fotografija Keith Stanley

Sjedim zavaljen u začuđujuće, obzirom na utisak ostavljen prvim pogledom, udobnom naslonjaču, pretjerano razvikanog kafea, pijuckam vrućim zelenim čajem dobro zamaskiran pelinkovac, već zaboravivši čuđenje konobara zbog te čudne kombinacije, ali što mogu kada moj želudac još čudnije reagira na rum, kojeg usput budi rečeno svi teoretičari kvalitetnog opijanja veličaju kao vrhunski napitak, ali valjda ja nisam rođen ni za kvalitetna, ni za vrhunska opijanja, nego za čudne kombinacije, pa kad već može biti pečeno pile s medom, zašto ne bi mogao biti zeleni čaj sa gorkim pelinkovcem, bar je sve zeleno.

Dok gledam kroz veliki prozor kako gusti snijeg zatrpava već poprilično zatrpan glavni gradski trg, toplina kafea otapa i zadnje ostatke tog istog snijega sa mojih cipela praveći malu lokvicu pod njima, tjerajući mi u glavu misli o tome kako sam možda u životu pogriješio profesiju, možda sam trebao biti savjetnik za kupovinu cipela, jer do sada niti jedne cipele koje sam kupio nisu puštale ni vodu, ni snijeg, ni blato, ni bilo što. Ponosan tako na svoje umijeće, već pomalo zagrijane unutrašnjosti promatram kako vani malo veći ljudi zamotani u šalove i kape vuku na sanjkama malo manje ljude još više zamotane u dekice, šalove i kape, a ti mali ljudi uživaju nemajući pojma da će i oni za koju godinu biti osuđeni na vuču sanjki.

Ah takav je život u gradu bez brda, gdje je sve ravno, što je možda idealno za vožnje bicikla, ali za sanjkanje ostaju samo uzvisine nastale zatrpavanjem atomskih skloništa, jer tko će kopati rupe od pet ili deset metara i praviti sklonište pod zemljom, lakše ga je zatrpati s pet ili deset metara zemlje, što eto ispada i ne tako loše za sanjkanje, naravno kada ima snijega i naravno ako ste sanjkaš spreman na gužvu ili ako ste roditelj spreman na to da vašem klincu jebu i oca i majku jer je svojim sanjkama makar i slučajno lupio u sanjke nečijeg sunca i nečije najveće srećice na svijetu, no ako niste za gužvu ili vam je možda šaka previše brza, a uz sto te i roditelj, ostaju vam gradske ulice i staze uz neprestano zapitkivanje 'vukućeg' da li to može malo brže i uz ružne misli koje se simultano pojavljuju s zvukom grebanja metala po asfaltu ispred zgrada čiji su stanari uplašeni kaznom ili možda željom da ne padaju pred vlastitim ulazom očistili svoje prilaze.

Oh, kako je lijepo biti ovako udobno zavaljen i uživati u čudno smiješanom zelenom napitku i ne razmišljati o tome da ćeš najkasnije za minutu čuti:» Tata! Hajdemo! Dok se ti odmoriš sav snijeg će nestati!»


Jukebox svira : JJ72 - Snow (2000)