Vratili smo se sinoć s pohoda budućoj kosovskoj republici. Bilo mi je fenomenalno, stvarno se nadam da ću imati još prilike tamo boraviti.
Ispočetka mi je bilo dosadno, ali kad sam otišla u centar Prištine, vidjela ljude, popričala s njima, razgledala grad, kupila par suvenira – ma uvijek sam oduševljena kad odem prvi put u neko mjesto, niti ovaj put taj osjećaj nije izostao.
Vjerujem da nitko od vas nema neku posebnu želju otići u turistički razgled Kosova. I to je u redu. Ali ako ste gurmani, onda se ni u kojem slučaju ne biste trebali dvoumiti oko odlazaka tamo – ima par predivnih restorana, uređenih u izvornom albanskom stilu, s narodnim motivima. A tek hrana... Joj sad kad se sjetim, slina mi curi! Inače ne volim papriku, pogotovo ne pečenu ili bilo kako termički obrađenu, ali kosovska paprika je nešto ekstra! Punjena sa sirom pa pohana, ili pečena s kajmakom – fenomenalno!
Općenito je običaj prejedati se do iznemoglosti, tako da smo se vratili doma s otprilike dvije-tri kile više. Ali nije mi žao!
Naravno, ne treba pretjerano naglašavati – bila sam jedina žena u restoranu u tri od četiri slučajeva. Također, u kafićima nema žena, kao ni po ulicama. Žene su doma, čuvaju ognjište. To nama zvuči možda malo seksistički, ali vjerujte, nije: kod njih je žena Žena. Nekaj spešl.
Kosovari jako vole prisjećati se Juge, ali isto tako nevjerojatno cijene svoje, onaj osjećaj domoljublja koji se kod nas razvodnio ima pet-šest godina. Malo im zavidim na tom zanosu, kako planiraju izgraditi svoju zemlju za buduće naraštaje.
Ima jako puno KFOR-ovaca. Strašno puno.
Sve u svemu, ako ste imali neke predrasude o tim krajevima, možda će vam ovaj moj mali osvrt pomoći da ih razbijete: Kosovo je siguran kraj, Kosovo je lijep kraj, Kosovo doći ću ti opet!
p.s.ova je slika ovdje jer se Kosovari jako ponose albanskom narodnošću bl.Majke Tereze. Dobila sam je izlivenu u bronci za uspomenu i dugo sjećanje.
Post je objavljen 04.10.2004. u 18:51 sati.