Vjera nas uči, moral nam nalaže, ne laži. Laž je grijeh. Stvarno laž je toliko prljava i ogavna stvar da bi ju zajedno s još nekima (o njima možda malo kasnije) trebalo izbaciti iz upotrebe. Svi se slažemo s tim? Aha….
No ja lažem, lažem kao pas (neka izvine psi), lažem bez prestanka 24 sata na dan. Lažem sebe, lažem druge. Zašto lažem? Lažem da bi mogao živjeti.
Lažem od kada sam se rodio, ustvari prvih 12 sati sam govorio istinu koristeći sve meni tada znane zvukove i pokrete, pokušavajući objasniti svima da mi nije drago što sam se rodio, da mi je u maminom stomaku bilo puno toplije i udobnije. Nakon 12 sati borbe za istinu (i dobivenog bruha koji će me poslije cijeli život podsjećati da istina boli) shvatio sam da moram početi lagati. Prestao sam plakati. To je bila moja prva laž i bogme je upalila, meni je bilo puno lakše šutjeti, a ostali su bili sretni misleći da je meni lijepo. Ja sam postao lažac. Sljedeće čega se sjećam je kada su mi kao maloj bebici stalno govorili nešto kao “cu cu bucu mucu cu cu” i tako u nedogled. Bolno za uši. Onda sam slučajno u trenutku jedne takve torture razvukao usta i oni su prestali vikati “cu cu bucu mucu cu cu” i rekli su “Jao, pa on se smije” i neko vrijeme su šutjeli. Od tada svaki put kada bi počeli sa “cu cu” ja bi razvukao usta i skratio si muke za “bucu mucu cu cu”. Opet sam lagao, ni ono “cu cu” mi nije odgovaralo, ali bolje samo “cu cu “ nego “cu cu bucu mucu cu cu”. Tada sam definitivni shvatio da su laž i laganje prekrasna stvar.

I danas lažem, nekada malo, nekada puno, lažem sebe, lažem druge.

Lažem sebe da mi je drago ustati ujutro kad sat zvoni, lažem se da uživam stajati u prohladnom kupatilu i drhtati od zime, lažem se da uživam u brijanju i pranju zuba sa pastom okusa morskih algi (kažu ako ne lažu da je dobra za desni), lažem se kako mi peglanje košulje (za koju se lažem da mi se sviđa) predstavlja dobru jutarnju gimnastiku, lažem se da s užitkom odlazim na posao, lažem na poslu da ću danas stići sve napraviti, lažem poslovnom partneru na ručku kako mi je viski omiljeno piće (mada uživam u pelinkovcu, ali tko je uz pelinkovac sklopio kakav posao), lažem mu kako imam još jedan sastanak danas (a u stvari s dečkima se trebam naći na piću i komentiranju žena u prolazu), lažem dečkima da mi je danas tajnica sjedila u krilu, lažem im kada kažem :'uuuu što ona ima dobre velike sise…', lažem sebe da mogu još koju rundu popiti, lažem policajcu da nisam ništa pio (mada je noć i nemam upaljena svjetla i samo me pojas i vrata drže da ne ispadnem iz auta), lažem ženi kod kuće kako sam do maloprije morao hrpetine papira na poslu rješavati, lažem da mi se ispraznila baterija na telefonu, lažem njoj isto što i policajcu, lažem sinu da ćemo sutra svakako na tenis, lažem sebe da nisam umoran i da mogu pogledati neki film, lažem da nije istina da je zadnje čega se sjećam onaj neki lav u onom nekom krugu kako se javlja……

«Bio jednom jedan dečko po imenu Dječak.
Dječak je bio krupan, zgodan, dasa...I Dječak je bio zaljubljen.
Dječak je bio zaljubljen u djevojčicu po imenu Djevojčica.
Ali Djevojčica za to nije željela da zna.
Vidite, Djevojčica je bila ljupko, lijepo, majušno, slatko mlado stvorenje...
I Dječaka je, da izvinite, veselo vukla za nos.
Dječak prosto nije znao šta da radi.

Vidite, dok Djevojčica nije naišla Dječak prosto nije mogao da se odbrani od drugih djevojaka...
I od momaka. Ali to je druga priča.
Trenutni problem bio je da je Dječak do ušiju zaljubljen u Djevojčicu, a ne zna kako da je obrlati.

I tako je jednog dana Dječak zapitao svog prijatelja, Prijatelja, za savjet.
Poslije dugog razmišljanja...
Prijatelj je posavjetovao Dječaka da zaigra "Ne dam ti se igru" na koju bi Djevojčica brzo morala da padne.

Dječak je prihvatio Prijateljev savjet...
I ne lezi vraže......
Djevojčica je uskoro izgubila glavu.
Počela je da sanja Dječaka.
Neprestano je smišljala slučajne susrete s Dječakom.
Nije prestajala da mu piše ljubavna pisamca.
Njeno srce je stalno vapilo za Dječakom.

Ali sada Dječak za to nije želio da zna zato sto je igrao "Ne dam ti se igru".
A sad Djevojčica nije znala šta da radi...Jer je bila zaljubljena u Dječaka...
A Dječak je prosto ignorirao.

I tako je Djevojčica otišla do svoje prijateljice Prijateljice po savjet.
Prijateljica je rekla Djevojčici...
...da treba da igra "Ne dam ti se igru" na koju Dječak brzo mora da padne.
Djevojčica je prihvatila Prijateljičin savjet i zaigrala "Ne dam ti se igru".

Ali stoga sto je igrao "Ne dam ti se igru" Dječak nije primijetio da Djevojčica igra "Ne dam ti se igru".
Tako se ništa nije desilo.

Eh sad je to kraj ove tužne priče. I Dječak i Djevojčica "Ne dam ti se"
igru su igrali...

I nikad se vise nisu sastali ni sreli.

Ali su oboje poslije toga živjeli...

Veoma daleko jedno od drugog."

napisao Robert Gross

Volim biti s njom, volim ju gledati, volim ju slušati. Svaki i najmanji pogled na nju u meni izazove tolike količine sreće da Bogu zahvalim što nisam na primjer čaša jer bi se sigurno zbog te količine ugode što kola kroz mene rasprsnuo u milijun komadića.
Gledajući je jednom dok je spavala, a često ju gledam dok spava, ne zato što ja noću ne mogu spavati, nego zato što svaki put kada bih se okretao, kada bi se bar na tren probudio, koristim priliku da je pogledam, volim ju gledati dok spava. Jedne noći dok je spavala, dok je mjesec kroz prozor obasjavao njenu plavu kosu razasutu po jastuku, razmišljao sam. Znam da sada ovo zvuči kao u romanima iz sredine ženskih časopisa, ali stvarno je bio mjesec i stvarno je kosa bila rasuta po jastuku i stvarno je bila plava.
Gledam ju tako uz mjesečinu i tišinu i razmišljam. Razmišljam koliko ovaj trenutak vrijedi. I inače razmišljam o svakakvim stvarima koje u većini slučajeva nemaju nikakvu ni praktičnu ni uporabnu vrijednost, tako da i to razmišljanje o vrijednosti trenutka koji mogu provesti gledajući je mirnu u snu, ne treba čuditi. Četiri nove gume na autu umjesto postojećih koje su još poodavno izvezle zadnje kilometre koje proizvođač navodi kao krajnji rok za kupnju novih bila bi vrijedna stvar, ali sumnjam da bi zadovoljstvo vožnje na novim gumama bilo uopće zamijećeno, a kamo li usporedivo s ovim trenutkom. Vidjevši da su usporedbe s prizemnim stvarima a gume baš i jesu doslovno prizemne u krajnju ruku nemoguće, pokušao sam se sjetiti nečega što kao ja jako želim, a to nije nikako moguće.
Mislim tako, gledam ju i stvarno ništa mi ne pada na pamet, onda se sjetim, znam što bi volio, volio bih da budem gospodar snova, da mogu sanjati što želim. Znam to sa snovima je čudno, koliko god nešto želiš dovući u snove, nešto ili nekoga kog voliš, to jako teško ide, prije će ti u snove doći bivša žena, nekakav dug koji moraš platit, kojekakvi pauci i ne znam kakve ostale nemani, nego ono što ti želiš.
Znam kako to ide, koliko puta sam liježući na jastuk sklapao oči i dozivao ju, da i po noći budemo skupa, da ne propustim ni jedan tren, ali to ne ide, barem meni. Onda bih se radije budio po noći i baš kao u pjesmi
Don't want to close my eyes
I don't want to fall asleep
Cause I'd miss you baby
And I don't want to miss a thing

Kada prođes određene godine i kada usljed laganog nestajanja stvari kojima se oduševljavaš i koje te mogu uzbuđivati, počneš nadomještati užitke boravka u prirodi, kretanja, seksa sa užitcima koje uzrokuje meso dok ga žvačeš, slatki kolač koji se topi u ustima, kikiriki koji krcka u ustima kupan povećim količinama piva da lakše prolazi kroz grlo (jer je mastan i ako ga ne sažvačeš dobro može zapinjati) dok gledaš kakav pornić i dok u raspravi sa samim sobom zaključuješ kako si ti u dobi tipa sa filma bio za njega ono sto je Tyson bio u svoje doba za ostale boksače,
lagano se nasred tebe (oko pupka prvo) počnu pojavljivati deformatori tvog (u mladosti kao da ga je mikeanđelo klesao) tijela, isprva u obliku malih zadebljanja oko bubrega, za koje ćeš uvjek naći više nego dobar razlog za negiranje, jer pogledaj samo vaterpoliste, nađi mi jednog koji nema naglašene bubrege, a ne možeš reći da su vaterpolisiti debeli, pa onda lagano ta bubrežna zadebljanja kao spojena na neki kompresor se šire i pune i šire i onda odjednom više nemožeš sa svojim malim (onim dole) pričati oči u oči jer se više ne vidite, pa pričate kao momci iz planina, dovikujući se preko brda.
Isprva u ranoj fazi užitkovnih nadomjestaka nije bio problem proći pored ogledala, sve je izgledalo (naravno gledano superkritičnim supersubjektivnim supersamoljubnim pogledom) na svom mjestu osim malo naglašenih bubrega, ali to smo rekli da je normalno, kada se središnjica tijela počela malo širiti još uvjek nije bilo kritično, uvjek možes malo uvući trbuh skupiti guzu pogledati se u ogledalo istim onim superkritičnim, supersubjektivnim, supersamoljubnim pogledom od ranije i pljesnuti se po tako skupljenoj guzi diveći se njenoj (u tom trenutku stiskanjem mišića izazvanoj) čvrstoći, namignuti si onako supervažno i reći si 'ej stari nisi ti još komad za bacanje, hrpa njih bi se rado malo protrljala uz tebe'.
Naravno nije uputno detaljnije rasčlanjivati taj pojam hrpa njih, jer podrobnijom stručnom analizom i pretvaranjem izraza 'hrpa njih' u numeričku vrijednost vrlo često se dobije kao rezultat broj koji daleko više teži ka nuli nego ka bilo kojem pozitivnom broju pa makar taj broj bio i nuli najbliža jedinica. No ako se slučajno uhvatiš u takvoj studioznoj sociološsko-matematičko-lingvističkoj konverziji izraza u brojeve, postoji spas u činjenici da sebe smatraš posebnim muškarcem kojem brojevi i kvantiteta ne znače ništa, jer u životu tražiš samo ono istinsko i vrijedno i da ne želis sebe trošiti u prolazu, nego tražiš i čekaš onu jedinu jedinstvenu pravu koja je stvorena samo za tebe i želiš se njoj predati u potpunosti neoštećen, nepotrošen.
Kada stomak i guzica narastu toliko da ih nemožeš više ni uvlačiti ni stiskati, onda trčis (ako se taj pokusaj bržeg kretanja, praćen glasnim lupanjem stopala o pod popraćen talasanjem naslaga sala po tijelu i pljeskanjem kože koja se dodiruje može nazvati trčanjem), trčis pored ogledala gledajući u plafon, kao kontrolirajući da nisu možda pauci ispleli mrežu tijekom noći. Ako ti slučajno padne pogled na ogledalo i ugledaš nešto u njemu prvo se malo prepadneš, pa se onda toliko unjnjonjiš da uopće nema veze na koju si nogu ustao, jer ti je taj dan što se tiče dobrih stvari već završio i prije nego je počeo, vidjevši se u ogledalu i sam ma koliko se trudio ponoviti izraze tipa da je unutrašnja ljepota puno važnija i bitnija od vanjštine, zaključiš da bi ona koja bi željela doći do tvoje unutarnje ljepote vjerojatno skapala od umora probijajući se do nje kroz oklope sala koje si eto jebiga onako ni sam neznaš kako izgleda slučajno skupio na sebe.

SRETAN USKRS!

noć. tišina, možda je i mjesečina vani, neznam jer spavam.
crrrrkkkkmmmcccc ..... crrrrkkkkkmmmmmcccc .....crrrrkkkkmmmcccc
zvuk telefona, kojeg proizvođač deklarira kao zvuk glasanja delfina, a meni u ovo doba, a i inače liči na sve drugo osim na glasanje tako ljupke životinjice, ako se životinjicom može nazvati gromada od nekoliko stotina kila ili tona, stvarno neznam koliko bi jedan delfin mogao biti težak, ali znam da lagan nije i da mu ovaj zvuk baš i nije uhu ugodan.
pokušavam rukom, u mrklom mraku, pronaći telefon, jer kreštav zvuk koji ulazi u uši grebe po mozgu gore nego nokti po limu. pipkam po stoliću, nalazim daljinski upravljač od tv-a, muzičke linije, satelitskog prijamnika, kutiju cigareta, pepeljaru, kao neku knjigu koju čitam, novine, papirnate maramice..... sve osim telefona. paranje mozga delfinovim glasanjem se nastavlja i dalje. nekada su telefoni ličili na telefone, danas su više kao privjesci za ključeve, što manji to bolji, a kako ja baš nisam puno drukčiji od ostatka svijeta, nasjeo sam pričama ..mal' ... lagan... mali_milijun_mogućnosti, možda i je tako, ali sada u ovom trenutku dok kopam po stolu, tražeći ga, razmišljajući tko zove u ovo doba noći, radije bih htio da je poput kombajna pa da ga vučem za sobom.
napokon ga nalazim, pritišćem 'any key', (priznajem da sam poprilično dugo odgonetavao koja je to tipka). umjesto očekivanog glasa iz slušalice delfin je još jednom zakreštao meni sasvim blizu uha, zagrebavši noktima po limu do krvi, popalivši sve lampice u meni na 'on' pa tako i onu moždanu.
5:30 vrijeme je za buđenje i moj univerzalni uređaj nazvan telefon, koji je i budilnik i rokovnik i fotoaparat i diktafon i što_ja_sve_neznam pa i telefon, a i dalje se naziva samo telefonom (možda netko zna zašto?)

budim se rano je, više ne pazim kojom nogom prvo stajem na pod, svejedno mi je, nisam baš primjetio da to ima ikakve veze, a ne kažem to samo onako bez veze, jer kada čovjeku ide loše, onda nakon nekog vremena lošeg počme se pitati zbog čega ide loše, pa se počne analizirati pa krene od početka, a početak je u jutro, a prvo u jutro je ustati, a priče kažu da je loše ustati na krivu nogu, pa onda počneš paziti na koju nogu ustaješ, na pravu ili krivu, pa se onda počneš pitati koja je prava a koja je kriva, pa onda nekada i zaboraviš posvetiti pažnju nozi na koju ćeš stati pa ti to prođe nezapaženo, pa se počneš ljutiti na sebe, pa onda da se ne bi ljutio na sebe počneš vezati jednu nogu remenom od bademantila onako list za butinu pa tako spavaš da bi ujutro bio spreman ustati na pravu nogu, pa onda obično ta noga utrne, pa onda tokom dana shvatiš da si pravu nogu vezao a opet ustao na krivu, pa onda više nemaš pojma koja je prava a koja kriva, pa onda zaključiš da su to možda budalštine i da to što tebi ne ide i što si loše možda i nema veze s nogom na koju ustaješ,
pa onda kao i ja sada prestaneš o tome voditi brigu i sjetiš se da svaki put, pa tako i put u bolje ima svoj početak, sjetiš se da svaki put počinje prvim korakom, sjetiš se da znaš kamo želiš stići i sjetiš se da ma koliko god ti se drugačije činilo ne možeš napraviti krivi korak.

Kišilo je već treći dan uzastopno, uporno, polako, jednolično, treći dan istim ritmom. Sivo nebo se proširilo na grad, uplelo u krošnje drveća, zasjelo na krovove kuća i zgrada, stopilo se sa asfaltom.
Kiša je oprala sve druge boje, baš kao što je oprala i boje sa plakata koji je kao nekakva uspomena na prošlo ljeto zaostao neznam iz kojih razloga. Taj plakat je cijelo ljeto mamio poglede na sebe, mamio poglede na žensko preplanulo tijelo pokriveno nekakvim mini pokrivalima, koje su više naglašavale divnu liniju ženske ljepote, nego što su skrivale ona mjesta koja kao nisu za gledanje. Koliko je samo žena pohitalo u trgovine potržiti sličan model, koliko je samo muških pogleda zastalo na njemu, koliko je samo žena ostalo razočarano što skupoplaćeni model na njihovom tijelu nije ni izbliza iscrtavao linije ljepote kao na plakatu, koliko je samo muških snova u kojima lagano mazno ili pak brzo i nestrpljivo, zavisi od ritma koji sanjar ima, nestaju te krpice i sva se ta divna ljepota predaje u potpunosti.
Kiša je oprala krpice, oprala je i preplanulo tijelo, ostavivši sive, prljavobijele obrise. Kiša koja već treći dan ostavlja perače ulica na suhome, obavljajući njihov posao, kiša koja već treći dan uzastopno kapima skida lišće sa drveća, ostavljajući ih gole na vjetru, kiša koja već treći dan igra sa kapima na mom prozoru utrke kapljica, praveći male potočiće koji se obrušavaju prema dnu.
Toplli zvuci su napunili sobu, ritmom mirnim, prigušenim koji se spaja sa ritmom kiše, gitara koja kao da dolazi iz neke nevjerojatne daljine para sobu, stvarajući nekakav osjećaj koji istodobno plaši i smiruje, klavirska minijatura, tako jednostavna a tako zavodjiva, ‘Hello, can you hear me’ pomalo hrapavim promuklim glasom, kao netom probuđena Billie Myers počinje pjesmu koja me pratila (ili vodila to neznam) kroz razna stanja, kao tužnog, sjetnog, sramotazamuškogreci melankolično rasploženog, bila je tu da me tješi da me miluje, bila je rame za nasloniti. I kada bi pak prštao od energije od želje za životom, opet je Billie bila tu, kao prvi zraci sunca u zoru dugoočekivanog dana, bila je tu da hrabri, potiče, odobrava. Billie i Kiss the rain…..

Često znam tako kao 'bolesnik' (ali svako od nas boluje od kojekakve 'bolesti', kamo sreće da je moja jedina rano ustajanje), poraniti i sjesti na klupu uz more i slušati tišinu, gledati more ni sivo ni plavo, ali svakako mirno kao ulje, udisati mirise soli ostale na pijesku. Ponesem sa sobom štapove za ribolov i kao lovim ribu, ne zbog ribolova nego zbog ljudi, jer što bi normalan čovjek (ako nije penzioner koji je legao zajedno sa kokošima nakon prvog zalaza sunca za kakvu veću zgradu) u osvit dana radio na klupi uz more?, Može se trijezniti od pijane noći, može tjerati ptice iz glave (ili slagati porazbacane daske u glavi, kako je kome draže), a može, ako ima uza se pribor za ribolov izgledati kao da lovi ribu. Radije ću izgledati kao da lovim ribu, iako se katkada ni prije-opisana dva stanja ne mogu uvijek zanemariti i odbaciti. Glumim ne zbog sebe nego zbog onih ljudi koji zorom zarađuju za život raznoseći kruh i mlijeko, jer nije uvijek prijatno kraj budale prolaziti.

Volim jutra, volim jutrom rano ustati. Dok grad spava, dok sve spava, dok prve ptičice prvim pjevom pozdravljaju sunce, volim biti s njima, volim onu svježinu koju nudi novi dan, volim onaj trenutak, kada noć postaje dan, kada sunce kaže noći 'dosta je bilo' i kada počne ulice kupati prvim tracima svjetlosti. Trenutke kada crno i sivo postaje plavo i bijelo. Volim te trenutke i ne želim ih propustiti. Trenutke kada nam, za razliku od noći koja nudi snove, sunce nudi šansu za njihovo ispunjenje, novu nadu za ostvarenje želja.
Volim svaki novi dan.

Jutro. Vruće je, jedan od onih dana kada je naš vjetar zaboravio doći, kada je zaigran puhanjem preko planinskih proplanaka i igranjem lovice (ili školice, možda i vjetrovi igraju neku svoju igricu) sa braćom vjetrovima ostao negdje daleko u zemlji vjetrova i zaboravio na nas okružene asfaltom i betonom. Celzijus se već rano popeo do četrdesetog kata i nije ničim pokazivao da se namjerava spustiti ni mrvu niže. Ulice obljepljene suncem žarile su i nisu pružale nimalo prijatnu sredinu za boravak.

Naš ljubimac, mačak lutalica, koji se usput baš i nebi mogao nazvati lutalicom, jer je nas koji su brinuli o njemu da slučajno ne ostane gladan ili žedan bilo dovoljno za njegovih devet života, umjesto veselog trčanja i svoje omiljene igrice guranja prazne limenke po ulici, izabrao je hladovinu koja se napravila ispod kamiona koji je izgleda zalutao u našu ulicu i koji je izgleda odlučio da mu se po ovoj vrućini nigdje ne vozi. Naš mačak je ime dobio po nogometnom golmanu Fabijanu Barthezu, jer u trentku dok smo mu birali imena, jer nemože naš mačak biti bez imena, i dok su prštali razno razni prijedlozi, netko je reko da bi ga mogli zvati Barthez. No kako je ime Barthez bilo zauzeto, za našeg ne baš previše obljubljenog lokalnog bogataša, uvjek okruženog zgodnim mladim ženama, koje su se po našem skromnom mišljenju prije lijepile za bijelom kožom obložena sjedala njegovog BMW kabrioleta nego za njegovu uvjek oznojenu ćelavu glavu i podbradak ravnomjerno raspoređen u tri sloja, mačak je postao Fabijan.

Fabijan se u hladovini pod kamionom rastegnuo koliko je mogao raširivši noge kao da pokušava uhvatiti mrvice vjetra koji bi se bar na trenutak zapleo među njegovo narančastosmeđe krzno i učinio mu ovaj dan bar mrvicu podnošljivijm. Tko zna možda je u tom trenutku mislio kako su ljudi čudni i kako vole uvjek pronalaziti krive razloge zašto netko nešto ima ili nema. Možda mu je bilo žao što što ovi, ipak dobri ljudi koji brinu o njemu da ne bude gladan ni žedan i koji usput nemaju kabriolete sa kožnim sjedalima, misle da njegov imenjak, ćelavi i debeli Barthez ima uspjeha kod žena samo zbog svog debelog novčanika. Možda je mislio da griješe, jer možda su Bartheza žene volile i zbog nekih drugih razloga. Fabijanu nikada nije bilo jasno što muškarci vide u ženama, a bogme ni što žene vide u krivim i dlakvaim nogama muškaraca, jer Fabijan je ipak njabolje poznavao noge i s njima se najčešće sretao.

Možda Fabijan nije o ničemu razmišljao, nego jednostavno ležao, hvatao zrak, a možda je i spavao i sanjao o onoj maloj sijamskoj maci, za koju mu se činilo da mu se uvjek nasmješi kada on prođe ipod njenog balkona i kada svoju praznu limenku zakotura najbolje što zna.

Pričica Fabijan je na natječaju za kratku autorsku priču Ekran priče_03 u organizaciji IskonInterneta i Naklade MD izabrana među 200 najboljih priča, ako Vam se svidjela, a željeli bi svoj glas (ocjenu) dati za nju, posjetite Ekran_03 i ocjenite ju. Hvala

Često sam znao tako sjediti gledati u nebo i kao ništa ne misliti. Vjerojatno sam dobar utisak nezainteresiranosti na sve ostavljao jer su me uglavnom puštali da sam gledam u nebo i ne razmišljam ništa. No međutim to je bila samo varka jer su mojim mozgom šibale kombinacije kojima je brzina svjetlosti spora. Da su mi misli bile usmjerena na rješavanje kakvog šahovskog problema sigurno bi Garija Kasparova matirao u trećem potezu. Da su mi misli bile usmjerene na kemijsko geološke procese vjerojatno bi navukao na sebe bijes arapskih naftom bogatih zemalja jer bi sigurno izumio naftu bez pijeska. Da sam kojim slučajem razmišljao o globalnom zagrijavanju i uništavanju atmosfere sigurno bi na brzinu kao na kotačiću frižidera spustio temperaturu zemaljske atmosfere za koji stupanj. Naravno da su mi misli bile usmjerene ka tome, cjepivo protiv side i lijek protiv raka bili bi već u ponedjeljak na policama vaše lokalne apoteke, a ni pšenica i kukuruz koji rastu u pustinji bez vode ne bi dugo čekali sjetvu.
No ništa od kruha iz sahare i nafte iz kišnice, jer mojom glavom je šibala samo jedna misao.
Naslonjen glavom na betonski stup, možda je blizina betonskog željeza iz stupa povezanog u mrežu sa betonskim željezom obližnje deseterokatnice utjecala na tok mog razmišljanja, razmišljao sam samo o jednom, razmišljao sam samo o njoj. O onoj maloj od preko puta, oh Bože (ne volim te bas previše spominjati ni u dobru ni u zlu, ali ovdje bas moram) što mi učini da ne mogu o ničemu drugome razmišljati.
Što god da pomislim ona je u mislima. kad čujem kakvu pjesmu na radiju koja mi se svidi, pomislim kako bi volio da se i njoj sviđa. Ne znam zašto, bez veze. Vjerojatno nikada neću biti u prilici da s njom namjerno slušam glazbu. Možda nekada, slučajno, kada ona krene autobusom kući, a ja kao slučajno upadnem u isti autobus jer imam kao nešto obaviti u tom djelu grada, mada ne znam što bi odgovorio da me se upita kuda idem i kako se mislim vratiti nazad. Možda bi onda mogli zajedno slušati glazbu iz zvučnika autobusa pomiješanu sa zvukovima ulice i probušenog auspuha, naravno ako autobus ima zvučnike i šofera koji neće razgaljivati putnike piskutavim trotonskim vokalom pjevačice koja pjeva o nesretno-tužnim ljubavima ganutljivim stihovima omotanim u bliskoistočne ritmove praćene reskim zvukom harmonike na dugmiće. Ne znam za kakvo bi moje upucavanje takva glazbena podloga bila dobra, o čemu bi pokušao mudro lupetati dok kroz zvučnike pišti '... ostavio si me zbog one koja ti ja dala, ali znaj da za te čuvam svoja usta mala.....' . Možda o tome da bi bilo bolje da je usta mala sačuvala i od otvaranja. A što bi se dogodilo da ona zbog koje ne spavam noću kao sav ostali normalni svijet, nego vilenim i šetam po škripavom parketu budeći stanare i iznad i ispod mene, što bi bilo da ona zbog koje ponekad ne znam ni kako se zovem, zbog koje mi srce zakuca nerazumnim ritmom i koje kao da hoće izaći iz mene, što bi bilo da ona zapjeva '... ostavio si me zbog one koja ti ja dala, ali znaj da za te čuvam svoja usta mala.....'

Danas puštam druge da pričaju i pjevaju umjesto mene...

Ladies and Gentlemen of the class of '97. Wear sunscreen.

If I could offer you only one tip for the future, sunscreen would be it.
The long-term benefits of sunscreen have been proved by scientists
whereas the rest of my advice has no basis more reliable than my
own meandering experience...
I will dispense this advice now

Enjoy the power and beauty of your youth;
oh, nevermind, you will not understand the power and beauty of your youth until they've faded.
But trust me, in 20 years you'll look back at photos of yourself and recall in a way you can't grasp now, how much possibility lay before you and how fabulous you really looked.
You are NOT as fat as you imagine.

Don't worry about the future; or worry, but know that worrying is as effective as trying to solve an algebra equation by chewing bubblegum.
The real toubles in life are apt to be things that never crossed your worried mind; the kind that blindsides you at 4pm on some idle Tuesday

Do one thing everyday that scares you.

Sing

Don't be reckless with other peoples hearts.
Don't put up with people who are reckless with yours.

Floss

Don't waste your time on jealousy; sometimes you're ahead, sometimes you're behind. The race is long, and in the end, it's only with yourself.

Remember compliments you recieve.
Forget the insults.
If you suceed in doing this, tell me how.

Keep your old love letters.
Throw away your old bank statements.

Stretch

Do not feel guilty if you don't know what you wanna do with your life,...
the most interesting people I know didn't know at 22 what they wanted to do with their lives, some of the most ineresting 40 year olds I know still don't.

Get plenty of calcium

Be kind to your knees, you'll miss them when they're gone

Maybe you'll marry, maybe you won't.
Maybe you'll have children, maybe you won't.
Maybe you'll divorce at 40.
Maybe you'll dance the funky chicken on your 75th wedding anniversary....
Whatever you do, don't congratulate yourself too much or berate yourself either - your choices are half chance, so are everybody else's.

Enjoy your body, use it every way you can...
don't be afraid of it, or what other people think of it...
it's the greatest instrument you'll ever own.

Dance...
even if you have nowhere to do it but in your own living room.

Read the directions, even if you don't follow them.

Do NOT read beauty magazines they will only make you feel UGLY.

Get to know your parents, you never know when they might be gone for good.
Be nice to your siblings; They're your best link to your past, and the people most likely to stick with you in the future

Understand that friends come and go, but for the precious few you should
hold on.
Work hard to bridge the gaps in geography and lifestyle because the older you get, the more you need the people you knew when you were young.

Live in New York City once, but leave before it makes you hard.
Live in Northern California once, but, leave before it makes you soft.

Travel

Accept certain inalienable truths.
Prices will rise, Politicians will philander, you too will get old.
And when you do, you'll fantasize that when you were young,
prices were reasonable, politicians were noble, and children respected their elders.

Respect your elders

Don't expect anyone else to support you. Maybe you'll have a trust fund,
maybe you'll have a wealthy spouse;
but you never know when either one might
run out.

Don't mess too much with your hair, or by the time you're 40, it will look 85.

Be careful whose advice you buy, but, be patient with those who supply it.
Advice is a form of nostalgia; dispensing it is a way of fishing the past from the disposal, wiping it off, painting over the ugly parts, and recycling it for more than its worth.

But trust me on the sunscreen.

Baz Luhrman - Everybody's Free (To Wear Sunscreen)

Molim Vas (one koji nisu) posjetite Njegov život nije bajka, njegov život nije FILM! i pomozite nekome tko stvarno treba pomoć. Hvala Vam!

Voćar je imao svoj predivni voćnjak, puno je vremena provodio u njemu, uređivao ga, pazio mazio, uvjek na vrijeme kosio travu, okopavao zemnju oko voćaka, hranio ih gnoivom, rezuckao grančice koje su izrasle na krivom mjestu, štitio ih od štetnih kukaca, pažljivo ubirao plodove kada je za to bilo vrijeme.
Tako je to trajalo sve do jednog ranoproljetnog dana, jednog od onih kada jutarnju kišu zamjenjuje svijetlo žuto sunce, koje nakon dugih sivih zimskih dana, svojim svježim zrakama milujući tek zazelenjelu prirodu, prosulo svoju čaroliju i na Voćarev voćnjak. Voćar je došao u svoj voćnjak opijen svježim mirisom proljetnog jutra i pogledao je svoje voćke. Pogled mu je zastao na mladoj kajsiji, koja je prva procvjetala te godine, bila je to sasvim mlada kajsija i bilo joj je to prvo cvijetanje u njenom drvenom, voćnom životu. I dok ostale kajsije jos nisu ni bile blizu cvjetanju, ova mlada kao da je požurila, kao da je htijela cijelom voćnjaku reći da je ovo njena godina, da i ona ove godine postaje jednaka kao i ostale, da postaje zrela, da će Voćar moći i njene plodove brati, doduše ne puno ali da će i ona biti jednaka kao i druge.
Vidjevši je tako tek u početku cvata, tako nježnu, tako mladu, Voćaru, koji je živio sam, ona mu se učini poput mlade lijepe djevojke. Očaran njenom ljepotom, kao hipnotiziran, jedino što je mogao, mogao je sjesti pored nje i gledati ju, mirisati njene mirise i doživjeti milovanje njenih mladih listova po svom obrazu kada bi vjetrić zanjihao njene glatke od godina i vremena još neohrapavljele grane. Ljepota mlade kajsije ga je opčarala skroz i cijeli je taj dan samo sjedio pored nje i gledao ju mirisao i uživao u dodiru njenih listova.
Sutradan je došao još ranije i sjeo pored nje, još sunce nije izašlo, sjedio je u mraku i gledao ju, čekao je prve zrake sunca koje su se probijale kroz njenu mladu krošnju, koje su se odbijale od njene svjetle listiće, koje su bojale njene malde cvjetove. I opet je cijeli dan sjedio kraj nje. I tako je bilo iz dana u dan, trava u voćnjaku je već dobrano narasla i ostale voćke su procvale i prolistale, ali Voćar to nije primjećivao, vidjeo je samo svoju kajsiju i ništa više, Uživao je u svakom njenom novom listu, u svakom njenom novom pupu, uživao u svakoj latici cvijeta koja je pala na njega nježno dodirnuvši mu obraz. Kako se nije mogao nadiviti toj ljepoti i kako mu je svaki trenutak koji je proveo sa svojom kajsijom bio predivan i ničim drugim mjerljiv i kako mu je svaki trenutak proveden bez nje bio bolan i isprazan, odlučio je više ni ne odlaziti od nje. Danima je samo sjedio i gledao ju, gledao je kako raste kako cvjetovi postaju mali plodovi, kako mladi plodovi bujaju, rastu pretvaraju se u zelene kuglice.
A kajsija je znala da ju Voćar posebno voli pa je svu svoju moć i svoju snagu upotrijebila da joj grane budu što ljepše, da joj listovi budu što zeleniji, da plodovi budu što ljepši, krupniji, da narastu što sočniji i slađi kako bi njen Voćar mogao uživati u njima.
Ostale voćke primjetile su da je nešto čudno s Voćarem, gledale su ga čudno onako nepomičnog kako sjedi i gleda u mladu kajsiju. Pokušale su ga svojim mirisima i cvjetovima dozivati, ali nije bilo rezultata. Počele su pružati svoje grane prema njemu nebi li ga probudile iz tog nekekvog sna, međutim nije reagirao, nije čak ni pokušavao skloniti te grane koje su isprižene počele se omatati oko njega.
Kako je vrijeme prolazilo grana oko njega je bilo sve više, nije se mogao ni pomaknuti, sjedio je zarobljen, a kajsija je za to vrijeme doživjela puni ljepotu, plodovi su se počeli okupani suncem zlatiti, mirisati kako nikada ranije nije niti jedna kajsija mirisala. Nakitila je grane slasnim žutozlatnim plodovima kakvi nikada nisu bili niti na jednoj kajsiji, nadala se da će ju Voćar obrati i uživati u njoj.
Nažalost Voćar se više nije mogao ni pomaknuti, zarobljen granama ljubomornih voćaka, mogao je samo uživati u pogledu na kajsiju, osjetiti u nosu njen miris, na licu osjetiti nježnost njenog lista, kada bi vjetrić zanjihao njene grane.
Okusiti slast njenog ploda nije i nikada nece moći, baš kao što ni ona neće moći osjetiti kako je biti ubrana od nekoga tko ju voli........

ovo nema veze s pričom ali molim Vas posjetite Njegov život nije bajka, njegov život nije FILM! i pomozite nekome tko stvarno treba pomoć. Hvala Vam!

znaš često sam kao muškarac, razmišljao što pravi muškarac, znaš mačo men, kakav sam i sam želio biti, treba pokloniti svojoj dragoj, jedinoj i najvoljenijoj ljubavi
naravno mačo zna, a ja ne znam, a kako želim biti mačo onda gledam što mačo radi, a priručnik za mačo muškarca (stranica 7. od ukuno 12, jer mačo ne čita puno) kaže: sa rubljem viktorija sikrit ne možete fulati, svaka žena ga voli osjetiti na koži a i izbor je velik.
na znam za mačo muškarca da li i oni imaju problem ili oni to znaju od oka, ali ja sam imao problem sa veličinom, jer kako nekome kupiti seksi rublje a da ono nebude ili preveliko ili premalo, tu sam se počeo dovijati kojekakvim trikovima, kao dok milujem guzu, gledam koji broj piše na etiketi, ali nažalost ne mogu ga zapamtiti jer uvjek slika guze i osjećaj koji me obuzima dok su moje ruke na njoj briše sve veličine s etikete u mojoj glavi. onda rekoh sam sebi kupiti ću par komada, pa koji paše, jer ipak ja želim biti mačo a priručnik kaže tako, a gdje naći onda viktorija sikrit, moja susjeda koja je držala taj dućan, odnosno njoj je njen mačo men napravio pravu stvar pa umjesto da joj kupi rublje on joj otvorio čitav dućan, dućan je zatvorila jer njen mačo men više nije njen mačo men, neznam zašto, ali znam da sada tamo gdje je ona prodavala rublje kopiraju papire.
tražio na internetu, ima, pokušao naručiti ali naručiti mogu samo oni iz amerike, e jebiga znači samo amerikanci mogu biti mačo.
onda sjednem, razmislim, pa se ustanem, pa šetam kao profesor baltazar i kažem sam sebi: e jebi ti mačo muškarce ali meni je moja draga ljepša bez ikakvog rublja na sebi, poderem taj mačo priručnik, okrenem broj i kažem : ajmo na sladoled…

DJ nastojao tijela po podiju bacati hitovima iz sedamdesetih i osamdesetih, a istodobno je u meni budio neku vrst nostalgije za vremenima koja su podosta iza mene i vremenima u kojima sam sticao neka prva ljudska, muška saznanja. Vremenima u kojima sam kupovao prve ploče, gledao prve cure, probavao prva pića i uvlačio prve dimove. Vremenima u kojima gledano iz sadašnje dobro imitirane kožne fotelje i nisam imao zbog čega brinuti, ali i o vremenima kada sam imao grozne muke i nesavladive probleme vezane uz štošta sto bi se sada činilo jako smiješno, ali onda je predstavljalo neproemostivo duboke ponore nesnalaženja, straha i neznanja.
Kako se nesjetiti dok svira Belfast od Boney M (izuzetno nišposebno pjesma, ali što mogu kad budi uspomene), male plavokose curice Beby, koja je živjela u autobusu lunaparka smještenog na livadi u blizini škole, gdje sam svaki dan zalazio kada je nastava završila, kako se ne sjetiti da mi je svaki dan u džep gurnula šaku žetona za fliper, kriomice da nevidi njen stari, kako se ne sjetiti da sam ju pozvao da odemo u kino, kako se ne sjetiti da smo gledali Čovjeka slona, kako se ne sjetiti da sam cijeli film skupljao hrabrost ne bi li uspio nekako staviti ruku na njeno rame i zagriliti ju, kako ne zaboraviti da od muke i straha kako to napraviti i što napraviti ako ona skine tu moju ruku, nisam film ni vidjeo, ne treba spominjati da se na ekranu zavrtila i odjavna špica sa svim glumcima i imenima onih koji su se bar sekundu pojavili u filmu i da su se već popalila sva svjetla a da ja nisam uspio svoju ruku pomaknuti niti centimetra u željenom smjeru.
Poslije nakon sladleda i limunade (jer tada je to bio skoro i jedini izbor) i šetnje do njene prikolice i partije flipera, količine žetona koje su se slijedećih dana kriomice spuštale u moj džep su bile sve manje i manje dok nisu skroz nestale. Ni danas neznam da li je to zbog čovjeka slona, sladoleda i limunade ili zbog mog prokletog straha da napravim nešto.
A Boney M su mi lijepo govorili :
…. You can try (You can try)
You can try (You can try)
You can try….

Prođe još jedna sekunda, prođe još jedan čitav krug sekundi, ja sjedim još uvijek na istom mjestu i još uvijek gledam u taj sat i neradim ništa.
Kažu možeš svoj život promijeniti u samo jednoj sekundi. Vjerojatno. Samo što ne kažu kada saznaš koja je to sekunda koja je promijenila tvoj. Možda je to upravo neka od ovih tristotinjak koje provodim tupo gledajući kako se najtanja kazaljka na satu okreće.
Kako uopće čovjek zna kada mu je vrijeme da mijenja svoj život? Možda i ne zna, možda i ne želi znati, možda mu je dobro onako kako je, jer je.
Možda nismo spremni praviti velike promjene u svom životu, jer smo kao teretni vlakovi natovareni stvarima, stvarima koje smo kroz život skupljali, bilo da smo ih željeli ili su se jednostavno dogodile pa se utrpale na naše vagone, pa pod njihovim pritiskom i ne možemo lako preskočiti i promijeniti tračnice koje nas vode u nekom smjeru, bez obzira bio taj smjer ono što mi želimo ili jednostavno klizimo životom trenutno na najlakši mogući način, ne praveći nikakav otpor tračnicama koje nas vode.
Naravno i takvo pasivno vozanje ima svoje prednosti, uvijek možemo glasno protestirati zbog krajolika kroz koji trenutno prolazimo, jer nije po našem ukusu.
Uvijek je lakše kukati i kriviti tračnice zbog toga što je oko nas sivo šiblje i blato, nego preskočiti na neki drugi kolosjek koji možda vodi do suncem prošaranog voćnjaka jabuka, kroz koji prolazi bistri potok obala nakićenih ružama i jorgovanima.

Proljeće, nakon zime pune blata (živim u kraju koji bi mogao izvoziti blato, kada bi ga netko htio kupiti (doduše možda bi netko i htio kupiti blato samo to nije znao, jer nije bilo dobro reklamirano, zapisati ću si to kao ideju za biznis)), ajde ove godine je bilo puno snjijega, zime (jer zimi je zima), dugih noći (osobno mi odgovara da je noć što duža, i kada ja budem Sunce onda ću duže spavati i noći će biti duže), snijeg i blato lagano nestaju, trava se počinje zeljenjeti, niču visibabe i visibabci (muške visibabe, zakinute u botanici jer se i ne spominju pa i nemaju svoj latinski naziv koji bi ja sigurno ovdje upotrebio, da malo pametniji ispadnem), jaglaci i jaglačice, ljubičice i ljubičičci, cicamace i macani (kako je primjetno latinske nazive spomenutih biljaka-cvjetića ne spominjem jer bi ionako bili preskočeni pri čitanju, jer latinski je vrlo čudan jezik i za pisanje i čitanje i nije nimalo čudno što je u neko davno doba kada je on bio u upotrebi jako malo ljudi znalo pisati i čitati, a ono malo njih što je znalo danas su poznati i djeca moraju učiti o njima u školama).
I tako visibabac gleda svoju visibabu, nagnu se nad nju, jaglačica se smješi svom jaglacu, ljubičičac sklanja svoje lišće kao bi njegova ljubičica dobila više sunca, cicamačak gura svoju granu u ruke izletniku-beraču-proljetnog cvjeća za svoju vazu-i-proljeće u kući, kako bi njegova draga cicamaca ostala čitava i ljepa i kako bi on bio sretan jer je ona ljepa i bogata svojim cvjetićima mekanim kao paperje i bijelim kao snijeg.
Ptičice pjevaju, dozivaju se, uočeno je kako se sve više njih kupa u lokvicama vode kako bi sa sebe skinuli zimsku prašinu nakupljenu po kojekakvim tavanima i prašnjavim napuštenim kućama, kupaju se kako bi njihove boje zasjale kao bi svojim ptičicama i pticanima bili što ljepši i što draži. Pjevaju nekakve drukčije pjesme nego zimi, melodičnije, radosnije, puno češće lete u parovima, golubovi i grlice guguću….
Žene su skinule kapute i čizme, glatko obrijane noge pokazuju suncu (prije nekome drugome, ali sunce je uvjek dobar i bezopasan izgovor), vestice i lagane jaknice otkrivaju njihova tjela, kose su dobile neke veselije lepršavije oblike, boje su življe, veselije. Muški su samo deblje jakne zamjenili tanjima, a hlače su im ionako tokom cijele godine iste (doduše malo su i raskopčali jakne).

I tako sve se budi sve pupa, i ljudi se drukčije gledaju, pogledi su topliji, okice češće trepću, rukice su češće u jedna u drugoj (ako se ne grle, a i to vrlo često rade), ramena se dodiruju, ma sve divno, krasno, toplo, mekano…..

“Život je kao bombonijera. Nikad ne znaš što ćeš dobiti.” – rekla je Forrestova mama i bila je u pravu.

Bombonijere kao bombonijere, malo tko ih od nas kupuje da bi ih odnio kući, uz TV ili uz kakvu dobru muziku (nešto kao Travis - Why Does It Always Rain On Me, a može i nešto drugo) ili jednostavno u tišini sjeo, otvorio poklopac i počeo jesti. Neznam nikoga tko to radi, možda i postoje takvi ljudi ali ja o njima neznam ništa i ovdje ne pišem o njima, nego o nama koji bombonijere kupujemo da bi ih poklonili nekome ili su bombonijere poklonjene nama, zbog toga što nam je neko bombonijerom izrazio svoju zahvalnost, što smo mu u nekom trenutku, za njega jako bitnom, učinili nešto, za njega tada, jako bitno.
Uglavnom do bombonijera dolazimo na razne načine, najmanje vjerojatan način je da ju kupimo za sebe, a ako i krenemo jesti neku bombonjeru koju smo sami kupili onda je to zbog toga što se u međuvremenu od trenutka kada smo željeli bombonijerom izraziti zahvalnost, jer je opet neko nama u našem bitnom trenutku učinio nešto za nas jako bitno, pa do trenutka u kome se nalazimo dogodilo nekoliko stvari koje su promjenila našu želju da iskazujemo zahvalnost. Ili smo skužili da nam to baš i nije bilo tako bitno, ili nam je krivo što nam je to tada bilo baš tako bitno ili smo kako se to meni najčešće događa previše oklijevali sa iskazom zahvalnosti (znaš ono kupiš bombonjeru s namjerom, pa danas ćeš, pa sutra ćeš, pa ćeš u petak, pa u idući utorak i tako prođe podosta vremena pa ti onda neugodno jer je prošlo dosta vremena, pa misliš ako sada odnesem misliti će da mi to i nije bilo tako bitno, a ne želiš da se tako misli, pa misliš možda bolje da ništa ne radim nego da neko misli ‘gle sjetila se prda roda, sigurno sada hoće još nešto…’) i tako kupljena bombonijera ostane tebi, a kada je već tu možeš se uz TV ili kakvu dobru muziku (nešto kao Atomic Kitten - Whole Again, uh otkud mi to upade, ili nešto sasvim drugo) ili jednostavno u tišini prepustiti uživanju šuškavog odmotavanja šarenih papirića i kraljevskog užitka stapanja čokolade s vlastitim nepcem, ma kakvo ljubljenje, ma koji jezik može napraviti ono što čini divna, mirisna, slatka, takolakotopljiva čokolada, makar ona bila i ona za kuhanje.

Spretno prstima odmotamo omotač s našeg željno očekivanog slatkiša, malo ga pogledamo, nježno držimo među prstima, primičemo ga ustima očekujući poplavu ugode. Mozak brzinom milijardi svjetlosnih brzina zove na jedno mjesto sva prijašnja iskustva, sva očekivanja se skupljaju, lagani dodir usnama po čokoladnoj površini, dobro poznati osjećaj glatkoće čokolade na usnama, lagani miris kakaa struji u nos, uzbuđenje u ustima na vrhuncu, zubi se lagano šire pripremajući se za slatki zagriz, mozak u maniri najvećeg i najbržeg kompozitora stvara simfonije, ode, sve u čast očekivanog veličanstvenog događaja. Zubi se lagano spuštaju, nježno naslanjaju na čokoladu, njihov iako nježan stisak postaje sve jači, prvi sitni komadići čokolade pucaju raspršuju se po ustima i osjetila kliču “Jeee, to je to!!!!”. Sve što imamo i znamo u tome je trenutku skupljeno na jednom mjestu i očekuje najdivniji događaj. Zubi tonu sve dublje, napetost raste...
FUJ lješnjak… FUJ marcipan… FUJ nugat… FUJ šeri… FUJ ništa… ma tko to može jesti…

Razmišljajući u svemu i svačemu shvatio sam da imam ono nešto za čime sva bića teže, da imam najveću energiju i najveću moć u svemiru, da imam ljubav. Mnogi provedu čitav život tražeći ono, ono što će ih činiti sretnim, tražeći smisao života. Neki nikada ni ne saznaju i ne shvate ono što je davno Lennon rekao "All you need is love".
Samo oni ljudi koji su to shvatili, samo oni ljudi koji vole, nebitno da li je to cvijeće, vinova loza, da li su to motori ili jedrenje, samo ti ljudi su sretni. Ja sam sretan jer volim. I nije mi ništa više važno, jer imam razlog zbog kojega ovaj moj život ima smisla, zbog kojeg imamo i on i ja razlog postojanja.
Ma jedino mi je važno to što volim, što volim od glave do pete, što volim svim svojim bićem odavde do svemira. I stvarno ništa mi drugo nije važno, jer ni cvijeće cvjećaru ne cvjeta kada on hoće ma koliko ga volio, ni jedrilica ne jedri uvijek onako kako jedriličar želi ma kolika njegova ljubav prema njoj i vjetru bila, ali ni ljubav cvjećara ili jedriličara zbog toga nije nimalo manja, pa tako ni moja.
Volim i sretan sam zbog toga. Ja sam svoj smisao života našao.

Sjedeći i kao čitajući novine, pogledao sam u nebo i sretno zaključio da će sutra biti lijep dan i kao čitajući novine pogledao sam prekoputa i opet sretno zaključio da će i ona opet biti tu i da će opet pod svojim malim suncobranom prodavati sladoled i da ću opet uživati gledajući je i da ću opet otići i kupiti si jedan 'njen' sladoled i da ću joj opet ponoviti kako mi je kombinacija vanilije i čokolade najbolja i da ću opet vidjeti njen smješak i da ću pokušati objasniti kako mi je njen sladoled poseban užitak i da ću opet ostati bez riječi i da je opet neću upitati što radi naveče i da ću se poslije tući po glavi zbog toga i da ću opet kupovati novine i da ću opet kao čitajući ih gledati u nebo i da ću opet umjesto slova vidjeti samo njen smiješak i da ću opet otići i kupiti si jedan sladoled.....

Negdje daleko, jako daleko, negdje oko milijardu i pol svjetlosnih godina daleko od nama najdalje poznate planete, smjestio se jedan mali sustav planeta, koje su se vrtjele nekom svojim samo njima poznatim načinom oko nečega sto su nazivali Sunce. I na jednom od tih planeta, eto dogodilo se tako, postojali su nekakvi uvjeti za nekakav oblik života, doduše gledano sa našeg stajališta, vrlo, vrlo primitivan, ali ipak život. Bića na tom planetu sebe su nazivali ljudima, životinjama i biljkama, a svoj planet Zemlja.
Ljudi (kako su sebe nazivali) smatrali su se najrazvijenijim bićima na tom planetu, za razliku od biljaka mogli su hodati, a za razliku od životinja (koje su isto hodale, ali uglavnom na četiri ili više nogu) ljudi su uglavnom hodali na dvije noge (osim kada su bili jako mali pa im je to bilo teško) znali su komunicirati između sebe na više načina, znali su si pisati nekakve oznake na papirima, puštali nekakve glasove kojima su se sporazumijevali (neke koji su znali lijepo ispuštati razne glasove zvali su pjevačima i ostali su ih ljudi oduševljeno slušali, a to takvo ispuštanje glasova zvali su pjevanjem i glazbom, također su smišljali i kojekakve naprave koje bi kada bi se po njima tuklo, strugalo, ili kada bi se u njih puhalo, pravile nekakve zvukove koji su pratili one koji su znali ispuštati lijepe glasove).
Osim toga sto su hodali na dvije noge i ispuštali glasove i crtali znakove za razumijevanje ljudi su se često znali međusobno potući, za razliku od životinja koje su napadale jedne druge ali vrlo rijetko one slične sebi, ljudi su uglavnom tukli sebi slične, ali to sada nije bitno.
Ljudi je bilo svakakvih i crnih i bijelih i žutih i crvenih i visokih i niskih i debelih i mršavih, ali uglavnom su se mogli podijeliti na ono što su oni nazivali muške i ženske. Muški su bili nešto jači, grublji, dlakaviji (mada su i neke žene bile poprilično dlakave, ali su one te svoje dlake skrivale ili su radile u nečemu sto su tamo nazivali cirkusima i tamo su plašili one male ljude koji su jedva uspjeli stati na dvije noge i hodati).
Muški su mislili da su pametniji (ali su griješili). Žene su bile pametnije, nježnije, nisu imali toliko dlaka po tijelu kao muški ali su zato puštali dlake na glavi da im budu dugačke i od tih dlaka (nazivali su to kosom), pravile su razne oblike (iako se pravi razlog zbog čega su to radile ne zna, ali se pretpostavlja da su na taj način željele da ih muški zamijete).
One su imale i za razliku od muškaraca negdje na gornjoj polovici tijela malo ispod glave izrasline koje su muški nazvali sisama (a i one vjerojatno prihvatile taj naziv iako su u svojim oblicima komunikacije koristile i druge izraze kao sto su dojke, grudi, jer moramo napomenuti kada već govorimo o komunikaciji postojali su viši i niži oblici komunikacije, tj. komunikacija za po kući (tako su zvali ono kada su komunicirali međusobno oni ljudi koji su se poznavali) i nekakva službena komunikacija između nepoznatih ljudi, pa su tako sise bile za međusobno poznate a grudi i dojke za međusobno nepoznate, iako su muški sa svima pričali kao da su stari znanci (bar kada su sise bile u pitanju i svaki muški se smatrao vrhunskim stručnjakom za ocjenjivanje njihove veličine, oblika, tvrdoće (ili mekanoće), vise li ili strše itd.…)). Osnovna namjena sisa (zovimo ih i mi tako) je bila da hrane one mali koji još ne znaju na dvije noge hodati, jer su puštale nekakvu hranu koju su nazivali mlijekom. No osim osnovne namjere sise su žene koristile u svrhu sličnu onoj kojom su dlake na glavi formirale u razne oblike, jer iz nepoznatih razloga muški su voljeli svojim rukama dirati sise, a za pretpostaviti je (mada nije skroz utvrđeno) da su i same žene voljele kada bi muški stavili svoje ruke na njihove sise.
Također gledano iz ove daljine može se zamijetiti da su i žene posto su bile pametnije znale iskoristiti taj povećani interes muških za njihove sise, pa su ih onda na razne načine činile zanimljivije muškim očima, vezale bi nekakve komade tkanine oko sebe, koji bi imali cilj njihove sise držati uspravno (jer to je izgleda bilo na cijeni), eventualno one koje su bile manje učiniti većima (jer izgleda da je i to bilo na cijeni).
Osim toga žene su za razliku od muških iz još neutvrđenih razloga na stopala stavljale nešto sto su nazivali cipelama, nije da su muški hodali bosi, ali su žene imale drukčije cipele i dok su muške cipele bile uglavnom jednake visine po cijeloj svojoj duzini, žene su iz nekog razloga imale cipele koje su bile višlje na jednoj strani, pa su onda s mukom hodale u tim takvim cipelama, izvrčući gležnjeve i nabijajući žuljeve po prstima, jer su opet iz nekog neutvrđenog razloga žene obuvale cipele nešto manje nego što ih njihova stopala trebaju. Pretpostavlja se da su te cipele s povećanjem na jednoj strani služile ženama da se visinom pokušaju izjednačiti s muškarcima, jer su bile nešto niže od njih. Međutim postoji i druga teorija koja nije za odbaciti, koja kaže da su te cipele žene nosile iz razloga što kada bi hodale u takvim cipelama njihova guza bi izvodila takve pokrete koji bi imali takav utjecaj na muškarce da oni nisu mogli skinuti pogleda s njih.
Također je primijećeno da su se žene drugačije odijevale od muškaraca, jer bilo je uobičajeno da se ne hoda gol (osim kada je jako vruće, ali ni onda skroz gol), nego da se na sebe stavljaju kojekakvi komadi platna, kože ili nečega već čime se prekriva tijelo. Neki kažu da je to bilo zbog toga da bi svoja tijela zaštitili od zime, a neki da je to zbog toga da bi se možda međusobno i razlikovali. I tako dok su muški uglavnom nosili nešto što im je prekrivalo noge sve do stopala, žene su svoje noge voljele razgolićivati i pokazivati. Kako-kada nekada su na sebe stavljale nekada duže, nekada kraće komade tkanine ili već čega. Protivno svoj logici žene su ono malo dlaka na svojim nogama nastojale ukloniti, pa su kojekakvim oštrim predmetima strugale po nogama i skidale dlake sa njih i onda su voljele tako glatke noge pokrivati malim komadima odjeće (tako su zvali ono sto imaju na sebi) i tako pokazivati muškarcima i muškarci su to voljeli gledati, mada se čini da je njihov interes bio usmjeren na nešto drugo.
Općenito žene su se voljele jako urediti i one dlake na glavi i noge i izabrati razne komade odjeće koje su stavljale na sebe i namazati se kojekakvim bojama po licu i onda tako šetati po vani u cipelama s nejednakom visinom, mašući svojom guzom. Teorije kažu da je to sve zbog toga da se svide muškarcima. Te teorije su možda i istinita jer je dokazano da velika većina žena kada tako uhvati svog muškarca, više ne slaže razne oblike od dlaka na glavi, više ne struže oštrim predmetima po svojim nogama, cipele im postaju sve ravnije i počinju se odijevati kao muškarci.
Onda je primjećeno da muškarci tada počnu gledati druge žene, one koje još nisu ulovile svoje muškarce ili se počmu zavlačiti u nekakve kuće gdje nešto puno piju, pa onda teturajući izlaze van. Nekada se i potuku na takvim mjestima......

Drage žene, sretan Vam 8. ožujak ili mart, kako god vam draže bilo!

Dugo sam stajao u Oblaku. Dugo sam stajao na mjestu. Dugo je oko mene bilo sivo i tmurno. Dugo sam razmišljao. Sjećao se vedrih dana. Sjećao se plavog. Sjećao se bijelog. Sjećao se lijepog.
Obukao sam cipele za hodanje kroz oblake. Krenuo na put prema sjećanjima. Hodao sam unazad. Hodao prema plavom. Hodao prema bijelom. Hodao prema lijepom. Okretao glavu nazad. Tražio u moru sivog bar zrnce plavog. Tražio bar zrnce bijelog. Hodao sam dugo. Sivo je i dalje bilo sivo. Plavog se sjećao još plavljeg. Bijelog najbjeljeg. Koraci su postajali sve teži. Sivo sivije. Nisam više ni gledao naprijed. Samo nazad. Naprezao oči za plavim. Naprezao oči za bijelim.
Nju nisam ni vidio. Svo vrijeme je bila ispred mene. Na putu prema naprijed. Prosipajući zrnca plavog i bijelog ispred sebe. Praveći izlaz iz sivog. Praveći ga tamo gdje nisam ni gledao.
Trebalo je samo cipele za hodanje okrenuti na pravu stranu i slijediti nju. Nadu.

Jahač valova kroti valove i prkosi vjetru, pomiruje dvije nepomirive stvari, snagu vala koji ga želi povući i zatrpati i svoju volju i želju da daskom reže taj val stvarajući u sebi osjećaj pobjede, zadovoljstva. Naravno da to iziskuje ogromne napore, gibanja, puno plesa na ivici, plesa koji izaziva napetost, bol, istodobno želju za odustajanjem i želju za nastavkom, i nije onda čudno sto istodobno proklinje trenutak kada je zajašio val i što istodobno uživa u ljepoti jahanja vala, što uživa u svim onim kapljicama vode što ga šibaju po licu nanoseći ne malu bol, što ne osjeća da noge trpe udare divlje vode ispod njega.
I ako odustane, i ako ga val poklopi, i ako ga odnese nekuda kuda nije htio, odnio ga je i potopio ne zbog toga što nije više mogao izdržati napore, nego zato što je u tom trenutku izgubio nadu, nadu da može jahati taj divlji i nepredvidljivi val, da ga može načiniti onakvim kakav njemu odgovara, da može od njega napraviti poslušnog slugu, da može svoje noge, svoje tjelo učiniti dovoljno gipkim i pokretnim za to.
Onoga trenutka kada u svojim mislima ne vidi više pješčani žal koji će daskom lagano dotaknuti i na mokrom pjesku ostaviti trag, trag koji će istodobno biti nagrada za trud, trag koji će istodobno biti i poziv za novi izazov, trag koji će istodobno biti i potvrda da nije bilo uzalud, kada to ne vidi onda pada, onda ga val nosi, val postaje gospodar, lomi ga, potčinjava ga. Sva bol koja je do tada bila skrivena i koja se nije osjetila usljed vizije konačnog cilja vraća se i boli, boli puno jače nego u trenutku nastanka.
I mi smo poput jahača na valu koji je, neznam čim, možda jakim suncem, mozda slanom vodom, možda naletom vjetra, na trenutak oslijepimo, izgubimo cilj, izgubimo nadu. Padamo... dižemo se...

Neki pokušavaju ponovo, neki odustaju...

Zaboraviti se ne može i ne treba.
Ako je nečemu došao kraj i taj kraj nas boli, onda to znači da je to što je bilo do toga kraja, bilo nešto što je vrijedno i nešto što nas je činilo sretnima.
Zašto onda zaboraviti nešto što je bilo lijepo?
Puno je bolje katkada u sjećanje vratiti one komadiće sreće koje smo imali, nego vući za sobom tugu zbog toga sto tih komadića više nema, jer ih stvarno više nema i nikakva tugovanja ih neće vratiti.
Komadi tuge u nama poprilično odbijaju komadiće sreće koji imaju silnu želju da se svakodnevno zabijaju u nas. Tuga u nama ne da tim naizgled malim komadićima sreće da se zaljepe za nas i da zajedno čine jednu našu veliku sreću.
Naravno ne zaboraviti ne znači zivjeti u prošlosti, jer život je sada, ni jučer, ni sutra, on je život ovog trenutka.
Noseći sa sobom lijepe stvari iz prošlosti i povremeno obnavljanje sjećanja na njih, omogućiti će nam da danas prepoznamo ono što ce nas činiti sretnim...

Ležao sam na zemlji, osjetio svaku njenu kvržicu na leđima, znao sam da sam budan, pogledom sam gledao zvijezde sa druge strane, one s koje ih malo tko vidi. Travis je negdje u daljini pjevao o sreći, možda i on zna sto je sreća.
Sreća je ovdje pored mene, njena glava na mojim grudima, njen miris udišem, svježe sjećanje na slast njenog poljupca, toplinu usana najslađeg sladoleda. Čvrsto joj držim ruku iz straha da ne nestane, slušam kako diše, srcem hvatam ritam njenog srca.
Zvijezde su zvjezdane noćas, mjesec je žuto žut… Volim ju ...
Travis je i dalje pjevao “...blow me a kiss, I'll be happy the rest of my life...”. Možda i on zna što je sreća...

"Udišem i smirujem tijelo
Izdišem i smiješim se
U ovom sam trenutku
i znam da je prekrasan!"

"Udišem i smirujem tijelo." Ova rečenica je kao da piješ hladnu vodu - osjećaš kako svježina prožima tijelo. Kada udahneš i izgovoriš ovu rečenicu, osjećaš kako disanje smiruje tvoje tijelo i um.

"Izdišem i smiješim se." Osmijeh opušta stotine mišića, osmijeh znači da vladaš sobom, divotu osmijeha shvaćaš tek smiješeći se.

"U ovom sam trenutku." Dok sjedim ovdje ne mislim ni na što drugo, ni na budućnost ni na prošlost. Sjedim ovdje i znam gdje sam, svjestan sam sada i ovdje i znam da je to jedini trenutak života.

"I znam da je ovo prekrasan trenutak." To je jedini trenutak koji je stvaran. Biti ovdje i sada i uživati sadašnji trenutak, naš je najvažniji zadatak.

Smirivanje, osmijeh, sadašnji trenutak, prekrasan trenutak. - vrijedi pokušati.