Anchi, i to je život !
30.11.2012., petak
243.Crvene kapice oko nas...Djed Mraz ???
 Crvene kapice vrište sa svih televizijskih kanala, džambo plakata (fala bogu da ima sve manje onih predizbornih njuški), filmova, nose ih i mladi i stari, muškarci i žene, kršćani i ateisti...svi. Za pretpostaviti je da su 99 posto onih koji čitaju ovaj tekst svjesni da Djed Mraz ne živi ni na Sjevernom polu, ni u Laponiji, niti u središtu Coca-Cole u Atlanti. A zapravo ni nema baš puno veze s Božićem. Jednom davno, dok je Božić još ispred svega bio vjerski blagdan, možda je bilo i više debelih bradonja zajapurenih obraza nego danas, možda su i crvene kape s coflekom bile u modi – međutim, takvi u pravilu nisu nosili poklone ni vikali: 'Ho-ho-ho!', takvi su jedva čekali da se doma izvale na krevet i istrezne.  Kada je autorica ovog teksta (ja naravno) bila dijete (ne pitajte koje godine), Djed Mraz službeno je dolazio za Dan dječje radosti, 31. prosinca. Nekoliko dana ranije (ali nikako prije Božića), sve ozbiljnije firme priređivale su svečanost za djecu svojih zaposlenika. Ispod slike druga Tita i zastave Saveza komunista (za one mlađe: bila je prikladno crvene boje, sa srpom i čekičem s natpisom "Proleteri svih zemalja, ujedinite se")!, sjedio je Djed Mraz. Nosio je kapu stožastog oblika i uvijek bi nešto na njemu bilo krivo – ili bi mu brada otpadala, ili je bio živčan, ili mu je iz usta smrdjelo po čevapima s lukom ili konjaku. Svejedno, djecu bi darivao paketima u kojima su bile gumene lopte, čokolada Runolist, Braco i seka, Jaffa keksi, bombonijere kojima je istekao rok trajanja, kartonska ploča i figurice za "Čovječe ne ljuti se" (na drugoj strani bio je Mlin), a našlo bi se tu koji put i nekih boljih stvari. Osim toga, dok sam čekala da me prozovu po prezimenu, mogla sam se nakrkati slanih štapiča, ribica, pereca, napiti Coca-Cole, Nare, Grejpa i Traubisode koliko god sam željela, bilo je to nešto kao današnji domjenci. Poznata reklama iz tog doba je bila pjesmica koje se i danas dobro sijećam: "Nara je za one što imaju kečke al je zato Grejp za dečke. Čuvajte ovu naviku staru i pijte Grejp i Naru!"  Zabavno je bilo i s prijateljima iz susjedstva ili razreda pogađati čijeg je tatu (ili mamu!) ove godine sindikat naguzio da nosi smiješno odijelo i dijeli darove. Moj tata je u to vrijeme obavljao funkciju nekog direktora u Tvornici sladoleda "LEDO". Bila je to jedna od jako dobro stoječih firmi u ono vrijeme. Pokloni su zaista bili veliki i bogati. Dobila sam veliku vreču darova (koja je na mojim leđima bila velika ko vreća Djeda Mraza) a i novčani bon kojeg je mama najčešče upotrijebila za kupnju špeceraja. Bilo je to vrijeme kad su smo mi djeca darove dobivali dva puta. Kako??? Ovako: jedan dar je bio od spomenutog Djeda Mraza a drugi je bio pod borom od Isuseka. To je bilo "ono" vrijeme kad se bor kupovao noću da vas susjed ne vidi jer kako da u komunističko vrijeme slavite Božić? Moj tata je bor nosio uvijek po danu, sa naravno par "vlahova" u sebi, govoreći tiho: "ma ko *ebe susjede, čut će oni kako Joža slavi Božić".  Bogme su i čuli, nakupovao je dvije kutije "piratica" i dva pištolja za rakete (po municiju, po rakete je išao u Austriju i švercao ih u alatu). Svaki Božič sam s njim s balkona bacala petarde i pucala rakete. Bilo je to predivan osiječaj, raditi s tatom legalno ono što je zakonom nelegalno... Ludo i nazaboravno. Hajdemo mi natrag na temu: drugi poklon je navodno donosio "mali Isusek"  i to je poklon koji zapravo kupuju roditelji i stavljaju ga pod bor na Badnjak. Znači: državni ili komunistički dar djeda Mraza se dobivao na Dan dječije radosti a drugi dar na sam Badnjak. Kako je tada nama djeci bilo dobro. Eto danas imamo demokraciju u kojoj je to sve svedeno na istog gospodina, gospodina Božičnjaka i zapravo zakidamo djecu za jedan poklon.  Svake godine u prosincu svjedoci smo iste rasprave - kaže li se Djed Mraz (što zvuči nekako socijalistički) ili Djed Božićnjak (što zvuči nekako "novokomponirano")? Večina stručnjaka slaže se u ocjeni da je, s obzirom na okolnosti, i jedno i drugo okej. Prvo potječe iz komunističkog Sovjetskog Saveza, dok je drugo kombinacija naziva kojim se koriste drugi narodi. U Sovjetskom savezu su prepoznali zgodnu priliku za zatiranje religioznog lika Svetog Nikole; zamijenjen je nazivom Otac (ili Djed) Mraz. Coca Colin reklamni lik je imalo jednu veliku prednost: bio je crven! Kako je došlo do sve te zbrke i kako je Djed Mraz (Božićnjak ili što već) postao ono što je danas? Priča je vrlo duga i još uvijek ne sasvim razjašnjena, ali evo onoga što se zna, ukratko: Današnji Djed Mraz konstantno je evoluirajuča figura koja vuče korijene iz legendi o svetom Nikoli, kršćanskom biskupu koji je živio na području današnje Turske i koji je navodno donosio poklone (paralelna proslava početkom prosinca zadržala se u nekim zemljama, pa i u Hrvatskoj), i starogermanskog folklora, a neki spominju čak i legende o šamanu s Kamčatke ili iz Sibira. Tijekom povijesti u raznim je zemljama poprimao različite oblike, dobivao razna imena i donosio poklone u različite dane. Primjerice, samo u Hrvatskoj možemo pratiti njegovu evoluciju kroz samo nekoliko generacija. Od svetog Nikole i malog Isusa preko komunističkog Djeda Mraza do novohrvatskog Djeda Božićnjaka, pokloni su se ponekad dijelili 5., nekad 25., a nekad 31. prosinca. Tek današnja djeca imaju nešto jasniju sliku – Djed Mraz je debeli striček u crvenom, rumenih obraza, vozi se kolima koja vuku sobovi i nosi poklone djeci u noći s Badnjaka na Božić. Ta slika svake godine postaje sve jasnija, kako Disney i ostale holivudske kompanije izbacuju nove naslove – tako sada znamo i da Djed viče: Ho-ho-ho, da mu možemo pisati te da za njega rade vilenjaci čiji je jedini zadatak i svrha u životu izraditi poklone koje djeca naruče. Uskoro čemo mu noću morati ostavljati kekse i Coca-Colu da se okrijepi kada se spusti niz dimnjak... balkon... Dakako, za tu sistematizaciju i specifikaciju odgovorni su Amerikanci. Priča o tome kako je Djeda Mraza izmislila Coca-Cola samo je urbana legenda, ali ima u njoj i ponešto istinito. Američki naziv Santa Claus zapravo je iskrivljeni oblik nizozemskog Sinterklaas (odnosno sveti Nikola) koji se vjerojatno najprije proširio iz New Yorka (bivše nizozemske kolonije pod imenom Neeuw Amsterdam). Isto tako, alternativni američki naziv je Kris Kringle, što je opet iskrivljeno od germanskog Christkind. Bilo kako bilo, dok je u Europi još vladala posvemašnja zbrka, početkom prošlog stoljeća američki Santa već je imao gotovo sasvim definiran imidž. U zemlji gdje je novac uvijek bio temelj društva u svakom pogledu, započela je tranzicija Božića od vjerskog blagdana do sasvim sekularne, ultrapotrošačke bakanalije, a Santa Claus bio je njen najvažniji simbol. Njegov status je učvrstio umjetnik po imenu Haddon Sundblom koji je krajem tridesetih napravio revolucionarnu kampanju za kompaniju Coca-Cola, u kojoj je po prvi put korišten lik Djeda Mraza. Isti se zadržao sve do prije godinu dana, kada je zamijenjen polarnim medvjedima, patuljcima i sličnim stvarima. Iz Sundblomovih reklama Santa je polagano pronašao put do drugih medija, filmova, televizije... On postoji onoliko dugo koliko i naljepnica na flašicii Coca Cole. Ho Ho Ho Ho ... Kakva su Vaša sjećanja na Djeda koji viče "ho ho ho" ? |
26.11.2012., ponedjeljak
242. ANČICA...neshvačena žena...
Dugo me vremena nije bilo barem po pitanju nekih životnih tema.
Razlog ??? Stavljanje pod tepih vlastite zbunjenosti, neshvačanja, očaja. Izbacit ću "dio" sebe ...tko zna (nitko ništa ne zna) možda će mi biti lakše disati, možda će neka druga žena čitavši ovo shvatiti pogrešne stvari koje čini prije nego te pogrešne stvari postanu dio svakodnevnog života. Poznata rečenica glasi "volim čovijeka koji ne zavređuje čak ni da ga prljavom blatnom cipelom gađam" a živi mi pod kožom ko parazit, virus...ne znam koji još izraz da upotrijebim. Osječam se jakom, a jadnom...željeno, a usamljeno...izigrano, prevareno, a i dalje sa istom željom i sa istom količinom ljubavi koju i dalje ko idiot, manijak želim dati toj istom muškom gadu. Svakoga dana, godinama život mi doslovno na nos nabije činjenice, istinu, a ja to odmah pretvaram u neka opravdanja, razumjevanje...nikako da sama sebi objasnim da oko mene žive, dišu i hoda tisuće slobodnih muškaraca, muškaraca koji bi me na dlanu nosili, obasipali pažnjom, nježnošču....ali NE...ja to neću...meni treba netko tko me gazi, laže, manipulira i obečaje brda, doline ... osoba koja me pretvorila u Penelopu a on nije Odisej. Da, i to sve znam i ostajem ista, dosljedna svojoj ljubavi, svojim neshvačenim emocijama, nadi (a zna se što je nada) Radeći svoj posao, svaki dan slušam skoro pa iste probleme....muškim svijetom vlada neki čudni virus...zarazan i prelazan samo s muškarca na muškarca ...nema drugog objašnjenja jer svi djeluju i pričaju iste priče, bajke u koje mi kao glade ljubavi upijamo i vjerujemo. Očajne smo i toleriramo iz tog svog jadnog stanja kojekakve bedastoće poput: -Javit ću se (pa se ne javi ) - Doći ću (pa ga nema ni u tragovima) - Ne odgovara na poruke -Uvijek ima puno posla (baš kad mi žene imamo puno vremena) -Brat, prijatelj, kolega...svi su oni uvijek bitniji Živim u nekakvom svom zacrtanom svijetu u koji sam se zatvorila, svijetu u kojem ne dozvoljavam nikome pristup jer ja čekam....ČEKAM nekog, nešto, njega...smak svijeta ??? Koja sam ja glupača - kažem sama sebi, a onda sama sebe brzo demantiram i kažem - "ma nisi ti glupača, glupačo jedna...ti si samo žena koja iskreno i neiskvareno voli, a BUDALA to ne cijeni, ne prepoznaje, a možda i sam ne zna što je zapravo pravi osjećaj voljeti i biti voljen" Da, i što sad dalje... "ono kaj me ne uništi, to me ojača"...ma kaj got...jaka sam već ko Supermen ali usamljeni očeličan Supermen...što će mi sva ta snaga kad nemam koga zagrliti onako iskreno, kada nema nikog da me poljubi za dobro jutro (a da nije jedan od mojih mačaka), kada nemam s kim podjeliti osmijeh, kada nemam rame za plakanje....kada nemam nikog s kim bih šetala po šumi, uživala u prirodi, grudala se kad padne snijeg... NEMAM....a ni neželim nikog osim BUDALE. (Budala je moj virus potkožni) Kada sam danas počela ovo pisati, nisam znala zašto baš danas...a onda bacim pogled na kalendar i otkrijem poznatu stvar "da se ništa ne dešava slučajno" jer na današnji dan prije 9 godina Ančica se vratila iz avanture zvane putovanje na Kosovo ili kako sam postove iz tog vremena nazvala "Put u neizvjesno 1 i 2 "....ništa nije slučajno, ništa....samo trebamo odgonetnuti zašto nam se neke stvari dešavaju u određeno vrijeme. Trebamo nešto naučiti, zaključiti i krenuti dalje, ali moje noge su drvene, moje cipele zaljepljene ljepilom, moje srce nedostupno... Jebeš život i ljubav i bajke.... |
