ponedjeljak, 28.03.2005.
Ogledalo - dan nakon velikog jela
Kada prođes određene godine i kada usljed laganog nestajanja stvari kojima se oduševljavaš i koje te mogu uzbuđivati, počneš nadomještati užitke boravka u prirodi, kretanja, seksa sa užitcima koje uzrokuje meso dok ga žvačeš, slatki kolač koji se topi u ustima, kikiriki koji krcka u ustima kupan povećim količinama piva da lakše prolazi kroz grlo (jer je mastan i ako ga ne sažvačeš dobro može zapinjati) dok gledaš kakav pornić i dok u raspravi sa samim sobom zaključuješ kako si ti u dobi tipa sa filma bio za njega ono sto je Tyson bio u svoje doba za ostale boksače,
lagano se nasred tebe (oko pupka prvo) počnu pojavljivati deformatori tvog (u mladosti kao da ga je mikeanđelo klesao) tijela, isprva u obliku malih zadebljanja oko bubrega, za koje ćeš uvjek naći više nego dobar razlog za negiranje, jer pogledaj samo vaterpoliste, nađi mi jednog koji nema naglašene bubrege, a ne možeš reći da su vaterpolisiti debeli, pa onda lagano ta bubrežna zadebljanja kao spojena na neki kompresor se šire i pune i šire i onda odjednom više nemožeš sa svojim malim (onim dole) pričati oči u oči jer se više ne vidite, pa pričate kao momci iz planina, dovikujući se preko brda.
Isprva u ranoj fazi užitkovnih nadomjestaka nije bio problem proći pored ogledala, sve je izgledalo (naravno gledano superkritičnim supersubjektivnim supersamoljubnim pogledom) na svom mjestu osim malo naglašenih bubrega, ali to smo rekli da je normalno, kada se središnjica tijela počela malo širiti još uvjek nije bilo kritično, uvjek možes malo uvući trbuh skupiti guzu pogledati se u ogledalo istim onim superkritičnim, supersubjektivnim, supersamoljubnim pogledom od ranije i pljesnuti se po tako skupljenoj guzi diveći se njenoj (u tom trenutku stiskanjem mišića izazvanoj) čvrstoći, namignuti si onako supervažno i reći si 'ej stari nisi ti još komad za bacanje, hrpa njih bi se rado malo protrljala uz tebe'.
Naravno nije uputno detaljnije rasčlanjivati taj pojam hrpa njih, jer podrobnijom stručnom analizom i pretvaranjem izraza 'hrpa njih' u numeričku vrijednost vrlo često se dobije kao rezultat broj koji daleko više teži ka nuli nego ka bilo kojem pozitivnom broju pa makar taj broj bio i nuli najbliža jedinica. No ako se slučajno uhvatiš u takvoj studioznoj sociološsko-matematičko-lingvističkoj konverziji izraza u brojeve, postoji spas u činjenici da sebe smatraš posebnim muškarcem kojem brojevi i kvantiteta ne znače ništa, jer u životu tražiš samo ono istinsko i vrijedno i da ne želis sebe trošiti u prolazu, nego tražiš i čekaš onu jedinu jedinstvenu pravu koja je stvorena samo za tebe i želiš se njoj predati u potpunosti neoštećen, nepotrošen.
Kada stomak i guzica narastu toliko da ih nemožeš više ni uvlačiti ni stiskati, onda trčis (ako se taj pokusaj bržeg kretanja, praćen glasnim lupanjem stopala o pod popraćen talasanjem naslaga sala po tijelu i pljeskanjem kože koja se dodiruje može nazvati trčanjem), trčis pored ogledala gledajući u plafon, kao kontrolirajući da nisu možda pauci ispleli mrežu tijekom noći. Ako ti slučajno padne pogled na ogledalo i ugledaš nešto u njemu prvo se malo prepadneš, pa se onda toliko unjnjonjiš da uopće nema veze na koju si nogu ustao, jer ti je taj dan što se tiče dobrih stvari već završio i prije nego je počeo, vidjevši se u ogledalu i sam ma koliko se trudio ponoviti izraze tipa da je unutrašnja ljepota puno važnija i bitnija od vanjštine, zaključiš da bi ona koja bi željela doći do tvoje unutarnje ljepote vjerojatno skapala od umora probijajući se do nje kroz oklope sala koje si eto jebiga onako ni sam neznaš kako izgleda slučajno skupio na sebe.