Anchi, i to je život !

Ne, neradi se o Čarobnjaku iz Oz-a nego sam odlučila napisati nastavak Tjeralica priče 1. Naime, prijatelji su me ohrabrili i zamolili da napišem što se smije, što se nesmije na jednom takvom mjestu kao što je OZ. Pitate se što je to? E pa ovako: do OZZ-a vodi asfaltirana cesta (nije opločena žutim pločama) puna rupa, tipičnih za metropolu. OZ je Okružni zatvor Remetinac. Pišem ovo da pomognem vama, da vam skrenem pažnju na neke jako važne činjenice o kojima se negovori.

Jedna od jako, jako važnih stvari je , da imate kune kod sebe (barem 200) jer si tako kupujete malo komfora. Po dolasku u zatvor uzet će vam vaše kune, ali će ih pohraniti na vaše ime u kantini. Jedino tako ćete moći sebe nabaviti neophodne stvari kavu, cigarete, sok ili čaj. Sve osim cigareta je skuplje za još jedan PDV. Ako vas pokupe bez kuna onda ste osuđeni na dodatni užas.

Ako ste razmišljali prije ljeta skinuti par kila onom razvikanom UN dijetom, znajte da je ova zatvorska puno efikasnija (za 8 dana čak 6 kila manje-ja iskusila na svom tijelu). Branimir G. je odlučio štrajkati glađu iz dva razloga: jedan svi znamo, a drugi je definitivno bila hrana. Često neprepoznatljivo nešto pliva ili stoji na tanjuru (CSI bi ovdje imali pune ruke posla-nebi otkrili što se to krije u tanjuru).

Kažu na TV da se grade novi zatvori jer su ovi prebukirani (izraz pozitivan ali za hotele) i to za 40%. Već znate iz moje priče 1, da se radi o sobi od 18 kvadratnih metara u kojoj je 6 kraveta, jedan wc, jedan lavabo. stol (obavezno s kraćom nogom) i 3 klupe. Zamislite sada kad se negdje u gluho doba noći otvore ona grozna škripava željezna vrata i u takvu sobu vam stave još jedan krevet. Nemate gdje stati, a da već nekome ne smetate. Takav padobranski krevet ja sam nazvala "Cabrio de luxe" jer je bio bez krova (kreveta na kat). Na njemu prespavaju cure-žene najstarijeg zanata. Dovedu ih prljave, pijane ili bolesne i ostave da mi koji smo u sobi brinemo o njima. Sva sreća što takve osobe najčešće odlaze brzo jer za njih sudovi nađu vramena.

Za vrijeme boravka ili kako kažu moje kćeri, godišnjeg odmora u Gardelandu, morate se priviknuti na kapane vode iz pipe (ko mučenje u logorima), a i na curenje vode iz najglasnijeg kotlića (Zagrebčani, šparajte vodu). Neme puštanja vode nakon 22 sata (bez obzira na obavljenu nuždu) jer bi dotični već spomenuti preglasni kotlići mogli prouzročiti opču paniku u obližnjem naselju (napad na Zagreb sa zemlje). Vratimo se mi na savijete: nesmijete imati upaljač koji nije proziran, da se vidi plin (nisam shvatila zašto?), grickalica za nokte je opasno oružje koje vam odmah oduzimaju (da si ne pogrickate vratne žile-pretpostavljam). turpijica oduzeta ali papirnata (da nebi slučajno s njom probali turpijati rešetke).

Po dolasku u ovakvu bajku odmah napišite na papirić osobe za koje smatrate da bi vam mogli doći kad tad u posjetu (nenevedeni nesmiju ni prići blizu). Otkrila sam da posjetitelji dođu ujutro i da čekaju do popodne na nekakav red. Od stvari koje vam se smiju donjeti (samo oni s popisa) su garderoba, donje rublje, knjiga u kojoj ne daj Bože bude nešto podcrtano (nećete ju dobiti takvu, jer tko zna koja je to šifra) i papuće ili cipele bez žniranaca da se nebi objesili, a svaki kotlić ima špagu i to oni ne kuže, svaki wc ima ogledalo,pa ako se netko želi ubiti, dovoljno ga je razbiti i eto oružja (još jedan propust). Mozete dobiti otvorenu šteku cigareta sa naravno, HR markicom. Strogo zabranjeno slati: sapun, higijenske potrebštine a o kozmetici maštajte noću, nema ni kap nikakvog mirisa, pa ni dezodoransa sa smrdljivu sobu. Sve to što nesmijete dobiti zapravo smijete kupiti u onoj spomenutoj zatvorskoj kantini (kako je taj netko tamo dobio dozvolu za dućan?) ali po onim cijenama koje su još 22% veće. Da nepomislite kako možete u kantinu kad vam zatreba? E, pa nemože se, samo 2 puta u 8 dana pod uvijetom da imate one kune sa početka priče i da ste spremni za pretres po odlasku i dolasku natrag na odjel (da nešvercate nešto a stražar uz vas cijelo vrijeme-apsurd)

Molite se Bogu da vam se ne desi greška kao meni a ako sami nešto zgriješite, vrijedi znati:
1.IMAJTE KUNE (200 najmanje)
2.PIŠITE SUCU ODMAH PO DOLASKU
3.BUDITE DOBRI SA CIMERIMA (neznate tko su a ni zašto služe kaznu)
4.PERITE RUKE (ima boleština)
5.LAŽITE DOKTORU (da vas boli kičma ili glava jar tako možete dobiti dopuštenje boravka u krevetu svih 24 sata)
6TRAŽITE PRAVO NA TEL. POZIV (jedan u tjedan dana-5 min)
7.NE JEDITE ŠTO NEPREPOZNAJETE (ima broma u hrani)
8.CIGARETE DRŽITE U ĐEPU (tamo nemate prijatelja)
9.NADAJTE SE DA JE "SUTRA" VAŠE SUTRA

Sad ću napisati istinitu priču iz svog života, da vam približim razlog zašto moj blog ima ime "i to je život"

Probudi mene jedno jutro divljačko zvono na vratima. Užas, pa taj netko pred vratima nije normalan-mislim ja i otvorim. A kad tamo, dva ogromna medvjeda sa službenim značkama.
-Gospođo G... dignuta je "tjeralica" za vama i vašim kćerima zbog nepreuzimanja sudskih poziva.
Ja, još onako raščupana i pospana, ništa ne razumijem i pustim ta dva medvijeda u svoj stan i ćak ih i ponudim kavom (koja sam ja naivka), pitam o čemu se zapravo radi?
-Pa znate, protiv vas i kćeri je podignuta "tjeralica" niste se odazvale sudu i sad vas moramo uhititi i privesti na informativni razgovor.
-Tjeralica kao za teškim kriminalcima ili Hrvatskim braniteljima, pitam ja naivka?
-Da takva ali nemojte biti tako oštri, nego ljepo se spremite i pođite s nama.
-E, jebi ga !
Odem se obući a i dalje znam da neznam o čemu se radi. Pozovem kćeri i krenemo u avanturu.
Dolazimo u MUP i napokon saznajem da su sudski pozivi slani na krivu adresu. Ni ja ni moje cure nismo krive za tej propust ali netko mora biti kriv. Propust je od nekog u prijepisu koji je nepismen i koji je na pozive napisao adresu od prije 13 godina. Jedan od ona dva medvijeda objašnjava nam da je procedura takva, da moramo na sud dati izjave kao svjedoci i da se tada skida tjeralica i ponovo smo slobodne građanke rodnog Zagreba. Što je tu je i put nas vodi u Remetinac.

Po dolasku u zatvor saznajemo da je i bivši muž priveden sa istom pograškom u prijepisu. Bravo, bravo za pravosuđe, privedena cijela obitelj (kao u filmu) a nitko od nas nije kriv (zar si se zato borio-bivši?).

Oduzimanje stvari, ponižavajući neugodni pregledi (naročito kad si nevin), smještaj u sobu od 18 kvadratnih metara sa još 5 žena. WC u istoj sobi, ograđen samo niskim zidom i klimavi lavabo. Prozori, naravno sa rešetkama, ali još gora stvar je ta da je na pola metra od rešetaka jedan zid od lima, tako da se nevidi ništa. Pogledom prema gore, nadzire se 20 cm dnevnog ili noćnog neba. Svijetlo u sobi je neko slabo (špara se na žaruljama) koje gori cijeli dan jer dnevne svijetlosti doslovce "nema". Kreveti na kat, na njima deke (zadnji puta prane još kad je ISUS hodao po zemlji), sve smrdi po nikotinu (i ja sam pušač) ali ovo je užasan ustaljen smrad. Zamislite samo kako je ugodan miris u sobi, kad 6 žena ujutro obavi svoju nuždu a na stolu je donešen doručak, koji se mora pojesti za 10 minuta. Dobro ste pročitali "donešen doručak" jer nema izlaska iz sobe. Svaki drugi dan je tuširanje i to je nešto što moram pohvaliti, radi se o novoj kupaonici sa tri zasebne tuš kabine i bez nadzora stražarki. Može se tuširati neograničeno dugo (kako paše mlaz vruče vode na smrznuto tijelo). Da, zaboravila sam reći da se radi o zimskim mjesecima a da je radijator mlak. Vratimo se natrag na sobu: znači doručak, ručak i večera u istoj sobi gdje se spava, hrče, prdi, sere ... Horor !

Jutro, mrak, naglo se otvaraju ta ogromna željezna vrata i ulaze 5 frustriranih stražarki i viču "Pretres"
I zbace sve stvari iz ormarića, prosipaju šećer i nescafe, diraju svaki uložak, bacaju sve sa kreveta na sredinu sobe, izmješaju sve stvari pa se ne zna čije su čije gače ili čarape... Na moje veselje, ja nisam trebala slagati ništa osim kreveta jer puna 3 dana nitko mi nije smio donjeti stvari za presvući. Tek četvrti dan smo dobile čistu garderobu od kuće. Možete si misliti kako je ugodno spavati i sjediti 3 dana u istoj garderobi. (hvala Ljube )

Svijetlo se gasi u 22 sata, a ujutro u 7 se mora stajati pored kreveta kao kip, dok ne prođe smjena stražarki. Nikad se ne zna kad će se otvoriti vrata, a svaki puta se mora ustati (kao u školi, pozdrav drugaricama).Osim u sate odmora a to je od 16-18 i od 22-07 se nesmije biti ni na, a kamoli u krevetu. Sjedi se na drvenim klupama (one u parkovima su bolje) sa kojih skačemo ko zečevi kad se čuje otvaranje vrata.

Punih 8 dana nisam vidjela svoje cure jer smo sve tri bile odvojene, a bivši je bio kat ispod nas sa ubojicama u sobi. Sreća u toj avanturi je ta što su nam stražarke bile naklonjene (znale su da smo tamo tuđom greškom) pa su nam dozvolile razmjenu usmenih poruka. Bile smo malo privilegirane u odnosu na druge pritvorenice i zato im jedno "hvala"

Hvala i Sanji, Arifi i Žani koje su mi pomogle i objasnile moja prava iz zatvora,rekle su mi da pritvor može trajati do 30 dana, a da ćemo na sud biti pozvane kad sudac nađe vremena da nas sasluša. Krasno, on treba naći vremena, a mi nevine, to do tada nemamo kome reći.

Dovedene smo u zatvor jer su ona dva medvjeda rekla da se to riješava u isti dan. LAŽETE DRUGOVI !

Deveti dan smo napokon dočekale sudski poziv i vrijeme saslušanja ( tu ja bila upotrijebljena veza, jar da nije možda bi zaista tamo bile 30 dana, što me nebi ni začudilo s obzirom na brzinu našrg sudstva). Skinuta nam je tjeralica u roku od 10 minuta. Sad smo ponovo slobodne (do opet neke greške u pravosuđu), gle vani je sunce, čisti zrak. ljudi...i naravno trauma mojim curama za cijeli život.

-"Tužite državu i tražite odštetu za trajnu traumu i duševnu bol"-kaže advokat, a ja ga pitam: Tko je ikada dobio takvo ročište ako mu prezime nije medijski exponirano? Samo se nasmijao, znala sam, nitko.

Svi mi mali obični ljudi moramo plačati kad tad svoje greške ako ih učinimo, samo "ljepa naša" je nedodirljiva. Možda i nije...

Eto i TO JE ŽIVOT !

Kad te zamolilm da me poslušaš, a ti mi počinješ davati savjete, nisi učinio što sam te zamolila.
Kad te zamolim da me poslušaš, a ti mi počnes govoriti zašto se tako nebih trebala osječati i tako razmišljati, gaziš po mojim osjećajima.
Kad te zamolim da me poslušaš, a ti držiš da si dužan učiniti nešto kako bi riješio moje probleme, iznevjerio si me, koliko god to izgledalo neobično.
Slušaj ! Molila sam te samo da me slušaš, ne da govoriš ili... samo me poslušaj.
A ja ? A ja ću se snaći. Nisam bespomočna. Možda al možda sam malo obeshrabrena i možda malo posrćem, ali nisam bespomoćna.
Kad za mene učiniš nešto što ja sama mogu i što sama za sebe trebam učiniti, pridonosiš mome strahu da sam nesposobna, namećeš mi osjećaj manje vrijednosti.
Stoga, molim te, slušaj i samo poslušaj što imam JA za reći.
A ako želiš govoriti, pričekaj još trenutak, pa ćeš doći na red a ja ću tada slušati tebe.


Oni koji se razvijaju kroz nevolje, naučili su da zlo (EVIL) preokrenu u (LIVE) život.

Ljudi se uvijek iznova čude nekim mojim reakcijama, a ja uvijek iznova ponavljam da se iza lica koje nosim krije djete, sasvim obično, iskreno, spontano čisto, neiskvareno i naivno. Takva želim i ostati.

Ako nekog cijenim, poštujem, divim se njegovim sposobnostima, humoru, hrabrosti, ponekad i kukavičluku, ako opraštam pogreške iz neznanja- što je to? Dali je to ljubav ?

Takve emocije mogu se upakirati u bilo što: neobična bliskost, iskreno prijateljstvo, veliko razumijevanje ili duboko poštovanje, ali uvijek se ispod te ambalaže krije samo obična ljubav. Bez nje se sve ovo ostalo ne bi moglo prepoznati, jer samo emocija prepoznaje emociju...

Kad kažem da nekog volim, onda ga volim kao cjelokupnu osobu, kao toplu dušu. Takvom biću mogu beskrajno puno davati. Nema tu nikakvih zahtjeva, očekivanja ni traženja, ja sam tada puna ljubavi i jednostavno: JA VOLIM, toliko jednostavno kao što dišem.

Čim više dajem, još sam više ispunjena i zato sam zahvalna onoma koji to razumiju i koji su spremni primati, a da se ne osječaju obaveznim, na način manje vrijednim ili poniženim zbog tog primanja...

Ne želim da se oni kojima dajem, koje volim, osječaju dužnicima. Ništa ja ne tražim, ništa ne očekujem. Stari Grci takvu ljubav nazivaju AGAPA, što je bezuvijetna ljubav.
Iskreno uživam dajući sve što imam: svoje znanje, svoja iskustva, svoje vrijeme, poštovanje, mudrost sreću, molitvu za sve i naravno dajem ljubav -sebe samu.

Premda završeci mogu biti bolni, bol je manja ako, umjesto da mu se opiremo, na vrijeme počnemo gledati kao na prirodan sljed djelovanja prirode: kao sto lišcče pupa u proljeće, vrhunac razvoja dostiže ljeti, u jesen počinje pripremati crvene i zlatne tonove, da bi zimi otpadalo i umiralo.
Na trenutak zamislite da ste GUSJENICA. Osječate neobičnu i strasnu potrebu da tijelo ovijete čahurom-sigurna smrt! Koliko samo mora biti teško odustati od jedinog života koji ste ikada upoznali, života u kojem puzite po stablu u potrazi za hranom bojeći se da vas ne uoći koja ptica. Ipak, ako ste spremni vjerovati, što gusjenice, čini se, jesu, svršetak vašeg života kao crva koji samo gmiže može biti početak vašeg novog života u obliku prelijepog leptira koji leti gdje poželi. Ono što gusjenica vidi kao tragičnu smrt, leptir vidi kao čudo novog rođenja. SVIJET SE MJENJA I DOK NJIME KORAČAMO.(Robert Oppenheimer)