Na današni dan (davno)

subota , 28.01.2006.

Strpljivo sam čekao u redu ne razmišljajući ništa. Nije mi ovo bilo prvi puta da stojim u ovakvome redu. Nisam se bojao iako se nisam ni sjećao ničega s ranijih putovanja, niti jednog detalja, niti jedne slike. Pamtio sam samo poseban osjećaj koji sam imao po povratku, nekakvu ispunjenost i spoznaju da sam bogatiji jer sam se poznavao puno više nego kada sam krenuo na put.

Gledao same u plavičasti svod čekajući svoj znak, koji će me povesti na put. Nisam previše gledao oko sebe jer bio sam samo jedan od milijardu meni sličnih koji su nijemo gledali i čekali svoj znak. Znakovi su se pojavljivali velikom brzinom, ali nikakve nervoze nije bilo, jer svako je čekao svoj, njemu jako dobro poznat i nije bilo ni teoretski moguće da ga ne prepozna i propusti. Relativno rijetko bi se dogodilo da dva ili više njih isti znak prepoznaju kao svoj i krenu na put vođeni njime, sretnici, pomislili bi oni koji ostaju i brzo nastavili kao i ja razmišljati o ničemu.

Znao sam kako znakovi nastaju, stvara ih ljubav, a ljubav sam dobro poznavao, ljubav je jedino ono što sam imao, jer i ja sam, samo ljubav. Znao sam svoj zadatak na tome putu, biti i ostati ljubav. Znao sam da negdje na Zemlji će se spojiti dvije ogromne, najveće energije, energije ljubavi. Dvije energije različitih ljudi u ljubavnom zanosu, dvoje meni sličnih, davno otišlih na put će se spojiti i stvoriti novog čovjeka koji će meni biti dom i taj spoj, to zračenje, taj bljesak koji nastaje kada jedan od milijun svojom snagom željom i ustrajnošću uspije naći put do svog cilja, biti će moj znak da krećem na put, put ljubavi.

Bljesnulo je i istoga sam trenutka nestao i našao se u nečemu novome. Dvije energije koje su me zvale još su bile tu, okupavši me svom topilinom i svom svojom ljubavi koju su imale, te dvije ljubavi zaželjele su mi dobrodošlicu i iskreno zamolile da ovom novom biću koje tek nastaje budem najbolji vodič i najjači čuvar kroz život koji mu slijedi. Nisam imao potrebu ništa obećavati, ljubavi ne trebaju obećanja, u ljubav se vjeruje, sama ljubav je dokaz.

Boravak u novoj sredini nije mi predstavljao problem, nisam primjećivao nikakve razlike, doduše lagano sam rastao i dobivao neke nove fizičke oblike, tada poprilično mi nepoznate, no kako sam se brzo navikavao na njih znao sam da ni to nije nešto novo. Bio sam na toplom i sigurnom mjestu u novome tijelu ali i dalje ono što i jesam - ljubav. Ljubav ljubavi koje su mi stvorile novi dom osjećao sam često i stalno su bile tu kraj mene da me vole, volio sam jako svom svojom ljubavi i ja njih, jer što bi drugo mogao raditi osim voljeti.

S vremenom mi je tijelo postajalo sve veće i veće i sve manje sam prostora imao u toj toploj i zaštićenoj okolini, imao sam osjećaj da moram negdje van, da je vrijeme za novo putovanje.

Jednog dana, baš na današnji dan, podosta davno, jedne subote baš kao što je subota i danas, dobio sam znak i uz malo muke ugledao sam sunce, udahnuo sam zrak.

Baš toga dana te davne godine sasvim sigurno, bar ja tako vjerujem, u moju čast slavilo se i sviralo na veliko. Taj događaj su obilježili Pink Floydi svojim koncertom na Essex University-u u Colchesteru, Jimi hendrix u Bromel Clubu u Bromleyu (U.K) i to s čak dva nastupa, Queen su moje rođenje proslavili koncertom u Guildhallu (St. Ives, UK), a The Who nastupom u sveučilištu u Leeds-u.

Posebna priča su Rolling Stones koji su baš taj dan izabrali za objavu svoje pjesme Let's Spend The Night Together, čiji sam naslov poslije nebrojeno puta, s manje-više uspjeha, upotrebljavao.


* u jukeboxu svira The Rolling Stones - Let's Spend The Night Together

Nagradno pitanje: Kada je to bilo, koje godine? (sudjelovati mogu oni koji ne znaju to od ranije)
Točni odgovori biti će nagrađeni glazbenom željom na ovome blogu (nagrada nije nešto bogznašto), pa molim tko želi sudjelovati da uz odgovor navede odmah i svoju želju.

Everybody's free

petak , 27.01.2006.


fotografija preuzeta s www.rubyskye.com


petak je, prije par petaka odlučih ovdje stavljati muziku koja me najviše držala prošli tjedan, još uvjek me drži ta odluka

priznajem u zadnje vrijeme mi jako lako i jako rado house ulazi u uši
da... možda je to bio razlog što sam prošli vikend zore dočekivao plešući s ljudima puno, duplo, pa i više mlađima od sebe, meni nije smetalo ... everybody's free ...


u jukeboxu svira Angel One - Everybody's free

Snijeg

ponedjeljak , 23.01.2006.


fotografija Keith Stanley

Sjedim zavaljen u začuđujuće, obzirom na utisak ostavljen prvim pogledom, udobnom naslonjaču, pretjerano razvikanog kafea, pijuckam vrućim zelenim čajem dobro zamaskiran pelinkovac, već zaboravivši čuđenje konobara zbog te čudne kombinacije, ali što mogu kada moj želudac još čudnije reagira na rum, kojeg usput budi rečeno svi teoretičari kvalitetnog opijanja veličaju kao vrhunski napitak, ali valjda ja nisam rođen ni za kvalitetna, ni za vrhunska opijanja, nego za čudne kombinacije, pa kad već može biti pečeno pile s medom, zašto ne bi mogao biti zeleni čaj sa gorkim pelinkovcem, bar je sve zeleno.

Dok gledam kroz veliki prozor kako gusti snijeg zatrpava već poprilično zatrpan glavni gradski trg, toplina kafea otapa i zadnje ostatke tog istog snijega sa mojih cipela praveći malu lokvicu pod njima, tjerajući mi u glavu misli o tome kako sam možda u životu pogriješio profesiju, možda sam trebao biti savjetnik za kupovinu cipela, jer do sada niti jedne cipele koje sam kupio nisu puštale ni vodu, ni snijeg, ni blato, ni bilo što. Ponosan tako na svoje umijeće, već pomalo zagrijane unutrašnjosti promatram kako vani malo veći ljudi zamotani u šalove i kape vuku na sanjkama malo manje ljude još više zamotane u dekice, šalove i kape, a ti mali ljudi uživaju nemajući pojma da će i oni za koju godinu biti osuđeni na vuču sanjki.

Ah takav je život u gradu bez brda, gdje je sve ravno, što je možda idealno za vožnje bicikla, ali za sanjkanje ostaju samo uzvisine nastale zatrpavanjem atomskih skloništa, jer tko će kopati rupe od pet ili deset metara i praviti sklonište pod zemljom, lakše ga je zatrpati s pet ili deset metara zemlje, što eto ispada i ne tako loše za sanjkanje, naravno kada ima snijega i naravno ako ste sanjkaš spreman na gužvu ili ako ste roditelj spreman na to da vašem klincu jebu i oca i majku jer je svojim sanjkama makar i slučajno lupio u sanjke nečijeg sunca i nečije najveće srećice na svijetu, no ako niste za gužvu ili vam je možda šaka previše brza, a uz sto te i roditelj, ostaju vam gradske ulice i staze uz neprestano zapitkivanje 'vukućeg' da li to može malo brže i uz ružne misli koje se simultano pojavljuju s zvukom grebanja metala po asfaltu ispred zgrada čiji su stanari uplašeni kaznom ili možda željom da ne padaju pred vlastitim ulazom očistili svoje prilaze.

Oh, kako je lijepo biti ovako udobno zavaljen i uživati u čudno smiješanom zelenom napitku i ne razmišljati o tome da ćeš najkasnije za minutu čuti:» Tata! Hajdemo! Dok se ti odmoriš sav snijeg će nestati!»


Jukebox svira : JJ72 - Snow (2000)

Keys to the World

petak , 20.01.2006.



"Samo se Richard Ashcroft i Liam Gallagher mogu osjećati kao Isus. Mi smo jedini za karijere dodirnuli toliko puno ljudi koji su mogli osjetiti snagu naših dodira. Osjećam se kao čovjek s misijom. Ovdje sam na sceni kako bih upotrijebio sve alate i talent koji imam da bih ljude odveo na viši nivo." Richard Ashcroft, The Sun (da, da isti taj prethodno navedeni Ashcroft ;) *

Neznam da li me je ovotjedno vrlo često slušanje Richarda Ashcrofta i njegovog novog albuma Keys to the World odvelo na neki viši nivo, kao što nezam ni to da li su me na više nivoe vodila njegova prethodna dva albuma Alone With Everybody iz 2000. godine, kojim je dosegao i prvo mjesto britanske liste albuma i Human Conditions iz 2002. godine koji se na toj istoj britanskoj listi uspio popeti do trećeg mjesta, ali znam da sam sve ove godine jako uživao u njegovoj glazbi i da sam nebrojeno puta zavrtio neku od njegovih pjesama od kojih 'A Song for the Lovers' sasvim sigurno spada među meni najdraže i najljepše pjesme uopće.

Preslušavajući novi album, koji će se u trgovinama (barem u Velikoj Britaniji) naći u ponedeljak 23.01. užitak nije nestajao, jedan od mojih omiljenih autora njonjavih pjesama** napunio je album sa deset po meni jednako dobrih pjesama od kojih najavni singli Break the Night With Colour već danima vrlo često možete slušati na većini radio postaja.

Evo ovdje ovog petka (još uvjek me drži ideja da petkom pišem o glazbi koja me je tijekom tjedna zaokupljala) izdvajam i sviram naslovnu stvar Keys to the World.


S ključevima svijeta ili bez njih, svejedno, svakako uživajte :)


Sviralo : Richard Ashcroft - Keys To The World (2006)

* ukradeno s draguljčetovog bloga

** njonjave pjesame (izraz koji sam pokupio od meni jedne jako drage osobe, a koji najbolje objedinjuje slatkasto-tužne, pomalo čak i plačne pjesme kakve uz Ashcrofta rade i Coldplay, David Gray, Travis, a u zadnje vrijeme i James Blunt)

intermezzo

ponedjeljak , 16.01.2006.

Signal zvonjave telefona iz telefonske slušalice miješao se sa klavirskom minijaturom koja je dopirala iz zvučnika. Prekidao bih svaki put kada bi poruka snimljena na telefonskoj sekretarici dolazila do kraja i kada bi trebao nešto kao reći.
Ne volim pričati sa strojevima, iako sam katkada, pogotovo za hladnijih zimskih jutara znao trljajući između prstiju ključ izmišljati možda najtoplije riječi molbe, kojima bih pokušao odobrovoljiti automobil da upali, jer je u zadnje vrijeme pokazivao svojevrsnu svojeglavost i palio je samo onda kada je to njemu bila volja. Nisam bio siguran koliko su moje molbe bile učinkovite, jer ponekad i usprkos njima moja nastojanja pokretanja motora su ostajala samo nastojanja, a kako je moja upućenost u automobilsku tehniku bila i više nego minimalna, nije mi ostajalo ništa drugo nego moliti, vjerovati, pokušavati ponovo, ne odustajati sve dok ne začujem zvuk koji kaže : spreman sam, čitav svijet nam može biti pod gumama.
Nazivao bih ponovo, iako sam znao da nije kod kuće, slušao bi njene kroz smijeh snimljene riječi u kojima objašnjava da eto ne može baš stalno biti kod kuće i da ako neko ima baš nešto jako važno joj baš sada reći, neka joj to sada i kaže, pa će ona to kasnije čuti, pa će se i kasnije javiti. Volio sam njen smijeh, volio sam slušati kako priča. Uživao sam u svakoj njenoj riječi u svakom onome uzdahu kojima je svoja pluća punila zrakom. Često sam poželio biti taj zrak koji će ona udahnuti pa da tako uđem u nju, da se pretvorim u sve one djeliće u što se zrak pretvara pa da tako strujim kroz nju, kroz sve dijelove njenoga tijela, da budem jedno s njom. Nisam samo zrak koji bi udisala poželio biti, često sam razmišljao o tome kako bi bilo divno biti njena pidžama, ne obična, nego ona najmekša, najfinija, pa da ju cijele noći, svake noći, grijem, da osjećam cijelo njeno tijelo uz sebe, da ju čuvam dok spava, dok sanja. Svašta sam želio biti, svašta.

Topli i sneni zvuci kojima su zvučnici punili prostoriju i moje uši i moje osjećaje i dalje su se miješali sa zvukovima njenih snimljenih riječi, sa zvukovima njenog snimljenog smijeha koji su dopirali iz telefonske slušalice. Želio sam s njom podijeliti ovaj trenutak, ovu melodiju, ovu toplinu i ovaj mir koji me preplavljuje, htio sam sve podijeliti s njom.

Ovaj puta nisam uspio, ali nemoguće ne postoji.


* u pozadini je svirala i svira Jakatta - Feeling Blue (Vision 2002) obrada predivne teme iz filma Betty Blue (37,2° la matine)

još nemam naslov za ovo, vjerojatno ga neću ni imati a vjerojatno i ne treba

petak , 13.01.2006.

Čitajući pomalo razne blogove u slobodno vrijeme (iskreno ne baš jako puno, ne zato što nemam dosta slobodnog vremena, nego zato jer sam u zadnje vrijeme svoje slobodno vrijeme počeo provoditi tako da ne radim baš ništa i moram Vam priznati da mi je to postalo poprilično ugodno provedeno vrijeme) primijetio sam da se u ovo vrijeme smjene godina, često donose kojekakve rezolucije, smjernice, odluke ili ne znam kako sve to nazvati, uglavnom obećavamo prvenstveno sami sebi, a pomalo i drugima (valjda da bi sebe natjerali da obećano i ispunimo), obećavamo si da ćemo biti drugačiji, prema nekim našim mjerilima ili u glavi nacrtanim i usvojenim pravilima, obećavamo si da ćemo biti bolji, obećavamo si da ćemo se riješiti loših navika, da ćemo se više posvetiti ovome ili onome, obećavamo samima sebi puno više i uvjerljivije nego što obećavamo bilokome bilošto, posipamo se pepelom za propuste učinjene ranije i izuzetno gorljivo se uvjeravamo da ni vrijeme ni okolnosti nisu nam išle na ruku i da je tek sada usprkos svemu dozrjelo pravo vrijeme da naše nove (stare) odluke napokon postanu stvarnost.
Prošao sam to jako puno puta, jer sam već i doživio i više nego polovicu smjena godina koju čovjek za prosječnog života ovdje na Zemlji i doživi i svaki puta sam kod nove smjene sjećajući se svečanih obećanja danih samom sebi osjetio, ovaj puta ću reći, malu gorčinu, mada je nekada ta gorčina bila i znatno gorča, jer rezolucije, nacrti ili planovi su uglavnom ostali samo planovi, nacrti ili rezolucije, obećani a ne izvršeni, a život je tekao i tekao i sa sobom donosio nekada prilike, nekada zamke, nekada se prilike hvatalo, nekada zaobilazilo, nekada se zamke preskakalo nekada u njih padalo, živjelo se.

Ove godine sam izbjegao zamku, obećavajući si brda i doline, u koju padaš kada i nakon dosta vremena ta brda i doline ostaju jednako daleko od tebe kao i kada si svečano sam sebi obećao da ćeš ih približiti si. Nisam si ništa obećao, nisam ništa odlučio, nisam si čak ni nešto spektakularno poželio, ništa što već podosta vremena ne želim svaki dan. Sada bih kao trebao napisati što je to što svaki dan poželim, ništa mudro, a možda opet je to najveća želja koja može postojati, jednostavno želim vidjeti kako će sutrašnji dan izgledati i tako dan za danom i evo želja mi se ispunjava, neki od tih dana ispunim ono onako baš skroz po svome, neki prođe i uludo, ali ne brinem, valjda tako mora biti, sve se događa u svoje vrijeme baš onda kada i treba, puno češće baš tada, a ne onda kada mi poželimo.

Eto tako ne znam ni sam kako pala mi je danas na pamet ideja da petkom ovdje na blogu (jer ipak je ovo blog na kome stalno nešto svira) postavim i ostavim da svira preko vikenda pjesmu koja me je prethodni tjedan ono najviše držala iz ovog ili onog razloga. Tko zna možda me neće to držati jako dugo, ali danas me drži, pa tako imate priliku čuti pjesmu koju sam ovaj tjedan ni sam ne znam koliko puno puta preslušao, iskreno isto tako ne znam zašto mi se toliko svidjela, da li je to zato što me ipak pomalo sjeća na neka ohoho davno prošla vremena, da li je to zato što ima meni jedan divan stih u sebi (…sve je svemir od kad sreli smo se mi…) , da li zato što je stvarno izuzetno dobra i odgovara mi, stvarno ne znam i ne zamaram se time.

Kako god ovaj petak ovdje je pjesma Nadahnuće Dine Dvornika i po prvi puta na ovome blogu imam i neku vrstu dozvole autora da to i svira ovdje kod mene.

Pjevajte, smiješite se, plešite, veselite se … uživajte ….:))))

Sviralo : Dino Dvornik – Nadahnuće

Priča o Anđelu (Dio 46)

ponedjeljak , 09.01.2006.

Slušao sam Joea, razmišljao o tome što on priča, ispijao poveće doze omiljenog pelinkovca i zaključio da od sjedenja, razmišljanja i opijanja večeras nikakve koristi. Pogledao sam po lokalu, gužva je bila poprilična, zapasao sam svoju pregačicu i krenuo na posao, ipak živim od ovoga. Osjećao sam se dobro, izabrao sam nekakvu veselu glazbu da svira, miješao raznobojne koktele ukrašene raznoraznim suncobrančićima i slamkama raznih veličina i debljina, pjevušio sam 'I will survive' raznoseći piće do stolova, malo zastao kod svakoga, nešto kao malo popričao, malo zadrhtao prolazeći pored plavog stola, jer kod mene su svi stolovi bili u različitim bojama i po bojama sam pamtio kome što treba odnijeti, zadrhtao jer je djevojka koja je sjedila za njim u društvu sa još dvije djevojke i jednim muškarcem imala kosu jako sličnu kosi moga Anđela. 'I will sirvive, I will survive', nisam dao da me išta ometa, trudio sam se biti dobro.

Večer je prolazila. Norvežanin je navratio samo u prolazu i imao sam priliku vidjeti čija je leđa pritiskao na moj krevet. Moram priznati ovaj puta me je iznenadio i nimalo mi nije bilo žao što je moj krevet trpio izvjesne aktivnosti, koje dvoje ljudi oslobođeni odjeće izvode na njemu, čak mislim da je i krevet sigurno izuzetno uživao pružajući gostoprimstvo takvome tijelu, zanemarujući pri tome Norvežaninovu prisutnost. Nikada ga nisam vidio sa zgodnijom djevojkom, kao da je tog trenutka izašla iz nekakve stranice modnog magazina i zakoračila u moj lokal. Norvežanin je bio svjestan toga i onako visok ponosno se ispravio se još više, da je paun repom bi zaklonio pola vidljivog svemira. Popili su na brzinu piće i nestali dalje.

Pravio sam neku voćno-alkoholnu mješavinu soka od ananasa i gina ukrašenu kockicama leda što zajedno plivaju u velikoj čaši s komadićima voća izrezanim u obliku srca (imao sam kalup za to), kada mi se učinilo da sam čuo dobro poznati zvuk pouzdanog četverotaktnog motora. Prepoznavao sam ga ma kolika buka bila, jer taj zvuk mi je jutrima donosio nju. Pričinjava mi se pomislio sam, ali ne za dugo. Ulazila je u moj restorančić, nažalost ne sama, pored nje je bio onaj njen veliki kao tvrđava, stvarno je bio prevelik, pogotovo pored nje onako sitne i krhke. Prvi puta sam ju tada vidio u večernjoj toaleti, našminkanu, sređenu. Ja sam ju znao u sportskoj, radnoj odjeći koju je nosila prodavajući sladoled, a i za našeg izleta u Jaquesovoj kući nisu se nosile večernje toalete. Blistala je. Meni je stao dah. Ruke se ukočile, koljena zadrhtala. Zaboravio sam koliko sam čega stavio u onu čašu sa ananasom i ginom.

Našli su mjesto u dnu restorana, srećom veliki je sjeo leđima okrenut prema šanku, pa sam mogao netremice gledati u nju. Njen pogled je često letio ka meni. Bila je najljepše biće koje je ikada kročilo u moj restorančić, ma bila je najljepše biće koje se ikada pojavilo u Svemiru. Poslao sam Joea do njihovog stola da primi narudžbu jer ja nisam mogao, usrao sam se, da bilo me je poprilično strah, a i noge su mi bile klimave. Razmišljao sam o tome kako mu je ona sve rekla i sada je veliki kao tvrđava došao ovamo da ubije Boga u meni, da me visinski izjednači sa asfaltom, što mu obzirom na njegovu visinu i širinu ne bi nimalo teško bilo.
Joe se vratio i rekao mineralnu s limunom i dupli wiskey, što je meni govorilo da se momak malo zagrijava i potiče cirkulaciju pred obračun sa mnom. Slijedeće minute sam bio totalno izgubljen, gledao sam u nju, no njeno lice nije davalo nikakve znake zabrinutosti, često, jako često joj je pogled pronalazio moj. U jednom trenutku se nagnula prema onom velikom, nešto mu rekla i potom se digla i krenula prema šanku. Pogledala me, onako kako to samo ona može i produžila do toaleta koji je bio lijevo iza šanka. U tome sam se trenutku nenadano prisjetio da je toalet možda ostao bez papirnih ubrusa pa sam ispod šanka pokupio par njih i uputio se za njom sve gledajući da me možda onaj veliki kao tvrđava ne slijedi pogledom. Bojao sam se u svom vlastitom restoranu.

Zaklonjen od pogleda u tom trenutku, na svu sreću svijeta, praznom toaletu čekao sam da se otvore vrata ženskog dijela. Otvorila su se vrlo brzo i snažno me povukla unutra, uhvatila i stisnula se uz mene, naslonila svoje usne na moje i poljubila tako kako me nikada nitko do tada u životu nije poljubio. Kada sam napokon došao do daha, mada bi volio da taj poljubac nikada nije prestao, rekla mi je: 'Nisam mogla izdržati da te ne vidim. Jedva sam ga nagovorila da dođemo ovamo'.

nastavlja se…..

Priča o Anđelu (Dio 45)

ponedjeljak , 02.01.2006.

Po povratku kući dočekala su me iznutra zaključana vrata i ključ u bravi, tako da su moji pokušaji guranja ključa i ulazak u vlastitu kuću na način kako velika većina ljudi ulazi u vlastite kuće ili stanove završili na isprva laganim kucanjem, a kasnije i poprilično jakim udaranjem šakom o vrata, koje je osim bola u ruci, u meni izazivalo i blagu bojazan za njihovu cjelovitost i kasniju funkcionalnost, a istodobno sam pokušavao negdje u mozak, tamo gdje se bilježe bitne stvari, na kasnije vidno mjesto spremiti spoznaju da je već krajnje vrijeme da popravim to zvonce, koje je svoj zvuk iritantne imitacije zvonjave Londonskog Big Bena, kroz škripavi zvučnik jeftine kineske proizvodnje, zadnji puta odsviralo odavno, jedne noći kada je Norvežanin, poprilično drven od alkohola, misleći da sam kod kuće zaspao ramenom naslonjen na prekidač zvona.

Na svu sreću po moju ruku i vrata, ubrzo se čulo okretanje ključa s druge strane. Norvežanin je stajao ispred mene gol, samo oko pasa omotan mojim omiljenim ručnikom, što me baš nije ispunjavalo ushitima sreće. Brigu o mom stanu dok me nema shvatio je vrlo odgovorno i odmah po mom odlasku se preselio u njega. Iznenađen mojim, ipak podosta ranijim povratkom, vrlo tihim glasom, što je za njega poprilično čudno, sa dosta pokreta rukama, objašnjavao mi je da nije sam, pa da baš i nije najzgodnije što sam baš sada odlučio doći kući. Bilo to zgodno ili ne, nisam mogao u stan, jer stvarno ne bi bilo nimalo zgodno da on i ta koja je već bila s njim, moraju sada prekidati to već što rade samo zato što su meni planovi propali pa sam se morao podosta ranije vratiti kući. Ostavio sam samo stvari i spustio se do svog restorančića razmišljajući kakve će posljedice po moj krevet ostaviti aktivnosti preko dva metra visokog i preko stotinu kilograma teškog Norvežanina. Možda i neće biti posljedica.

Iznenađenje mojim pojavljivanjem nije mogao sakriti ni Joe. Ne obazirući se na popriličnu gužvu inzistirao je da mu na brzinu objasnim razloge zbog kojih sada stojim tu pred njim umjesto da sam tamo gdje sam trebao biti. Kada je čuo sve, natočio mi je malo poveću dozu mog omiljenog pelinkovca, suosjećajno zagrlio i rekao:»Jebi ga stari, i to je život. Nekada i ne ide baš sve onako dobro kako smo si mi u glavama nacrtali, nekada nas iznenadi i sa nekim puno boljim stvarima od onih kojima smo se i u najljepšim snovima nadali. Tko će znati zašto je to sve tako. U trenutku kada se nešto dogodi teško možeš znati da li je to dobro ili loše, jer onda i ne vidiš jasno, jer jedino s čim uspoređuješ to što se događa je ono što si ti u svojoj glavi zamislio i što očekuješ. Tko zna da li su nam zamisli bile dobre i očekivanja ispravna? No ne boj se, ništa ne ostaje nedovršeno, nejasno. Vrijeme se pobrine za sve, ono sve izbistri i ponudi najbolje odgovore. Jebi ga, nekada nam ne ostaje ništa drugo nego malo pričekati.»


* glazbena praporuka uz post Embrace - Come Back To What You Know (2004)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>