Anchi, i to je život !
28.11.2007., srijeda
106. 24 sata zdravog života
 Kako treba izgledati jedan ZDRAVI dan??? Lječnici, nutricionisti, i bla bla ini kažu:  "svaki dan moramo pojesti jednu jabuku i jednu bananu radi kalija". - Također i naranču zbog vitamina C ... I obavezno popiti jednu šalicu zelenog čaja (bez šećera za prevenciju dijabetesa) za smanjenje masnoće u krvi... - Svakoga dana moramo popiti dvije litre vode (da, i poslije je ispišati, što udvostručuje vrijeme koje smo do sada provodili u WC-u) - Svakoga dana treba uzeti barem jedan Bio.... ili jedan jogurt da biste imali sve dobre bakterije (za koje nitko ne zna šta su točno), ali ako se ne opskrbiš sa barem milijun i pol tih bakterija, vidjećeš vraga...(svog Boga Vanzemaljca). - Svakoga dana jedan aspirin, za prevenciju od srčanog infarkta... i jednu čašu crnog vina, također protiv infarkta... I jednu čašu bijelog, za živčani sustav... I jedan pelinkovac-gorki ili konjak za tlak (ne znam koji, niski ili visoki)... I jednu čašu pive, ne mogu se sjetiti za šta...  (možda za bolji rad bubrega?)- Ako sve to zajedno popiješ možeš dobiti moždani infarkt, ali ne sekiraj se, nećeš ni znati što te snašlo. - Svakoga dana treba jesti balastne tvari. Puno, puno, čak previše, balastnih tvari, dok ne posereš govno veličine rukometne lopte (to je zdravo). - Potrebno je 4 do 6 dnevnih obroka, laganih, s tim da ne smiješ zaboraviti žvakati svaki zalogaj 20 puta. Tako da ti samo za jelo treba 2 sata... - Eh da, iza svakog jela trebalo bi oprati zube, tako da zube treba oprati i poslije jabuke, poslije jogurta, poslije banane, poslije balastnih tvari... I tako sve dok imaš zube u ustima, s tim da ne zaboraviš zubni konac, masažu desni i ispiranje vodicom za usta, vodicom za ugodniji dah...(savjeti stomatologa ne?)  - Bilo bi dobro urediti kupatilo, možda staviti unutra CD player ili TV, jer s obzirom na vodu, balastne tvari i zube, provest ćeš puno, puno vremena unutra... Takve igračke držite udaljene od vode da ne dobijete strujni udar mašući mokrom kosom... - Treba spavati 8 i raditi preko 8 sati, plus 2 za jelo, to je 18. Ostaje ti 6 sati, ako nije gužva u prometu ali svejedno na promet do i sa posla ostajemo bez još 1 sata. Prema statistikama, TV se gleda prosječno cca 3 sata dnevno. Sada se to više ne može, jer svakoga dana treba hodati najmanje pola sata (savjet: nakon 15 min kreni natrag jer ako ne, pola sata postaje cijeli sat). Treba njegovati prijateljstva, jer su poput biljaka, treba ih održavati svakodnevno. Pretpostavljam i kada ideš na put... Znači 8+8+2+1+3=22 sata + šetnja 1 = 23 sata, pa + pa + pa+ = (27sati) a dan još uvijek ima samo 24 sata. - Između ostalog, moraš ostati informiran, i čitati barem dvije dnevne i nekoliko tjednih novina, da bi imao kritički stav.. Seksati se treba svaki dan, ali bez upadanja u rutinu: treba biti inovativan, kreativan i iznova osvajati. Za sve ovo treba vremena... Da ne govorimo o tantričkom sexu. - Treba imati vremena i za dodir s prirodom, pranje poda, suđa. veša, brisanje prašine, konačno, pa i pripremiti svu tu hranu, da ne govorimo o tome što sve treba ako imaš kućnog ljubimca ili djecu... Računica kaže da je za sve to potrebno minimalno 27 sati. Jedina mogućnost koja se nameće je raditi nekoliko stvari istovremeno (osim ako niste D.Coperfild): tuširaj se hladnom vodom i drži usta otvorena - tako ćeš popiti 2 litre vode, dok izlaziš iz kupaone s četkicom za zube u ustima, istovremeno se seksaj (tantrički) s partnerom koji istovremeno gleda TV i čita novine dok ti onako usput pereš pod. Ostala ti je jedna ruka slobodna? Nazovi prijatelje! I rodbinu! Tipkaj novi post ! Popij vino (nakon razgovora s rodbinom će ti sigurno trebati). Sada Vas pozdravljam, jer između jabuke, jogurta, pive, prve litre vode i trećeg obroka s dnevnom dozom balastnom tvari, ne znam više šta trebam, ali moram hitno u WC. Trčim.........Ušparat ću par minuta istovremeno depilirajući noge ili režuči nokte ... Kakav je Vaš dan??? Sljedeći post...pa.bit će, svakako će biti. |
26.11.2007., ponedjeljak
105. Blogosfera...
MISLIM, DAKLE POSTOJIM !
POSTOJIM, DAKLE PIŠEM BLOG ! Je kak da ne, mislite da ja mislim o izborima. NE, NE...  Ne mislim jer mi ionako neće biti ništa bolje, bio "ovaj..." ili "onaj...", nama će ionako biti isto (a koliko čujem pobjedili su "oni" čiju člansku iskaznicu imam i to sa brojem člana manjim od premijera). Danas sam opet kritična prema dešavanjima na blogu. Pratim jako puno blogera, ne samo ove u svojim linkovima, jednostavno JA stalno skakućem s bloga na blog koristeći pri tome odskočnu dasku zvanu "komentari". Čim vidim da neki komentar ima u sebi neku zagonetku, nešto "ono" nešto, ja moram da vidim autora i način pisanja. A jooj mili Vanzemaljče čega tu sve ima!!! Ovaj puta ću baratati bez imena jer ne želim nikog javno ni hvaliti ni kuditi, konačno tko sam Ja da moj izbor kvalitetnih blogera mora biti i Vaš izbor? Želim pisati i podjetiti s Vama neke zanimljivosti. Otkrila sam nekoliko vrsti blogera: 1.- oni koji sami sebi otvaraju stranicu sa blog.hr i time povečavaju broj posječenosti 2.- oni koji brišu komentare jer im se ne sviđa tuđa razmišljanja 3.- oni koji propagiraju sex, drogu i alkohol i četvrta naj nepopularnija grupa je: ULJEZI NA BLOGU.  Počet ću od ove ČETVRTE vrste . To zapravo nisu blogeri nego njihovi partneri, žene ili muževi. U svakom slučaju osobe koje se koriste blogom špijunirajući svog partnera. Dešava se da lete prijeteći i uvređujući mailovi i to samo zato što netko ostavi komentar poput "pusa tebi" ili "idemo na kavu?". Takvih u zadnje vrijeme ima sve više, a ja bih ih nazvala BLULJEZI jer me asociraju i na blog i na bljuvanje ali i na uljeze. Baš juče mi je jedna BLULJKA slala komentare s imenima životinjskog svijeta a ja ne znam ni zašto. Kad bih barem znala (a znat ću sa čijeg je to bloga anonimno došlo) tko je ta hrabra žena svog još jadnijeg muža? Jadan čovijek, pobjegne od rospije u virtualu a ona ga i tu pronađe i maltretira, zapravo ne samo njega, nego redom sve blogerke koje su njoj "takvoj rospiji" navodne suparnice.Takvim blogerima nudim nekoliko riješenja. Naj bolje, možda naj pametnije riješenje je neka ne pišu blog. Drugo riješenje je da nazovu onaj SOS broj, pomoć maltretiranim osobama, i treće riješenje da na svoj blog stave neku oznaku. Sasvim dobra oznaka bi bila i slika zakonite žene pa da mi uplašeno pobjegnemo, obavezno ispod slike neka piše "njemu ja  pušim". Ako se radi o blogu koji piše žena neka se nađe slika dobermana ili rotvajlera.TREĆA vrsta blogera je ona koja nije primjer čak ni sebi pred ogledalom. To su blogeri koji pišu da su sve cure *ičke za trošenje, da je biti pijan dobar osjećaj, koji u svojim postovima hvale sebe kao dobre *ebače, a zapravo svaka pametna žena pa (pretpostavljam) i vlastita bježi od takvih što dalje. Kome takvi blogeri mogu pomoći svojim pisanjem, ne mogu nas ni nasmijati, ni  rasplakati, mogu samo reklamirati kako je dobro mjenjati i trošiti mlade cure, ponižavati ženski rod, kako se dobro opijati (jer tako mogu zaboraviti na vlastiti život) i tulumariti uz dobru žderačinu po lokalnim birtijama. U istu tu grupu spadaju oni koji daju savijete, a sami sebe neznaju savjetovati čak ni da nauče bar osnove pisanja (neznam ni ja pa zato znam da neću na naslovnicu) Djele savijete po kojekakvim časopisima (tu lektori imaju posla bar dva dana), blogovima, a tekstovi su u večini poskidani sa bosanskih i srpskih blogova. Neznam zašto se nitko od njih ne sjeti da ima ovdje i snalažljivih ljudi, ljudi koji razmjenjuju informacije mailom, ljudi koji imaju prijatelje u raznim krugovima, ljudi kojima je posao čitati sve i svašta, a i žena koje čitaju ženske ili muške magazine (ja ne reklamiram besplatno). Punih 8 mjeseci su skoro ista imena na naslovnici. Zašto? Zato kaj se preferiraju fotografije i imena. Netko slika svoj namještaj, spavaću sobu, kučnog ljubimca kad piša u pješčaniku, čokoladu, burek u tanjuru, kaktus na balkonu, bicikl u šupi, sebe u sto pijanih poza, sebe kao sposobnog web dizajnera (a blog je kič)... i eto ga na naslovnici. Di je problem??? Pa nema ga ako je ovaj blog virtualni foto svijet ali ako je virtualan dnevnik (a dnevnik je vijest ili riječ) onda ipak nešto nije u redu. Ovdje se znači ne cijeni riječ, tekst, sadržaj, ideja, nego fotografija, "pametni" savjeti uvijek istih istomišljenika i ime. Zar samo tristo blogera od (mislim) 411.014 dobro piše a svi ostali su bezveznjaci??? Nemam ja ništa protiv kvalitetne fotografije, zaustavljenog vremena u trenu, ali neka postoji za takve blogere posebna oznaka (mali simbol fotić). Ako se to moglo napraviti za političke blogove zašto onda tako već na samoj naslovnici ne bi bili "foto", "pijanke i tulumi", "putovanja",... zašto nebi odmah na naslovnici među izabranima birali kategoriju koju želimo čitati??? Ovako se sve izmješa na naslovnici i sve je ko čušpajz. I "almost cool" i "cool" je tuđi izbor a ne izbor samih nas blogera. Zašto nam se ne omogući da sami biramo tko će biti u kojoj kategoriji "cool"??? Kaj je to tak teško napraviti??? Ne moramo mi ostali otvarati ono što nas u tom trenu ne zanima. Svigdje se cijeni kvaliteta članka, sadržaj, a kod nas je važno reklamirati tulume, alkohol i kurvanje.  Bravo, eto plješčem al se ne vidi. DRUGA vrsta blogera su takozvani brisači. To su oni koji brišu komentare koji nije da vrijeđaju, nego se samo razlikuju od autorovog stajališta. Naiđem ja tako na kvalitetne komentare, zapamtim gdje su, želim ih za par sati ponovo pročitati da bolje upamtim (pa žensko sam ne?) a kad tamo nema više komentara. Dobro znam da nakon pola sata jedino vlasnik bloga može brisati komentar na svom blogu. Ne shvačam zašto ljudi pišu javni internetski dnevnik kad su sami sebi dovoljni. HELLOUUUU KUPITE SI TEKICU, BILJEŽNICU PISANKU  (1.25 kunica u svim dućanima) pa pišite i rišite do mile volje. Nije fer da ostavim komentar kod nekog (a ja se znam raspisati što je, je) i onda pametnjaković sve zbriše. Pa nisam ja svoje vrijeme na ulici našla. Svaki bloger (ako ništa drugo) mogao bi bar nas blogere koji ostavimo komentar poštivati barem toliko da razmisli da smo mu posvetili svoje vrijeme i za čitanje i za komentiranje. Ne znam što se dešava u zadnje vrijeme, ali neki blogeri moraju čak i svoj blog brisati ili ga prestati pisati. Kaj i tu partneri guraju svoj nos??? PRVA vrsta nije vrijedna spomena. Sama činjenica da sami sebe klikću govori i više od riječi. Bolesnici.  Mnogi književnici, pisci, pjesnici i poete imaju svoj blog. Da li znate da su tu među nama??? Otkrila sam da postoje i to sasvim slučajno skačući po blogovima. Ime do imena, faca do face a nigdje ih na naslovnici nema. Ne znate ni da su blogeri??? Pa kako ne znate??? Naravno da ne znate jer na naslovnici našeg vjernog, odanog i izabranog portala ne možete naći njihova imena. Oni nisu "cool", oni su normalni i kvalitetni... Takvih na listi ima malo. (poneki dolete ko ptica selica, onako reda radi, ali brzo i odu) Nemojte me gristi ali ak me budete grizli ne brinite, cijepljena sam na bjesnoću uvrijeđenih blogera. Oni koji će se prepoznati i napasti me, sami će se predstaviti svojim komentarom. Mailove ću sa adresama objaviti svima Vama vjernim čitateljima i to kao moj sljedeći post. Zašto ovakav post? PMS Dobro došli na moj blog ! Sljedeći post za par dana. |
25.11.2007., nedjelja
104. Izborna pstttttt...
Psst t t t t t t....tiho, šapčite, izborna je šutnja...
Moram ja lajati jer ja sam ja. Ma kakva šutnja, zašto? Pa nisam ja političar. Ja sam običan bloger. Imam dvije pjesme za IZBORNI dan. Prva pokazuje stanje u Hrvatskoj bez obzira što ju je napisao Balašević. A druga? Druga govori sama za sebe. Bluz "IZBORSKE" mutne vode Svašta se rodi u mutnoj vodi, lukava mrena i glupavi smuđ, karas i bandar, lopov i žandar i ribe što žive na račun tuđ'. Malene one većih se klone, ne paziš i već te nema za tren. Gdje god da bježe stignu u mreže, netko se rodi da postane pljen. Ko život vodi u mutnoj vodi mora sve trikove dobro da zna, u mutnoj vodi, što mnogim godi posebno onim sa vrha i dna. Svi znaju svrhu, štuka na vrhu, tu su da kvare i naprave lom, a dolje na dnu, sudbinu jadnu, mnogima riješava nekakav som. Na što se svodi život u vodi? Pa eto, grabljivci imaju vlast. Grgeč je glupan, ali je krupan, pa male ribice guta u slast. U dane gadne, kad voda padne, plašljive ribe ne vrijede ni groš, naiđu krize, drukčije grize, i samo najbolji plivaju još. Ja pjevam svoj blues bez namjere bitne. I najveće ribe za mene su sitne. Ja sa strane samo promatram taj svijet. Ja pjevam svoj blues u vrtlogu gluhom i pitam se što rade ribe na suhom, a to je bar rutinska stvar. Đ.B. ZAGREB, TAK IMAM TE RAD  Za nikaj na svetu ja menjal te nebi, moj Zagreb tak imam te rad! Svoj dom i veselje se našel vu tebi, za mene najljepši si grad! Se vugle ti poznam, se vulice znam, vu tebi sem srećen i nigdar nis' sam. I gde god vu svetu, popeval bum rad, tu malu popevku posluhni ju sad: Jer ti, ti, najdrajši si mi, najslajša popevka v živlenju si mi! Vu mojemu srcu najlepši si grad, moj Zagreb tak imam te rad! Nigdar se ne vrneju najljepši cajti, kaj v tebi sem sprovel ih ja. Ali ipak vu tebi ja štel bi se najti, I srećen bi bil, to se zna. Ja sikud bi išel, naluknul se rad, z uspinjčom otpelal na gornji se grad. Pogledal bi Zagreb, i kušlec mu dal, još jenput spopeval kaj lepše bi znal! Se kaptolske hiže i vu njem se crkve se blešćiju v sunčeku sad. Al' ipak to jesu najlepše starine kaj ima ih naš gornji grad. I Sava se cakli, i potoki si, a z Gornjega Grada nam cinkuš zvoni. I gda buš me Zagreb ti trebal il zval, svoj život i srce za tebe bum dal! Sljedeći post u ponedjeljak jer već imam ideju. |
23.11.2007., petak
103. Put u neizvjesno 2.dio
Kosovo - Peć
NAPOMENA čitateljima koji su naletjeli na ovaj post, naime ovo je nastavak prethodnog. Dolazi nekakav autobus, toliko prljav da mi se čini da je smeđ. Prednje staklo je čisto samo za širinu brisača, u autobus se ne vidi od prljavštine. - Mislim: - e glupačo, mogla si u Zagrebu kavu piti a i mrak se spušta...- Eto ide auto u kojem na kartonu na prednjem staklu piše doslovno TAKSI. Stane. Pitam ga koliko bi koštalo da me odveze na Kosovsku granicu a on me odmjeri i kaže: - Ma jel ja? Nemaš ti tih para da te vozim tamo. Kad se vratim u grad (zaboravila sam spomenuti da je kolodvor u Vranju nekih 10 km van grada, doslovce na nekoj užasno prometnoj cesti) poslat ću ti nekog hrabrog. Ode on. Pao mrak. Dolazi opet auto, od upaljenih farova ne vidim ništa, stane pored mene, otvara se prozor i čujem glas: -Jeli sestro, jesi ti ta šta ideš na granicu? - Da Sjedam u auto (taksi naravno), pogledam u pod a kad tamo rupa kroz koju se asfalt vidi. Zgodno je to po ljeti, podno hlađenje, ali sada u zimi... Sjedim sklupčana na prednjem sjedalu, držim noge jednu na pragu a drugu čisto uz mjenjač. Pitam koji je to auto i dobijem očekivani odgovor "Lada". Cjenkamo se mi baš kako se to radi u Srbiji i ponudi mi da će me odvesti u Kosovo ali samo do Gnilana. 100 eura. Bolje i to nego ništa, snaći ću se ja nekako, pa ja sam Ančica a ona je luda i snalažljiva. Zapalim cigaretu, pepel stepam u podni otvor i Taksi staje, ovaj izlazi van, nešto priča sa nekom još dvojcom svojih taksista i odjednom i oni ulaze u auto na stražnje sjedalo. Vozač kreće a iza sebe čujem repetiranje pištolja. Okrenem se i pitam što namjeravaju a vozač mrtvo hladno kaže: - Sestro, to je za tvoju sigurnost, poveo sam jarane da te brane jer prolazimo kroz Belo polje a tamo Šiptari pucaju na svako vozilo srpskih tablica. Sreća je malo na našoj strani jel je vani mrak. Neće posumnjati da smo Srbi jer ovde Srba kad padne mrak ionako nema. A moje srce radi BUM TRAS BUM TRAS  Odjednom neka patrola s rotirkama. Talijanski karabinjeri koji uvijek imaju repetirano dugo oružje. Stajemo, pregledaju moje dokumente, klimaju glavom, uzdahnu i puštaju nas dalje. Ma nije prošlo ni 5 km, ponovo rotirke. Ovak puta KFOR, opet ista procedura iste glupe face, idemo dalje... Auto staje na nekom brdu. Mali gradić u dolini, svijetla se na prste daju prebrojati i tu mi kažu da izađem van. Da do grada idem ulicom "pravo" i neka mi je sa srećom. Mrak, nema svijetla, nema žive duše... zamislite si da vas netko ostavi u brdima bez svijetla i to još u stranoj državi??? Imam sreću, ide neki auto...piše TAXI, Mercedes (naravno Šiptarski taxi), Pada dogovor da do Peći platim 300 eura i da će me on voziti. Dani su Ramazana i on je gladan. Staje u tom gradiću, kupuje sebi i meni po jedan burek i ledeni čaj. Jedemo taj burek onako na ulici, pored mene prolaze oni "stričeki" koji imaju kapu ko Kalimero, a "dame" zakamuflirane toliko da nitko ni nemre dobit želju tako nešto silovati jer bi sat vremena izgubio samo oko skidanja.Krećemo dalje. Znakovi uz cestu su šokantni. Kako mi imamo trokut sa nacrtanim jelenom, tako je tamo znak sa psom. Nigdje nisam vidjela toliko pregaženih i ubijenih psa kao na tom putu kroz Kosovo za Peć. Strašno, prestrašno... Bila sam puna i bjesa i suza... spasim tamo malog psića u Vranju, mislim kako sam učinila dobro djelo...a ovdje...ovdje je zgnječen pas na cesti nešto što nitko osim mene ni ne primjeti. Mjesec je provirio iza oblaka i malo obasjao put. S lijeve i s desne strane ogromna brda, planine, cesta u malom usjeku... Mislim:- "da me tu netko ubije i zakopa pa ni za 1000 godina me nitko neće naći. Bit ću ko mamut, neko čudo otkopano..." Puca svijetlost iza brda...Priština...svijetli u tom mraku kao Betlehem... izlaz iz Prištine opet u mrak...ništa osim ceste se ne vidi. Mjesec je ponovo iza oblaka, farovi osvijetljavaju razorene kuće uz cestu, mrtve krave...psi...ovce...  PEJI - PEĆ grad koji je trebao biti glavni grad Kosova. Od granice pa do Peći zaustavljale su nas kojekakve patrole ravno 7 puta. Svijetlosti ko u priči, kuće sve na tri, ćetiri i pet katova, automobili, a joj mili Bože...marka do marke...ima tu svega. Sjatili se ovdje svi bogati Albanci iz cijelog svijeta, svi pokazuju svoje aute (ne žene, one su iza ograde), grade kuće jednu veću od druge... Oči su mi velike ko kod djeteta, ne vjerujem kako taj grad izgleda... TUP odjednom mrak...što je sad? U gradu koji je pun lampica (Ramazan je), svijetala, moderne ulične rasvijete, benzinskih pumpi, koje su toliko osvijetljene i šarene da izgledaju ko reklame za cirkus...odjednom ne vidim prst pred nosom. Saznajem da Srbi Kosovu daju struju svakih 4 sata pa onda 4 sata ne. Snašli se bogati Albanci, nabavili agregate i malo po malo vraća se svijetlost u grad. Za svog boravka na Kosovu osjetila sam gostoljubivost prema Hrvatima i prema Hrvatskoj. Mi smo njima Amerika (*ebeš zemlju kojoj je Hrvatska zapad), zemlja obećanja i boljeg života. Kojeg boljeg? Pa ovdje ima svega: recimo droga na ulici i u kafićima i to na stolu, marke cigareta za koje nisam znala da postoje (švercane ali jeftine u svakom slučaju). Ima na Kosovu i sirotinje ali ona ostaje u brdima, tamo kad padne snijeg nitko nemože do njih sve do proljeća. Zanimljivo je i to da tamo samo grad čiste od snijega i vlada totalna izolacija ako zapadne snijeg onako nekih pola metra, a napada ga u prosijeku do metar i više.. Dok se snijeg ne otopi nema mogučnosti ići van iz grada. Zimi svaki grad živi kao mala država za sebe. Svi imaju pekare, skladišta cigareta, zalihe hrane čak i u slučaju srpske opsade a ne samo zime koja traje par mjeseci. Već tada mi je bilo jako jasno da Kosovo može opstati ako se odcjepi, s obzirom na tolike bogatune rasute po svijetu koji ulažu u svoje rodne gradove, s obzirom da se na Kosovu nalaze glavni rudnici minerala, rude, srebra i zlata, s obzirom da je to i takvo bogatstvo snabdjevalo cijelu bivšu Jugu...oni imaju jaki svoj lobi i ....  stani Ančice...!Vidjela sam nekoliko (bez uvrede Romi) pravih ciganjskih svadbi. Na tim svadbama nema manje od 500 ljudi, slavi se od 3 do 5 dana. Svi koji su došli na takvu svadbu svojim autom (novi Mercedesi, srebrni, crni, crveni, bijeli u kojem je mladenka...) imaju na prednjem staklu neku vrečicu. Gledam ja te vrečice i čudim se "ko kokoš crvu" što im to znači. Svi ti silni Mercedesi uredno sparkirani na jednom platou pored restorana mog prijatelja a čuvaju ih klinci s oružjem. Kasnije sam otkrila da se u tim vrečicama nalazi novac kao dar za put u sretan brak. U svakoj vrečici je najmanja svota 1000 pa do 10000 eura, a automobila preko stotinu. (računate? ) Sad neka mi netko kaže kako Cigani na Kosovu nemaju novaca, a u Zagrebu prose po raskrščima. Ovdje prose a tamo kućerina sa nekoliko garaža. Tamo glume gospodu a ovdje su "kao" sirotinja. Nije da nema slabije situiranih ljudi ali mi ovdje ipak imamo jednu krivu prezentiranu sliku prljavog i blatnog Kosova. Nije baš tako, najčešče se snima takav materijal u starim naseljima, to je isto kao da netko u Zagrebu snimi Kozari bok, Dubravu...i kaže " TO JE ZAGREB". Nije da nije Zagreb ali je jedna iskrivljena slika Zagreba. Prve pahulje snijega su zalepršale i uhvatila me panika. Ne daj Bože Vanzemaljče da napada do jutra, ja ne želim ovdje biti do proljeća... Aerodrom u Prištini su sagradili Francuzi svojim donacijama uz pomoć Albanaca iz cijelog svijeta. Vjerujte mi naš Pleso je nula u odnosu na ovaj u Prištini. Možda ako Bandić potroši dosta novaca na preuređenje Plesa uspije donekle izgledati kao ovaj Prištinski. Da, dobro ste zaključili, vratila sam se avionom i to do Ljubljane (karta 500 eura) jer nema linije za Zagreb, a tamo je po mene onakvu prestrašenu došao ni manje ni više nego bivši muž.. (usput: Sretan ti rođendan Damir, znam da me čitaš)Kosovo je pun nevjerojatnih kontradiktornosti. Vrijedilo je to sve vidjeti ali i znati koji put vodi natrag doma. Tamo, na Kosovu, tamo u Peći jela sam najbolju srpsku pljeskavicu sa kajmakom (koja ironija?), tamo u Peći nisam ni jednom platila ni jedno jelo, ni jednu kavu, sve plaćaju građani Peći...žena da plati??? Nema šanse, to ih ponizuje. Ančica, prijateljica jednog od naj bogatijih Albanaca iz Norveške, zapravo Norvežana, tamo u Peći njegovom rodnom gradu, u Peći bila je princeza. Kakva? Usamljena, nostalgična, tužna, prestrašena, depresivna... Fale mi djeca, fale mi moje (tada) četiri mačke, fali mi moj pas Fido, moje susjede koje uvijek nešto posuđuju a nikad ne vračaju, ma fali mi čak i bivši Damir. HOĆUUU DOMAAA, PADA SNIJEG... panika u meni...Ova pjesma govori puno: "Znate'l priču o Vasi Ladačkom? I ja sam je tek onomad čuo Jednom devet dana nije Izlazio iz birtije Kažu da je bio čudna sorta. Otac mo je bio sitni paor. Hranio je sedam gladnih usti Mati mu je bila plava Sitna, nežna, jekričava Umrla je s trideset i nešto Imali su par jutara zemlje, Malu kuću na kraju sokaka, Na astalu navek hleba Taman tolko kolko treba Al je Vasa hteo mnogo više Želeo je konje vrane Po livadi razigrane Sat sa zlatnim lancem i salaše. Želeo je njive plodne Vinograde blagorodne U karuce pregnute čilaše. Ali nije mogo da ih ima. Voleo je lepu, al sirotu. Uzo bi je samo da je znao Voleš jednom u životu Sad bogatu il sirotu To ne bira pamet nego srce. Sve se nado da će ljubav proći Zanavek je otišo iz sela. Nikad nije piso nikom Venčo se sa mirazđikom Jedinicom čerkom nekog gazde. Dobio je konje vrane Po livadi razigrane Sat sa zlatnim lancem i salaše. Dobio je njive plodne Vinograde blagorodne U karuce pregnute čilaše. Sve je imo, ništa imo nije. Propio se, nije prošlo mnogo Dušu svoju đavolu je prodo Znali su ga svi birtaši Tražio je spas u ćaši Ali nije mogo da ga nađe. Mlad je kažu bio i kad je umro. Sred birtije od srčane kapi Klonula mu samo glava Ko da drema, ko da spava I jos pamte što je zadnje reko. Đaba bilo konja vranih Po livadi razigranih Đaba bilo karuca i salaša. Đaba bilo njiva plodnih Vinograda blagorodnih U karuce pregnutih čilaša Kad ja nisam s onom koju volem...." Moja Kosovska pustolovina je trajala u ovo vrijeme. Točno u ovo vrijeme mi je pamet a ne srce rekla BJEŽI. Zato ja danas mogu pisati blog, ja sam znala odoljeti svemu i svačemu a Vasa? Vasa je na*ebo. Ovaj post posvečujem svojoj gluposti. Sljedeći post kad se otpušem. Brzo ću ja doći. |
21.11.2007., srijeda
102. Put u neizvjesno 1.dio
Zagreb - Vranje
Ovo je moja mala putopisna reportaža, toliko "MALA" da će biti u dva dijela da vas ne umorim čitajući Napisat ću post o svojoj naj hrabrijoj odluci u životu. Možda i naj glupljoj, ne znam. Odluci koja me mogla života stajati i to nekoliko puta, ali sada kada mislim o tome, mislim da sam zaista bila hrabrija "tada" nego što sam "sada" Ponoć, sjedam na vlak, put u neizvjesno. Zašto neizvjesno? Pa zato kaj nisam normalna, kaj sam nagla i brzopletai što puno odluka donašam sebi u inat. Vlak kreće, mahnem svojim kćerima, ne razmišljajući ni malo da ih možda vidim posljednji put. Kupe prazan, nigdje žive duše, samo ja i moja dva kofera. Prolazim kroz Zagreb, predivan grad čak i noću...izlazak iz Zagreba i nastupa mrak. Samo mala noćna lampica gori u kupeu, pušim, stakla se magle,ja ih uporno brišem... Prođe vlak kroz jedan grad, pa drugi grad...eto mene u gradu koji je sve prije samo ne beo, "Beograd". Godina 200 i neka, odmah nakon napada na Kosovo. Gledam ja taj grad, Glavni kolodvor u Beogradu. Nije da sam preoštra ali zaista je sav pun smeća, koševi prevrnuti, sve žene pofarbane u plavo...pa i Romkinje su plave...to je za smijat...Ne, ja ne ostajem u Beogradu, putujem dalje... U kupe ulaze dva vojnika, jedna stara baka sa košarama punim jabuka, jedna mlada mama sa vragom a ne s djetetom. Mali arlauče, laje, vrišti, trči...(da barem padne i pregrize si jezik) Pogleda me vojnik i pita: - Odakle si ti seko? Mislim "ja tebi seka, ma daj dečko ohladi" - Iz Zagreba - ponosno progovaram. - A di češ? Mislim " što te briga, pusti me u mislima". - Do Vranja. - Pa *ebo te Bog šta češ tamo? Šta nedeš na svoje more nego vamo? Sležem ramenima bez odgovora. Zapravo, kako da kažem vojniku (a dva su) da ja zapravo idem na Kosovo? Isto ono Kosovo gdje je možda i on bio i možda izgubio prijatelja ili druga? Prolazi tako Niš, i pun kufer malih gradića kojima sam i ime zaboravila. Sve izgleda tako nekako jadno. Negdje kod nekog mjesta koje se zove Jagodina, baka se diže, okrene se k meni, uzme neku maramu, natovari u nju nekoliko jabuka, pruži mi ih i kaže: - Uzmi, možda ti zatreba ako ogladniš. Sretno ti bilo tamo gde ideš. Baka stara skužila da sam zamišljena, da sam uplašena jer zapravo sam se uputila sama na Kosovo, vlakom kroz cijelu Srbiju, centralnu Srbiju s namjerom doći do Vranja, od tamo do granice s Kosovom neznam s čime, a onda nemam pojma kako do grada Peji ili poznatije ime Peć. Možete probati zamisliti sebe ali kao ŽENSKO, jadno nezaštićeno žensko biće u državi koja Vas smatra neprijateljem, državi koja je u ratu sa Kosovom, a morate stići na Kosovo kroz tu i takvu neprijateljsku državu držeći svoj ponosni hrvatski jezik za zubima??? Meni je naj teže palo to kaj trebam šutjeti. Ja moram šutjeti??? Strava i užas, kazna nevjerojatna...horor... Krajolik se mjenja. Priroda krasna a u meni nemir. Krenula sam u ponoć a sada je već prošlo podne a ja još nisam u Vranju. Kažu stiže vlak u Vranje oko 14 ili 15 sati. Njima vrijeme nije bitno, bitno je da vlak ipak stigne.Problem je što meni nije svejedno. Prvo: radi se o zimskim mjesecima kada je mrak već u !6 sati, drugo: gdje naći prijevoz po mraku i gradu koji ni malo ne poznajem, treće: kako kamuflirati moje zagrebačko KAJ ??? VRANJE. Napokon. Sada je 14 i 30. Kolodvor takav da radnici nose neke daske da možemo preći preko kolosjeka, zgrada sva polupljesnjiva, smrdi po vlagi, - bježi Ančice van odavde. Izađem i prvi šok: majka kujica prelazi neku prometnicu po kojoj jure kamioni i automobili, a za njom trčkaraju dva mala psića. Jedan je pretrčao za mamom i u milimetar izbjegao smrt pod kotačima a siroti drugi se uplašio velikih kamiona i ostao na drugoj strani. Kujica laje, zove mališu, a mališa cvili, ne usudi se preći prometnicu. Tu sada nastupam JA, luda Ančica, ostavljam kofere doslovno na ulici, u koferima sve stvari i dokumenti, novac...pretrčavam prometnicu, gume škripe, vozač mi se na*ebo majke. Što bi tek bilo da zna da sam Hrvatica - mislim! Uzimam malog drhtavog, svog blatnog psića na ruke i sad opet natrag a svi voze očito bez vozačke (možda ni ne znaju da to postoji). Opet mi svi *ebu mater po srpski, krajičkom oka gledam na svoje kofere da ne dobiju noge...prilazim kujici (a bila je neki ogroman mješanac ovčara i tko zna čega), prvo mi pokazuje da ima sve zube za razliku od mene i da zubi mogu biti bijeli čak iako nisu od porculana, zatim joj u pogledu vidim sjaj kada je vidjela svoje neposlušno "djete" u mojim rukama. Čučnem se i tada skužim da sam u čučečem položaju manja od te kujice, priznajem ne bojim se psa ali ovaj puta mi je ipak srce nešto jače kucalo. Strani grad, pas je možda bolestan, bolnice ni u Hrvatskoj ne podnosim...ma neće me ugristi valjda? Kujica prilazi svom nestašnom mališanu, gurne svojom njuškom moju ruku, polizne ju, zalaje u znak zahvalnosti za spašenog nestaška i ode. Kao u nekom filmu, nekih 30 metara dalje okrene se još jednom, onako malo poskoči i zalaje još jednom. Za njom veselo trčkaraju dva mala brata, sestre, nije bitno...živi su oboje. Kako sam tada bila sretna. Misija "Spašavanje" uspješno izvršena !!! Nisu mi koferi dobili noge, naime svi koji su sišli iz istog vlaka gledali su nesvakidašnji šou "  Ratnica Ančica u borbi za život i smrt, kako sebe tako i malog nestašnog srpskog psića" Komentar tih ljudi je bio ovakav: - Ženo luda, ovde se kerovi množe ko da se mreste, šta ti je? Pa to je obična đukela ! Ludačo jedna ! Mislim: ma nabijem te ja na katolićki k....! Pogledam svoju bijelu jaknu a kad tamo na jakni uzorak malih blatnih šapica...uspomena na spašen život. Tražim prijevoz do granice. Užas. Ali o tome u sljedećem postu. Sljedeći post unutar dva dana. |
19.11.2007., ponedjeljak
101. Čudite se ???
Čudite se promjeni pozadine?
To je jednostavna moja odluka da sljedećih 100 postova zapravo budem prava JA. Nisam mogla naći nigdje VJEŠTICU s metlom ali i ova DAMA na početku jako podsjeća na mene. Pogledajte sami: malo prsato stvorenje koje ima krilca kao Anđeo (možda su ih malo pojeli moljci jer ih često spremim u ormar), ima i male rogove-roščiće kao vražičak (a vražičci su manje zločesti ali jezičaviji od pravih vragova), ima i šišmiša oko mene a to mi potpuno odgovara jer živim i pišem postove uvijek kad padne mrak. Eto to ću sljedećih 100 postova biti NOVA Ja ANČICA . ČUĐENJE Ljudi se uvijek iznova čude nekim mojim reakcijama, a ja uvijek iznova ponavljam da se iza lica koje nosim krije djete, sasvim obično, iskreno, spontano čisto, neiskvareno i naivno. Takva želim i ostati. Ako nekog cijenim, poštujem, divim se njegovim sposobnostima, humoru, hrabrosti, ponekad i kukavičluku, ako opraštam pogreške iz neznanja- što je to? Dali je to ljubav ? Takve emocije mogu se upakirati u bilo što: neobična bliskost, iskreno prijateljstvo, veliko razumijevanje ili duboko poštovanje, ali uvijek se ispod te ambalaže krije samo obična ljubav. Bez nje se sve ovo ostalo ne bi moglo prepoznati, jer samo emocija prepoznaje emociju... Kad kažem da nekog volim, onda ga volim kao cjelokupnu osobu, kao toplu dušu. Takvom biću mogu beskrajno puno davati. Nema tu nikakvih zahtjeva, očekivanja ni traženja, ja sam tada puna ljubavi i jednostavno: JA VOLIM, toliko jednostavno kao što dišem. Čim više dajem, još sam više ispunjena i zato sam zahvalna onoma koji to razumiju i koji su spremni primati, a da se ne osjećaju obaveznim, na način manje vrijednim ili poniženim zbog tog primanja... Ne želim da se oni kojima dajem, koje volim, osjećaju dužnicima. Ništa ja ne tražim, ništa ne očekujem. Stari Grci takvu ljubav nazivaju AGAPA, što je bezuvijetna ljubav. Iskreno uživam dajući sve što imam: svoje znanje, svoja iskustva, svoje vrijeme, poštovanje, mudrost sreću, molitvu za sve i naravno dajem ljubav -sebe samu. I kako Vam izgleda moja nova pozadina ??? Sljedeći post za dva dana ako ne i prije. |
16.11.2007., petak
100. doživjeti 100
"BITI ŽIV"
Doživjeti 100 postova ili 100godina??? (100 postova imam, a prema stotici starosnih godina krećem polako ali sigurno) Tako sam sretna što sam čovijek, ma koliko to možda prepotentno zvučalo. Nekome to možda ne znači ništa, meni znači sve. Našle su me riječi koje mi pripadaju, riječi koje znače djela. Ništa nije važno, ništa nije vječno, ali znajući to-znam užavati u ovom trenutku... Sretna sam što još uvijek imam snage sanjati bajku i ne dopustiti da me dotiču ljudi prljavih ruku, pokvarenih misli... Istina, ponekad me rastuži svijet odraslih, iako odavna i ja pripadam toj kategoriji ljudi. Izgleda kao da su zaboravili svoje snove i ideale u koje su se zaklinjali, sve one naoko patetične stvari, a zapravo jedine i ljudske: iskrenost, ljubav i prijateljstvo. Tako sam bogata. Život nisu neplačeni računi, lažni statusi ni lažne ljubavi...( a koliko ih samo ima!?) Život je onaj topli, banalni pogled koji nam daje snagu da pohrlimo u sutra i uživamo u tom osjećaju već danas. Život su osjećaji, iskrenost i bezbrižnost...i zato puštam da u meni i dalje živi ono malo veselo, radoznalo, iskreno i razigrano dijete... i zato mi moje godine, dani, sati ne znače baš ništa! Živim sada, u ovom trenutku. u ovom trenutku se veselim tome što imam dosta prijatelja koji razumiju sve moje vratolomije, radosti, bolove, pa i suze... Mislim u sebi i pitam se "kada zapravo počinje život"? Da li je početak našeg života započeo one jedne večeri 9 mjeseci prije našeg rođenja?  Da li počinje onog dana kada smo odlučili malo protegnuti svoje ručice i nožice, udarajući mamu iznutra i vikati "ej, tu sam,  živ sam!" ilipočinje našim prvim udahom zagađenog zraka? Vrištimo od muke, od šoka kakav je hladan taj vanjski svijet, a svi su oko nas sretni što smo se rodili. Dok mi urlamo nitko nas ne razumije a ono što želimo je: VRATITE ME NATRAG tamo sam sigurno i zaštičeno mamino malo biće.Samim rođenjem mi ne trebamo slaviti život. Samim rođenjem mi krećemo unatrag. Dani su nam odbrojani, zna se prosječan životni vjek, znamo da od tog našeg prvog dana u vanjskom svijetu zapravo počinje prvi dan prema našem umiranju. Idemo prema brojci 1, 15, 35, 65, 75 i dalje je upitno... idemo brojati do smrti. Mi svojim rođenjem počinjemo umirati. Teško za shvatiti i malo tko uopče razmišlja na taj način. Po prirodi sam jako ne ozbiljna i volim se šaliti na svoj račun. Na svoj 40 rođendan zaželjela sam sebi brojati unatrag. Sada svaki sljedeći rođendan je jedan broj manji a ne veći. Kad dođem natrag do svog nultog rođendana spremna sam na put. Da li će to biti put tamo neki Raj ili Pakao, ne znam a i ne brine me baš previše jer je još dovoljan broj rođendana do te famozne "0" nule. Volim filozofirati i sad ću nastaviti u tom svom poznatom "revijalnom" tonu neozbiljnih misli. MISLIM JA OVAKO: - do svoge 6. godine sam se zabavljala - Za 7. rođendan su mi natovarili punu torbu knjiga na leđa i poslali me u Osnovnu školu. - Za 15. rođendan sam ja curetak i pol, krećem u Srednju školu. - Punoljetnost proslavljam na svom prvom poslu. - 21.jubilarni sam već mama, a ubrzo ponovo nemam drugog posla pa rađam još jednom. Ponosna mama Ančica koja ima nepune 23 ali ima već dvije kćeri. Ono što želim napisati je činjenica da smo svi svojih prvih 6 godina proveli i ne znajući što je život, onda sljedećih 12 učeći ŠTO JE život. Znači 18 godina. Neću reći 18 izgubljenih godina ali sada kada imam toliko koliko imam, isti broj od 18 godina ću jako dobro znati proživjeti. Ne računam godine studija ili posla. Čisto mi je dovoljan broj od prvih 18 da ih proživim kao zadnjih 18. Zamislite koliko je još godina predamnom ako mi netko ne pomješa konce. Ako mi se desi bolest koja danas ruku pod ruku šeta između nas, svakako ću zatražiti pomoć na adresi u postu 99. Do tada uživat ću u životu ako treba i sa CRVENIM ŠEŠIROM . Tada nastupa moja nulta godina a tada: ZBOGOM BLOGERI. Svi smo mi, samo prolaznici jedni drugima koji nakratko isprepliću svoje živote u virtualnom ili realnom svijetu. Sljedeći post se nalazi ispod ovog i ima broj 99. Zašto danas dva posta??? Pogledajte sami. |
99. www.carcinoms.com
Zašto ovakav post???
Zato što nikad ne znamo kada i nama može biti saopčena vijest "IMATE RAK" www.carcinoms.com objavljeno 14.11.2007 na borba.bloger.hr i na xportal.com (fajterica) Strah, usamljenost, očaj i ljutnja su najčešće emocije koje pacijenti osjećaju kada budu suočeni sa dijagnozom - "Imate rak". Naše obitelji se bore protiv raka i u toj borbi smo i sami suočeni sa nizom problema: nedostatak informacija o samoj bolesti, načinima liječenja i pretragama koje se moraju obaviti te dugotrajnim čekanjima na početak terapije. Internet kao nova tehnologija komunikacije pruža dobru mogućnost širenja i djeljenja takvih informacija. Zajedničkim naporima smo napravili web stranicu na kojoj će sve informacije o malignim oboljenjima biti na jednom mjestu. - Carcinoms.com je stranica osnovana s ciljem da pomogne oboljelima, obitelji oboljelih, njihovim prijateljima, zdravstvenim radnicima i svima ostalima da dobiju točne informacije koje će biti razumljive, korisne, poštene i pouzdane. Carcinoms.com će nastojati biti vodič onima koji nemaju koga pitati za savjet i podršku. Nedostatak liječnika-onkologa, nedostatak informacija sigurno povećavaju strah i stres kod oboljelih. Pokušat ćemo sakupiti sve potrebne infomacije na jednom mjestu, kako bi olakšali oboljelima i njihovim obiteljima da pronađu sve potrebne informacije na jednom mjestu. Zajedno ćemo dijeliti iskustva i informacije koje imamo na pošten i otvoren način. Diskutirat ćemo o novim mogućnostima medicinskih istraživanja. Naravno, da bi to uspjeli, trebat ćemo i pomoć liječnika i znanstvenika. - Carcinoms.com poziva sve zainteresirane koji žele i mogu raditi sa nama da se jave. Vjerujemo da zajedno možemo pokrenuti promjene. Vjerujemo da zajedno možemo pronaći nove i sigurnije načine liječenja, pružiti bolju podršku oboljelima i njihovim obiteljima i prijateljima. - Zajedno, ćemo zamijeniti strah sa hrabrošću, usamljenost sa zajedništvom, očaj sa nadom i ljutnju sa veseljem. - Pogledajte stranicu. Sve kritike, pohvale i prijedloge primamo bez ustručavanja. Pomozite nam da stranica bude još bolja. Voljela bih kada bi svi Vi dragi moji čitatelji stavili na svoj blog BANER ovakvog humanitarnog karaktera a ne samo one koji vam klikom donose neke male lipice ili kunice. (pogledajte u mojim linkovima) Baner si sami možete uzeti sa stranice: http://borba.bloger.hr ili pogledajte stranicu sami na http://www.carcinoms.com Hvala Vam svima. Sljedeći post je već gore objavljen. |
14.11.2007., srijeda
98. Skinimo maske
"MASKE"
Ideja za ovaj post stigla je sa mog zida. Zida na kojem su male ručno izrađene unikatne Venecijanske maske. Kupila sam ih davno, u jednoj od posjeta Veneciji, gradu zaljubljenih. Da situacija bude jasnija, tamo sam išla sa mužem koji tada još nije bio bivši ali brak nam je bio s jednom nogom na kori od banane a s drugom u razvodu. Koja je to bila ironija. Dvoje ljudi koji će uskoro svaki svojim putem odlaze u grad zaljubljenih: Možda sam mislila... Ne, neću napisati što sam mislila da bi se moglo desiti. Dat ću Vam samo malu smjernicu: MISLILA SAM DA POSTOJI ČUDO. (i postojalo je samo nosi drugačije ime i ženskog je roda) Gledam ja te maske i mislim u sebi koliko nas zapravo nosi maske na licu, neki zbog posla, neki zbog ljubavi, neki iz dvoličnosti, neki zbog uspjeha, zarade, profita, koristi, osvete, mržnje... - O Vanzemaljče (Bože) koliko likova zna biti u samo jednom malom i običnom čovijeku! Zašto se krijemo iza drugih osobina, tuđih ljubavi, gdje je nestala topla ljudska riječ, iskrenost? Sve neke maske oko mene, svi se smiješe, tepaju ali svi nešto lažu, svi kriju svoje JA, JA na koje bi zapravo trebali biti izuzetno ponosni. To naše JA nam nitko ne može uzeti, to je nešto s čime smo se rodili i što nas prati cijeli život. Čemu laži? Najviše bole maske ljudi koje volimo, na koje mislimo da se možemo osloniti...mislimo, ali nesmijemo se okrenuti... eto stiže nož u leđa. Ima li veće boli kad brat, sestra ili prijatelj radi sebi u korist Vama iza leđa? Kako im to glasno reći a da najmanje boli? Prešutjeti možda? Ima ona uzrečica "svaka rit dođe na šekret" ili ona druga "Bog ne naplačuje svake subote ali naplati kad tad" Da li se bojati imati usranu guzicu ili se bojati Boga? Ljudi vjeruju u Anđele, vjeruju u Boga ali njima, tim i takvim ljudima ne trebamo vjerovati jer lažu do te mjere da Vas gledaju u oči. Zašto je ljepše živjeti u laži, imati masku zla na licu a ponosno šetati i smiješkati se. To zapravo nismo MI. To je netko drugi. I sam Vanzemaljac (Bog) je rekao "Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima (Biblija, Matej 7:12)" pa zašto to baš nitko ne primjenjuje? Sve neki katolik do katolika, a svi smo "kao" veliki vjernici. Najveći vjernici možda žive u najvećoj laži jer vjeruju a ne poštuju to u što se zaklinju i mole. Imaju i vjernici maske? Da, i to kakve! Najlicimjernije! Pogledajte svećenike u novom Pasatu, časne sestre koje voze BMW, naprosto nam odabirom svog voznog parka uljevaju povjerenje u bolji život. To izgleda ovako: -"MI vozimo dobre aute, MI imamo pune stolove, Mi imamo i kolače svaki dan, Mi ništa ne radimo a primamo plaču i to zato što VI punite državni proračun... Sve to što imamo MI, želimo i Vama, ali šteta, na žalost VI nikad ne možete postati MI" Koliko su tek njihove maske velike i napudrane, naprlitane i našminkane? Kakve maske finog i dobrog svećenika nosi svećenik pedofil? Drag neki čovijek ali vam djete drži za ....neću napisati za što, ili doslovno se samozadovoljava na slike Anđelčića. Ti Anđelčići su naša djeca. Svećenici su oni koji očito sljede svojim djelima Sotonu a ne Boga. Kad takav svećenik drži misu onda ispada da vjernici vjeruju svećeniku, svećenik vjeruje Sotoni a to znači: DA SVI VJERUJU U POGREŠNOG LAŽNOG BOGA ! Koliki su onda tu razmjeri laži i obmane? Uspjela je vjera u svoja politička uvjerenja uvjeriti i zaluditi napačen narod, mješa se u politiku a to je protiv svih Božijih zakona. Mješaju se i prepucavaju i sa Predsjednikom države. Da li to Crkva kao institucija smije? Ustavom "ne", Božijim zakonom isto "ne" ali oni rade po svom. Crkva je očito država za sebe. Misle crkvenjaci u Hrvatskoj:-"kad može Malnar imati svoju državu, zašto ne bi i MI" ? I tako oni nastavljaju guraju svoj nos u tuđe guzice i to bez pitanja. Da li nas onda i Crkva laže??? Pa naravno, zar ste sumnjali! Mene je istina koštala ali spavam mirno, imam čisti obraz, ne zato što lice očistim mljekom nego zato što ga ne mažem lažima, što na njega ne stavljam masku (samo piling). JA sam samo jedna obična JA, koja gubi navodne prijatelje jer govorim istinu koju oni ne žele čuti, ali i zarađujem nove koji me poštuju takvu lajavu i jezičavu. Baš takvi ste VI prijatelji moji virtualni. Znamo se mi i malo uvrijediti ali to kod nas kratko traje. Priznajem da je nekada na mom blogu bilo blogera koji su se izuzetno jako uvrijedili jer sam bila iskreno jezičava, zasmetala im je moja iskrenost. Ima nas svakakvih a takvi blogeri su idealni za ovaj moj post, jer nose maske pametnih, načitanih osoba a izgube nit u običnim komentarima. Ima ovdje beskrajno puno maski a ja se pitam: -da li je maska zbog nas čitatelja ili takvi ljudi lječe sebe u svom lažnom svijetu? Zapravo takvi ljudi najmanje lažu nas, oni lažu sebe i živjeli oni u svojim lažima 100 godina. Što im je dulji život, više će se mučiti jer nije lako biti glumac tolike godine. - Dug život lažljivcima ! - Živjeli Lažljivci ! - Pekli se na vlastitim lažima i izmišljotinama "kako na Zemlji, tako i u  Paklu" !Amen ! Znam ja biti i ranjiva, krhka, ali i plaha. Mislim, nedam se, zapravo znam...i to ima svoju cijenu. Katkad zna jako boljeti... Boli me što svi znamo da je sve tako jednostavno ako smo iskreni, a sve tako komplicirano ako se laže. Ja se ne želim skrivati, ja sam samo JA. Danas je nositi masku očito kvaliteta i jamstvo uspjeha. Pogledajte se u ogledalo i glasno izgovorite: NOSIM LI I JA SVOJU MASKU? Sljedeći post je za dva dana. |
12.11.2007., ponedjeljak
97. Razlike...
Ponekad se pitam tko prolazi bolje?
Oni koji su u zatvoru ili oni koji rade u uredima? Možda otkrijemo zašto su svi djelatnici mrzovoljni i drčni, zašto djelatnice izgledaju kao frustrirane palandre, zašto zatvorenici po izlasku na slobodu imaju po nekoliko kilograma viška? Zatvor: sjedite u sobi 3x3 m Ured: sjedite u boksu 2x2 m Zatvor: dobijete triput dnevno kakav takav ali besplatan obrok. Ured: dobijete samo jednu pauzu za obrok, a onda to što pojedete morate i sami platiti. Zatvor: ako ste dobri, dobijete slobodno vrijeme za odmor. Ured: ako ste dobri, dobijete još više posla. Zatvor: stražar vam otvara i zatvara vrata kao pravom gospodinu ili dami. Ured: morate nositi kojekakve kartice, koje redovito zaboravljate doma, i otvarati vrata sami sebi. Zatvor: možete gledati televiziju i igrati igrice. Ured: čim vas uhvate da ste na blogu ili igrate igrice, dobijete otkaz. Zatvor: imate vlastiti WC (kako ga očistite takav vas dočeka) Ured: WC morate dijeliti s hrpom idiota koji pišaju po dasci ili bace uložak pored kante. Zatvor: prijatelji i rođaci vam smiju doći u posjet Ured: nema privatnih posjeta, jedini kontakt s obitelji je putem e-maila, a i on se nadzire Zatvor: sve troškove vašeg uzdržavanja plaćaju porezni obveznici, a ne morate čak ni raditi. Po izlasku još dobijete i naknadu . Ured: morate sami platiti sve troškove vezane uz dolazak na posao, a zatim vam još od plaće odbiju poreze, prireze i razna davanja kako bi platili održavanje zatvora i zatvorenika. (Krug 3 dio) Zatvor: morate se nositi sa sadistićki nastrojenim čuvarima i upraviteljem. Ured: ovdje ih zovu kolege, menageri ili direktor.. Kad sljedeći puta uđete u banku pogledajte kako vas mrko gledaju, kao da ste došli po nešto tuđe a ne po svoj novac. Pogledajte i djelatnike u pošti gdje plačate račune, imaju vas pun *urac čim vas vide na ulazu. Obratite pažnju na mrzovoljne face oko vas, svi vas mrze jer nešto trebate, a oni ČAK za Vas moraju raditi. Da li ih to opravdava? Pišem ovaj post s ciljem da otkrijem zašto se blogovi tako malo čitaju, pišu i komentiraju u dane vikenda. Slobodna sam zaključiti da je u pitanju čitanje blogova na poslu. Najveća čitanost svih blogova je u ponedjeljak, prvi radni dan. Od utorka do nedjelje: "svakim danom u svakom pogledu sve više nazaduju". Vikend je tako sumoran i tužan za mene. Nemam kaj čitati, sve postovi stari dan, dva...Neki meni dragi virtualni prijatelji ne pišu već duže vremena. Zašto??? Shvaćam ali ne razumijem. Svi smo u svojim filmovima, u trci za zaradom ili u malo većoj posvećenosti svom obiteljskom, privatnom životu. Voljela bih da svatko od nas ako ima namjeru ne pisati par dana da nas, koji redovito "šetamo" nekako obavijesti. Malom napomenom na dnu posta neka malim slovima piše (vidim ja čitati i mala slova imam na nosu "oči pričuvne") - sljedeći post za dva ili tri ili za tjedan dana - (jedino viđeno nešto takvo je na blogu 1NJOFRE) Na taj način bi spriječili naše blogersko šetanje od bloga do bloga ne gubeći vrijeme koje se može posvetiti nekom novom blogu koji može postati isto tako zanimljiv u našem blogerskom svijetu. Imam pitanje za Vas (naravno ako želite odgovoriti): 1. Gdje najčešće čitate postove (doma ili posao)? 2. Kako Vam se sviđa ideja o najavi sljedećeg posta? Moj sljedeći post ide u utorak u noćnim satima. |
10.11.2007., subota
96. Ivica i Anica
Nekako nisam baš inspirirana svakodnevnicom, sve oko mene neki debili se sa plakata smiješe, svi dobro izretuširanih lica i bijelih zuba...
("Nametnutom (poklonjenom) konju ne gledaj u zube" ili "I konje ubijaju , zar ne"? Nemam volje za politiku ali imam volje za teatar. Romeo i Julija na hrvatski način... Zavjesa se diže, radnja negdje oko Velikog Trgovišča IVICA: (polupijan ispod njenog prozora) Daj Anice silazi, ne pravi se luda! ANICA: (pospana, bezvoljna, raščupana, nikakva) Ako te moj stari čuje ostat češ bez muda. IVICA: Nešto mi se, o prohtjelo baš, ove prekrasne noći da mi je svoju "slatkicu" daš. ANICA: Tvoj mač bih žarko osjetiti htijela, ali večeras ne bih baš smjela. IVICA: Skratit ću za glavu svakog nek se zna, ko te bude imao prije nego ja. ANICA: Ivice, Ivo daj već jednom shvati, samo sam je tebi spremna dati. IVICA: Dobro ali pazi, nemoj da te netko drugi pregazi.. ANICA: Ajde idi sad kući drijemat, joj pogledaj kolko je sati, idem se ja za san spremat! IVICA: Daj se barem toliko odvaži, pa mi je na minut barem malo pokaži! ANICA: (taman krene da skine gačice) Joj bježi eto mog tatice. OTAC ANICE: Dileru jedan opet si došao, kako si samo pored alarma prošao? IVICA: Nemojte gospodine Mato, Anica je moje zlato. ANICA (ocu): Tata vjeruj mi ja ga uopče neznam, nisam ga zvala, došao je sam. IVICA: Mrššš ne laži curo mala! Znam ja sve koje si mobitelom zvala. OTAC ANICE: Odlazi odavde bijedni stvore, ne želim da mi o Anici ružno govore.! IVICA: (dade se u paničan bijeg, brzo kao metak pobježe uz brijeg) ANICA: (prasnu u smijeh) A vidi ti frajera kako bježi, a htio bi kraj mene da leži. OTAC ANICI: Tata će tebi dečka da nađe, bit će ako želiš i nešto mlađe. IVICA: (viče s brijega) Ej stari, dođi na Cvijetni ako smiješ, da vidim jesi spreman da se i tad smiješ. OTAC ANICE: Idi kući mali Ivo, prije nego s tobom operem sve živo. . IVICA OCU: Ako pozovem Hrvoja mog prijatelja znana nećeš izaći iz bolnice mjesec dana. ANICA: Eh dobar ti prijatelj dobro ga znam neki dan je tražio da i njemu dam. IVICA: Opet lažeš, on Pepicu voli, šta ima tebe za sex da moli. OTAC ANICE: (Ode u kuću, malu pivu popiti i gledati tekmu) IVICA: Idem sad kući ko te *ebe, idem da nadjem komed za sebe. ANICA: Nemoj Ivice strpi se do jutra, dat ću ti "slatkicu" svoju sutra. IVICA: Ma daji kome hoćeš sad mi je svejedno, ne želim više da živim ovako bijedno. ANICA: Ma šteta da nestane takav ševac. Ne želiš valjda da umreš kao djevac? (Zadiže majicu pokaza mu grudi, u Ivici poče želja da se budi) IVICA: (sav ushičen) O Anice oko moje crno, ma neka me pogodi puščano zrno. Eto me k tebi, ne mogu više, iako znam crno mi se piše. ANICA: Dođi dođi, ljubljeni moj, da vidim taj kalibar tvoj. IVICA: (Trči, sa sebe odječu skida, dragu svoju ne gubi iz vida. Ulazi kroz prozor, na trosjed sjeda) ANICA: Požuri dok tata utakmicu Dinama gleda! IVICA: Hajde, hajde, brže se skidaj! Ako naiđe tata ti vikni "Kidaj!" ANICA: (Dohvati nekakvu polupraznu bocu, više i ne razmišljajuči o svome ocu) Hajde da popijemo pa šta god da je, čula sam da onda duže traje. IVICA: Ne traži čaše, pit ćemo iz flaše. ANICA: Hajde ja ću prva prinće moj. Uh, *ebo te koliki je tvoj! IVICA: (Uze iz Aničinih ruku flašu) Hajde pit ćemo za ljubav našu. Isprazniše flašu za par minuta, Anica postade kao nešto ozbiljna, ljuta. ANICA: Znaš da moje srce tebe voli, ali mene nešto trbuh boli. IVICA: A joj Anice bludna, nećeš valjda reči da si trudna! ANICA: JA trudna? Kako? Po duhu svetom ili se može zatrednjeti šečući internetom?. IVICA: (Odjednom padne na tlo) U *urac, šta sam ovo popio? ANICA: "Otrov za štakore" evo baš čitam, nisam prije stigla da tatu pitam. IVICA: O Anice, Anice ti nas s*eba. E Ivice *ebaču ludi tako ti i treba. ANICA: Izvini Ivice mislila sam da je vino, baš mi je izgledalo onako oporo i fino. IVICA: (Faca mu je totalno bijesna) Sad će ti "mala" ostat tijesna. ANICA: Ti umireš ne saznavši što prava je ljepota, ne "umoči" ništa za svoga života. IVICA: (dopuza do Anice bliže) Na tebe će vječno da mi se diže. (To izusti i dušicu pusti) ANICA: (nestaje joj iz očiju plamen) Kakva šteta, a tvrd mu je kao kamen. (Zatvara oči posljednji put) Znam, tata će biti na mene ljut. Do čitanja mili moji blogeri |
09.11.2007., petak
95. PETICIJA ZA SLOBODU BLOGERA
...kojom mi dolje potpisani dajemo punu potporu svim ljudima za njihovu punu slobodu izražavanja misli, govora i javnog nastupa, a istovremeno osuđujemo svaki pokušaj ili akt koji je u suprotnosti s time odnosno Ustavom RH u koje se navodi:
Članak 38. Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Članak 24. Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pisanoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode. Peticija se može potpisati i nickom. "POTPIŠITE PETICIJU ZA BLOGERE" ovdje ili na link. |
08.11.2007., četvrtak
94. Sadašnjost...
Dobro došli u današnje vrijeme, sadašnjost koje nas zapravo čini sve manje emotivnim bićem, sve manje čovijekom.
Radnje koje obavljamo su sve manje više automatske, postajemo robovi jedne moderne sadašnjosti koja nam zapravo nosi i bolesti. Bolest širokih guzica, proširenih vena, okoštene kičme, slabog vida i pomanjkanje ljudskog zagrljaja, tople ljudske riječi. Tko zna, možda prolazimo ulicom a da ne znamo tko smo, možda pijemo kavu u istom kafiču, možda se i znamo ali ipak smo tajanstveni blogeri. Tko zna tko je tko od nas, zapravo ovdje se svi znamo a opet nitko o nikome ništa ne zna. Možda, pišem možda je tako i bolje jer opet tko zna možda bi bili razočarani a možda... "možda su u šumi..." Da živimo u sadašnjem modernom vremenu dokaz su doljnji navodi: - 1. Sasvim slučajno uneseš password u brojčanik mikrovalke - 2. Nisi igrao belu sa pravim kartama već godinama - 3. Imaš listu od 1500 telefonskih brojeva kako bi dobio 3 člana svoje obitelji - 4. Šalješ e-mail osobi koja sjedi preko puta tebe.  - 5. Tvoj razlog zašto nisi u kontaktu sa familijom i nekim prijateljima je taj što oni nemaju e-mail!  - 6. Parkirao si se u dvorištu vlastite kuće, uzimaš mobitel i zoveš da vidiš ima li koga doma da ti pomogne donjeti špeceraj iz auta! - 8. Svaka reklama na tv-u ima web adresu u dnu ekrana. - 9. Napuštanje doma bez mobitela je razlog za paniku (koju nisi imao prvih 10, 20 ili 30 godina svog života) Dobar razlog da se vratiš po njega.. - 10. Komunicira se pisanim riječima, SMS, MMS...nema glasa - 11. Pišeš internetski dnevnik, praviš se da si pisac, pjesnik... a običan si čovijek izgubljen u virtualnom svijetu. Bloger... - 12. Ustaneš u jutro i ideš "on line" čak prije popijene prve kave. - 13. Počinješ pokretati svoju glavu lijevo desno u ritmu muzike ali ne mičeš pogled s monitora. - 14. Čitas ovo, klimaš glavom i smiješ se mojim navodima, smiješ se monitoru. - 15. Još gore, točno znaš kome češ preporučiti čitanje ovog posta!  - 16. Tako si zauzet da nisi primjetio da nema broja 7 na ovoj listi! - 17. Sad si zastao i provjeravaš da li stvarno nema broja 7 na ovoj listi. - !8. E Ančice, Ančice...popušio, popušila sam, ipak nema broja 7. SAD SE SMIJEŠ SAMOM SEBI !  Imate ideju što nam nosi budućnost ??? |
07.11.2007., srijeda
93. Slušaj me, al šuti !
Kad te zamolilm da me poslušaš,
a ti mi počinješ davati savjete, nisi učinio što sam te zamolila. - Zašto misliš da mi savijet treba? Kad te zamolim da me poslušaš, a ti mi počnes govoriti zašto se tako ne bih trebala osjećati i tako razmišljati, gaziš po mojim osjećajima. - Zašto misliš da znaš što osijećam, što ja razmišljam? Kad te zamolim da me poslušaš, a ti držiš da si dužan učiniti nešto kako bi riješio moje probleme, iznevjerio si me, koliko god to izgledalo neobično. - Zašto misliš da ne znam riješiti svoje probleme? Slušaj me ! Molila sam te samo da me slušaš, ne da govoriš ili... samo me poslušaj. Probaj, daj ušuti i slušaj... A ja ? Ja ću se snaći. Nisam bespomočna. Možda, možda sam malo obeshrabrena i možda malo posrćem, ali nisam bespomoćna žena. - Padnem li svijesna sam da se moram ponovo dignuti. Kad za mene učiniš nešto što ja sama mogu i što sama za sebe trebam učiniti, pridonosiš mome strahu da sam nesposobna, namećeš mi osjećaj manje vrijednosti. - A ja nisam ni nesposobna niti želim osjećaj manje vrijednosti. Imala sam život i prije tebe. Stoga, molim te, slušaj i samo poslušaj što imam JA za reći. A ako želiš govoriti, pričekaj još trenutak, pa ćeš doći TI na red a ja ću tada slušati tebe. - Obećajem, slušat ću tebe, kako je Dinamo pobjedio ili izgubio, kako je konobarica dobar komad, kako je prijatelj kupio novi auto, kako ti se čuje desni homokinetički zglob, kako nema ništ pametnog na televiziji, kako je loto ovaj tjedan 7 miliona kuna... Sve neki dubokoumni razgovori ali... ...obečajem, slušat ću te. Poslušaj sad ti ipak mene. Svi mi koji smo se razvili kroz probleme, kroz nevolje, kroz tuđa zla, naučili smo da zlo ( EVIL ) preokrenemo u život ( LIVE ) EVIL - LIVE, LIVE - EVIL, EVIL - LIVE... Koliko kompromisa Vi imate u svom životu??? |
04.11.2007., nedjelja
92. Moj kvart
Kvart u Novom Zagrebu, Utrina ili Utrine kako to svi kažemo.
Lokacija genijalna. Blizina bazena, gimnazije, vrtića, ugostiteljske škole, crkve, javnog gradskog prijevoza, tržnice-placa, sve mi je na dohvat "noge". Plac u Utrinama mi je pod nosom. Ovdje su kumice uvijek nasmiješene, uvijek mi uvale čak i ono kaj ne trebam jer jednostavno toliko su drage da ih nemrem odbit. Šiptari prodaju voće i povrće nudeči vam ljimune ne trudeći se ni malo da nauće naš hrvatski jezik. Tu su već 10 godina ali i dalje su limuni "ljimuni". Šečući placom šapču mi šverceri na uho "cigarete, cigarete" i to isti oni koji su nekada šaptali "marke, marke". Tramvaj broja 14, 6 ili 7 vas mogu odvesti na cilj koji poželite a za svaki slučaj postoji i bus za kolodvor ili Črnomerac. Povezana sam sa Zagrebom u svim smerovima. Godinama sam živjela u Zapruđu, točnije 21 godina života u prizemlju. Prizemlju zgrade a ne prizemlju života. Preseljenjem u Utrine, Zagreb gledam s visine. Predivan pogled na zoru koja sviće, na snijeg kad pada onako bijeli i gust... Novi pogled na grad s visine ali... Ne bih ja bila ja kad ne bi bilo ALI. Ali život u Utrinama ima i drugi obraz, onaj koji mi se manje sviđa. Jedan nedostatak je tišina koje u Utrinama nema. - Svako jutro sjetim se svih svetaca i skidam ih po nekom spisku jer me crkveno zvono probudi točno u 7 ujutro. Ne, ne idem na misu, nisam se promjenila ali jedno jutro ću otići da ih pitam zašto nas stanovnike maltretiraju svojom zvonjavom? Zar se vjernici ko ovce mora obavještavati "hajde gdje ste, misa počinje". Ta crkva je jedno od čuda svijeta po odvratnosti. Opločili su je najjeftinijim tamno plavim kupaonskim pločicama, da ne bi bilo zabune kupljene su od "milodara" svojih vjernika. Zašto baš takve? Pa bile su na sniženju. Izašao je na tržište novi model Pasata koji je zapeo za oko svećeniku. Jeftine crkvene pločice da penzićima i ostalim vjernicima zamažemo oči ali zato dobar auto za odlazak na cajke. - "Čekam, tko će prvi ovaj puta baciti kamen na mene?" Čekam... - Nedjelja i praznici u Utrinama su pogotovo bučni. Tu se šuši, buši, štema već od jutra i naročito poslije ručka. Neboderom odzvanjaju zvuci koji paraju živce. Tup, tap, bum, tras, brrrrrrrrrr...  - Dani odvoza smeća. To trebate doživjeti, to je poseban događaj. Svakog ponedjeljka, srijede i petka, ogroman "žderač smeća" (kamion) dolazi hraniti se našim smećem. Ma sve bi to bilo dobro kad djelatnici, odnosno smetlari nebi onako nabijali kontenjerima. Guraju ih i nabijaju jedan u drugog, sve nekako kao iz inata stanarima "e nećete spavati dok mi radimo". Nije to sve. Po nekom novom pravilniku svaki "žderač smeća" mora imati zvučni signal kad ide u rikverc. Zamislite sada jedan prodoran pištajući vrištajući zvuk (kao nekadašnje budilice) kako pišti i vrišti 15 minuta bez prestanka. I mrtvi se dižu i pokušavaju začepiti uši. Ne pomaže ni jastuk na glavi, to je zvuk koji prolazi i para bubnjiće. Kad pročitate u novinama da je netko iz nebodera na "žderača" bacio recimo bocu nečega, nemojte pomisliti na mene. Bit će to samo slučajnost. - Šahtovi  Ima nekoliko šahtova čiji poklopci nisu na svom mjestu, pa svaki auto koji prođe preko njih stvara jake treskove. Dum pa dum. Ti muzički raspoloženi poklopci mi nedaju mira. Ko čekičem po glavi, svakih par minuta novi dum pa dum, pa opet, dum pa dum... Jebi ga kad je prometna ulica. Jedne večeri čuje se puno jači DUM. Naravno ja znatiželjna vještica gurnem svoj bradavičasti nos kroz prozor i počinjem se vještičjim smijehom hihotati. Moj omiljeni junak Utrina, jedan mali klinac upao je kotačem u šaht. Netko pametan je skinuo sve poklopce šahtova u Utrinama. Zašto moj omiljeni junak? Zato što je dovoljno hrabar da svaki dan kad dolazi, odlazi od kuće ili kad prtlja nešto oko svog auta navija narodnjake kao na Jakuševcu. Ima veće zvučnike nego što je sam visok. Hihočem se ja zlobno i mislim: "aaaha, ode homokinetički zglob, polu osovina, aluminijska felga je za smeće, guma garant treba nova... Bit će par dana tišine." I bilo je. Tjedan dana žalosti u Utrinama bez narodnjaka. - Lift Problem stanovanja u neboderu je lift. Stari spori lift kojeg po smrt treba poslati. Doći će za jedno 30 godina. A sad ozbiljno. Procedura odlaska u grad: izađem na hodnik, pozovem lift "lllliiiiiifftttt...", ne tako nego stisnem gumbić, vratim se u stan, navučem tenisice, obučem jaknu, prošečem po stanu da mi slučajno ne gori neka cigareta jer sam šlampasta, zaključam vrata i zamislite, lifta još nema. Kad napokon dođe, bolje da i nije došao jer tako smrdi kao da se sad netko dobro isprdio u njemu. Štipa za oči, strašno... - Glad Ako ogladnite dok živite u Utrinama, dovoljno je preći aveniju i eto vas u Zapruđu. Tu su dobri čevapi i pljeskavica, burek, pite, vrući sendvići... Radno vrijeme 24 sata 365 dana u godini. Je, a kaj ste mislili da se kod Šiptara ima slobodan dan? Malo sutra. Izrabljuju naše domaće "puce" ko ameri nekada crnce. Nekaj moraju "puce" raditi ali tjerat ih ko stoku...? Ja bih njih natrag od kud su se dotepli. Jel znate možda i jednog koji jadan sam radi ili znate one koji voze "mrak" aute, naravno zarađene na burecima, je, je burecima, kak da ne! Koliko vas zna da postoji samo jedan burek? Samo se jelo od mesa naziva burek, sve ostalo je pita sa sirom, pita sa jabukom, zeljanica je pita od zelja. Kad hoću burek, tražim BUREK a sljedi pitanje: - A koji? Tu popizdim jer nikako da se nauči burek je od mesa a sve ostalo nisu bureci. Konačno ak mi ne vjerujete pitajte nekog šiptara ili bosanca. U utrinama nije dosadno. Uvijek se nešto dešava, problemi s viškom limenih ljubimaca a manjak parkirališta, susjedi se svade, smetlari nabijaju i pište ko expres lonac, kradu se poklopci šahtova, djeca vrište u vrtiću ko da ih netko kolje, crkva zvoni i .ebe vas u zdrav mozak bili vi vjernici ili ne. Utrinama jedino fali MINARET (đamija) pa da hođa arlauče preko razglasa dva puta dnevno. E to bi bilo zabavno, ovi zvone, ovi arlauču, šahtovi im daju ritam, smetlari tempo a začinjeno sa narodnjacima. Nezaboravno...vrijedi doživjeti. DOBRO DOŠLI U UTRINE ! ! ! Kakav je vaš kvart? |
02.11.2007., petak
91. Vještica...
Mladog kralja Hrvoja je na prepad uhvatio lovo čuvar susjednog kraljevstva, dok je krišom lovio u njegovim šumama. Čuvar ga je mogao ubiti na licu mjesta, ali se ipak pokolebao pred Hrvojevom mladošću i ponudio mu je slobodu u zamjenu za odgovor na jedno teško pitanje: Šta u stvari žele žene? Ovakvo bi pitanje ostavilo bez riječi i najstarije mudrace. Mladom Hrvoju se činilo prosto nemoguće odgovoriti na njega. Kako god bilo, vratio se u svoje kraljevstvo i počeo ispitivati svoje podanike. Razgovarao je s princezama, kraljicom, prostitutkama, časnim sestrama, mudracima, pa čak i sa dvorskom ludom..... jednom riječju, sa svima. Nitko mu nije dao zadovoljavajući odgovor. Međutim, svi su mu savjetovali da potraži odgovor kod stare vještice Ančice, jer ga je ona jedina mogla znati. Cijena bi bila visoka, jer je stara vještica bila nadaleko poznata po svojim skupim uslugama. Zarađivala je ona jako puno dajući savjete političarima, saborskim zastupnicama, strankama, pa čak je savjetovala i samog predsjednika. Došao je najzad i posljednji dan godine i Hrvoje nije imao drugog riješenja već da razgovara sa vješticom Ančicom. Ona je pristala da mu odgovori na pitanje, ali u zamjenu za sljedeću cjenu: željela je da se uda za Sir Milivoja, najplemenitijeg viteza Čoškastog stola i Hrvojevog najboljeg prijatelja. Mladi Hrvoje je prestravljeno gledao; bila je grbava i užasno ružna, imala je jedan jedini zub, bradavicu na nosu sa par dlaka, širila je oko sebe nepodnošljiv smrad i ispuštala je neobične krike i zvukove. Nikad Hrvoje nije vidio odvratnijeg stvorenja. Pri samoj pomisli da zamoli svog prijatelja da se s njom oženi, uplašio se i nakostriješile su mu se sve dlake na tijelu. Sir Milivoj je saznao šta se dogodilo i odlučno rekao Hrvoju da je žrtvovanje za život svog prijatelja i za očuvanje Čoškastog stola vrijedno toga i da pristaje oženiti staru vješticu.. Najavljeno je vjenčanje. Nakon vjenčanja je stara vještica u svojoj paklenoj mudrosti rekla: "Svaka žena želi da bude vlasnica svog života!" Čim je to izgovorila, svi prisutni su odmah priznali da je izrekla veliku mudrost i da je potpuno u pravu. Mladi Hrvoje je bio spašen. Čim je čuo odgovor, čuvar susjednog kraljevstva je vratio Hrvoju slobodu i pravo na život. Na vjenčanju su bili prisutni svi dvorjani. Hrvoje je osjećao i olakšanje, ali i težinu u isto vrijeme. jer nije lako prihvatiti činjenicu da mu prijatelj mora oženiti ružnu vješticu. Sir Milivoj je bio s osmijehom na licu svo vrijeme, ljubazan i pun poštovanja, po svom starom običaju. Konačno je došlo i vrijeme prve bračne noći. Dok je čekao svoju "mladu", zapravo staru vješticu da dođe u krevet, Milivoj je ugledao kako mu prilazi najljepše žensko stvorenje koje je ikad u životu mogao zamisliti. Sav očaran je upita šta se dogodilo, na šta mu je mlada djevojka odgovorila da je to ona, ona stara vještica, ali da će pola vremena provesti s njim kao vještica, a pola kao mlada djevojka i to sve zato što je on sve vrijeme bio dobar prema njoj. Isto tako, upitala ga je kakvu je želi preko dana, a kakvu preko noći. O, okrutnog li pitanja! Da li da preko dana ima divnu djevojku koju će moći svima pokazivati bez straha i srama, a noću u intimnosti svog kreveta imati monstruoznu ružnu i smrdljivu vješticu??? Ili pokazivati prijateljima preko dana vješticu, a trenutke bračnog sladostrašća provoditi sa divnom djevojkom ??? Šta bi vi izabrali? Sir Milivojev odgovor se nalazi malo niže, ali prije čitanja, donesite svoju odluku. Razmislite... Plemeniti Milivoj joj je rekao da joj pušta na volju da sama odluči. Čim je to čula, vještica Ančica je rekla da će uvijek biti u obliku mlade djevojke, i danju i noću, jer je on poštivao i dozvolio joj da bude vlasnica svog života. Čiča miča, gotova je priča.  Koja je pouka ove priče? Nije bitno da li je žena lijepa ili ružna. U svakom slučaju ..... uvijek je vještica! |
01.11.2007., četvrtak
90. Jožina barka
Gospodin Bog Jahve govori Joži: - "Slušaj Joža, za jednu godinu, napraviću veliku kišu i voda će prekriti zemlju i uništ ću sve na površini zemlje Hrvatske. Tražim od tebe da spasiš pravedne ljude i po jedan par od svega živoga. Zbog toga nerađujem da sagradiš Barku." Prolomi se grom i Bog dade Joži planove za Barku. Uplašen, Joža je uzeo planove i odlučio da napravi Barku. - "Zapamti", reče Bog, "za godinu dana moraš završiti Barku i ukrcati na nju sve koje sam ti rekao." Tačno godinu dana kasnije, nebo je potamnilo, more se uzburkalo... A Bog primjeti kako Joža sjedi ispred svoje kuće u Zagorju i plače... - "Joža, gde je Barka?" pita Bog - "Oprosti mi, Bože. Pokušal sam ju napravit, al sam imal velikih problema. Prvo sam moral nabavit građevinsku dozvolu, jer tvoji planovi nisu bili po zakonu, pa sam ih moral odnesti kod arhitekte da ih prepravi. Onda sam se moral svadit sa Vatrogasnom službom o tome da li na Barci treba biti protupožarni sistem ili ne. Onda se moj sused Štef počel bunit kak bu mu Barka zaklonila sunce ak ju bum sagradil vu svojem dvorišču. Moral sam zakupiti zemljište za izgradnju, al me je svejedno tužil sudu ko da je Zagorec. Onda je nastal problem sa drvetom. Nikak nisam mogel nabavit dovoljno drveta, jer Društvo za zaštitu sova misli da bi time ugrozil njihovo prirodno staniše. Jedva sam ih ubjedil da mi drvo treba da bi spasil sove. Doduše, Društvo za zaštitu divljih životinja mi nije dozvolilo da lovim sove, prema tome, neće biti sova. Stolari i tesari su osnovali sindikat i počeli štrajk. Tako sam moral napraviti dogovor sa sindikatom i sada zapošljavam 10 tesara i 6 stolara. Kada sam počel skupljati ostale životinje, dobil sam tužbu od Društva za prava životinja. Tužili su me zbog diskriminacije jer sam uzimal samo po jedan par od svake vrste. Onda sam dobil dopis od Ministra poljoprivrede u kojem traži da mu napišem elaborat o utjecaju potopa na poljoprivredu naše države. Nije mu se sviđalo kaj se ti, Bog, ne nalaziš na njegovom platnom spisku. Poslije toga mi se javil Ministar obrane da mu dam planove i mape potopa. Poslal sam mu globus. Trenutno pokušavam riješiti tužbu Udruženja protiv diskriminacije, jer JA neću dozvoliti ukrcavanje nevjernika, bezbožnika i koje kakvih "diva". Porezna uprava mi je blokirala sve račune, jer tvrde da gradim barku za bjeg iz države. Država, odnosno Ministarstvo financija mi je upravo poslalo upozorenje da moram platit neki porez i da Barku moram registrirat ko "objekat za rekreaciju". Oprosti mi Bože, ali stvarno mislim da nebum mogel završiti Barku sljedećih 5 - 6 godina." Nebo se razvedrilo, sunce je ponovo počelo sjati, a more se umirilo. Duga se ponovo pojavila na nebu. Joža se razveselio i pita Boga: - "Bože znači li to da nebuš uništil Hrvatsku"? - "Ne Joža, ne trebam ju ja uništiti, sama se već uništila." I ode iz Hrvatske u smjeru Srbije Kako će proći Srbija? |
