misli mi putuju negdje tamo malo dalje... U prošlost. To je sa mnom obično tako, kada mi se ne da prihvatiti posla koji imam za obaviti, već samo misli nekontrolirano lete uokolo. Ispreplitanje prošlosti, sadašnjosti i budućih planova. Osjećam onaj čudan osjećaj Ničega. Nisam sretna, ali ni nesretna. Niti tužna, niti radosna. Baš sam ništa.
A, kao i sve ostalo u životu, i takav osjećaj ničega ima razlog. Jučer sam ga vidjela. Onda kad sam se najmanje nadala, vidjela sam ga nakon godinu dana. Imao je raznih problema sa zakonom, što me uopće ne čudi, pa je dijelom i zbog toga bio nedostupan mom oku. I bio je sretan kad me vidio. I ja sam bila sretna. Jer sam ga vidjela, i jer je on bio sretan. I pozdravili smo se, baš onako kao stari prijatelji, pruženom rukom i poljupcem u obraz. Bilo mi je smiješno u tom trenutku izigravati pred njim finoću. Ali sam izdržala. Sad sam sama sebi smiješna kad se sjetim te scene, našeg vrlo kratkog razgovora, i činjenice da mu nisam mogla pogledati u oči, jer sam se bojala, jako sam se bojala da će primijetiti da me užasno strah. Nisu mi klecala koljena, već je cijelo biće drhtalo jer se sve sjeća u meni. Gledala sam u daljinu, kao nekoga drugoga da promatram, pa u njegovu odjeću i frizuru, sve onako usputno i neobavezno. A znao je, znam da je znao, jer je njemu bilo teško, možda i onoliko koliko i meni. Postoje jednostavno ljudi u životu koji te toliko očaraju da u njihovoj blizini postaješ netko drugi, netko puno bolji nego što si inače. I jednom kada te uspiju pretvoriti u to nešto drugo, bolje, prirodno, kako se pred njima uspješno pretvarati???
Ne volim ga više, to je istina. Dobro, nije da ga uopće ne volim, već je ta ljubav danas malo drugačija. Ali ona kemija, neobjašnjiva potreba, ne, nije otišla. I najradije bih mu rekla da ne želim igrati te igre, da ne želim glumiti i da mi je dosta pretvarati se da je on samo neki blijedi tračak u prošlosti, najradije bih mu htjela reći da je fakat, ali fakat, najbolja i najljepša stvar koja mi se u životu dogodila, i da mi je s njim bilo najbolje i da ne vjerujem da ću od ikoga više ponijeti takve uspomene kao od njega. Ne želim ga natrag, ne, uopće ga ne želim natrag, to je bilo i završilo. Samo bih mu htjela dati do znanja da je, bez obzira na sve, toliko lijep dio mojeg života i da ga zbog toga volim jako, jako.
Hm, tko zna, možda jednog dana bude dovoljno hrabrosti da mu kažem u oči: " Hvala. Volim te. Oprosti. Hvala. " A možda, samo možda, to i nije potrebno, možda on to zna i osjeća.
Svim blogoljupcima želim
lagodnu nedjelju i radostan početak tjedna!
Post je objavljen 24.10.2004. u 14:33 sati.