Sjedim udobno zavaljen u fotelji, lagano se ljuljuškam, uz čašicu omiljenog pića, gorkog pelinkovca, kojeg sam sasvim slučajno upoznao u jednom trenutku života kada su mi šankovi raznoraznih lokala bili svakodnevni višesatni oslonac za laktove i kada jednostavno više nisam znao što bi u sebe više slijevao, jer svako piće je izgubilo onu čarobnu moć da se klizeći sa stakla čaše preljeva poput kakvog bešumnog slapa najprije preko donje usne, pa potom okupa i ispuni čitava usta svojom aromom, te da ma koliko žestine u sebi nosilo pruži onu predivnu ugodu koja se nastavlja dalje u grlu i svoje konačno smirenje nalazi duboko u želucu šireći takvu toplinu kakvu niti jednom vatrom ne možeš postići, takvu toplinu da u jednom trenutku pomisliš da je komadić sunca, otopljen u toj istoj, obojanoj tekućini, tek duboko u tebi ponovo spoznao sebe i širi svoje tople zrake čitavim tvojim tijelom, prodirući tamo gdje ni sam ne znaš da je moguće.

Pelinkovca sam se u to doba grozio, premda ga svjesno nikada nisam probao, vjerojatno sam ga se napio nebrojeno puta u onim situacijama kada više nigdje u tebi ne postoji ni mrvica tebe kakvog se sam prepoznaješ, kada postaješ samo posuda u koju se nalijeva, nebitno što, kada ego oslobođen od razuma vidi samo jedno: praznu čašu i kada isti taj ego alkoholom osnažen i pomućen komandira »hoću još, daj mi još, ojačaj me do kraja, daj mi svu moć».
Tada ruka ne bira koju flašu hvata, tada ni usta ni grlo ne osjete što kroz njih teče, nije ni bitno, može i benzin ako treba, ako nema ništa drugo, samo neka je nešto što će i dalje pružati osjećaj neograničene moći i sposobnosti, nešto što će te uvjeravati i držati u vjeri da si brži vozač od Schumahera, da si bolji pjevač od Pavarottija, da ti je um sposobniji od Teslinog i Einsteinovog zajedno, da si veći jebač od Casanove. Dok tražiš punu flašu jebeš majku sistemu, državi, prilikama, politici, nesposobnim šupcima koji su uspjeli, jer usprkos svojoj nesagledivoj i jasno svima vidljivoj nadmoćnosti voziš davno rashodovanog stojadina, pjevaš narodnjake po kojekakvim rupama i jebeš najčešće ništa.

Pelinkovca sam se grozio zbog toga što su ga najčešće pili ljudi, koje kada ih prvi puta vidiš za šankom, znaš da su im svi snovi odsanjani, da su im sve lađe već dosta dugo potopljene i na samom dnu dobrano zatrpane pijeskom i muljem, da je zadnja iskra koja je mogla u njima potpaliti nešto, odavno ugasla.
Nisam se smatrao takvim, nisam htio piti pelinkovac sve do jednog jutra, jutra nakon cijele noći pjevanja u nekoj vukojebini u birtiji ljubičasto obojanoj s komadićima ogledala polijepljenima po zidovima, nakon cijele noći pijenja do iznemoglosti, nakon buđenja u nekoj vlažnoj sobi, u krevetu sa ženom kojoj bi jedino sumo borci mogli pozavidjeti na građi tijela. Tada sam shvatio da ni moje lađe baš ne plove i naručio jedan pelinkovac. Svidio mi se, svidjelo mi se ono što čini mojim ustima, mome grlu, mome želucu.

No to je bilo nekada. Davno. Danas sjedim u svojoj fotelji, za koju Lidija kaže da se baš nikako ne uklapa s ostalim namještajem, no to me ne sekira ni malo, jer po toj logici i ja koji sjedim u fotelji bi se trebao uklapati s ostalim namještajem, ljuljuškam se, pijuckam pelinkovac i sjećam se Brzog, Jure, Zdenkice i Anice. Sjećajući se tih nekih događaja od prije više od dvadeset i pet godina, razmišljam o tome kako se ipak život pobrine da se određena stvari događaju u određeno, za njih najbolje vrijeme i da nikada ne možeš znati da li je to što se dogodilo dobro ili loše, spoznaš da na neke stvari nemaš baš nikakvog utjecaja i čekaš da vidiš što će biti dalje.


nastavlja se….

Dok ne pišem malo se muvam po koncertima u blizini i malo slikam.
Prošlu subotu su na neznam koju foru moje mjesto posjetili i u njemu svirali Stampedo, Hladno Pivo i Let 3, što je bio dovoljno dobar razlog (pogotovo ovi zadnji) da se uprkos kiši dobro zabavi.
Evo nekoliko sličica nastalih tom prilikom:

Molim one koji znaju da mi kao totalnom laiku objasne kako da pri slaboj rasvjeti, bez blica dobijem jasniju nerazmazanu sliku.

Zbog duže pauze u pisanju, a radi lakšeg razumjevanja priče preporuka je onima koji to već nisu, pročitati ranije nastavke dio 1, dio 2, dio 3, dio 4, dio 5.

Pogled prema izlogu urarske radnje, smještene odmah do kina uvlačio je dodatnu nervozu u ionako već dovoljno nervozno uzbuđeno stanje u kome sam se nalazio, jer danima sanjan trenutak sa snovima u kojima u mraku kina, nevezano za sadržaj filma, rušim barijere naslagane na Anicu u vidu njene odjeće i rukom, danima mazanom maminom kremom za lice kako bi dobila na glatkoći i mekoći, te tako samim tim i na osjetljivosti, pronalazim put do njezinih sisa, bio je tu, sve bliže ili točnije rečeno trebao se već dogoditi, no najveći sat u urarskoj radnji, koji se vidi s kraja ulice, ukazivao je na bolnu istinu, film je trajao već dobrih dvadeset minuta, a Tomo i ja smo umjesto filma i svega onoga vezanog uz Zdenkicu i Anicu što se trebalo za njegova trajanja u mraku kina dogoditi, gledali blijedo jedan u drugoga uz povremene poglede ka satu koji je iz minute u minutu svojim velikim kazaljkama, pogotovo onom velikom sa završetkom u obliku strelice uperenom prema nama dvojici pokazivao dva gubitnika koji su sami stajali ispred kina ne dočekavši pretakanje svojih snova ili barem jednog dijela njih u javu, a tako smo sve do tada napravili kako treba, uz tešku muku nabavili vino, spremili ga u parku na dogovoreno mjesto, stigli pred kino deset minuta ranije, sve po dogovoru, a sada već pola sata bez izgovorene ijedne riječi, nijemo stojimo jedan kraj drugoga sami kao dva svježe oprana i uređena vagona putničke klase zaboravljena na nekom sporednom kolosijeku, sada već bez ikakve nade da bi se bilo što moglo početi događati u nekom drugom smjeru, suprotnom od nepromjenjive istine.

- «Idemo popiti ono vino.» - reče Tomo i razbije tišinu koja je vladala.
- «Idemo.» - kažem i ja, tek toliko da ne šutim, iako mi se i nije baš previše govorilo, nije se imalo što pričati, popušili smo.

Hodali smo šutke do parka. Šutirao sam usput nekakvu papirnatu vrećicu, koju je netko ne brinući ni o očuvanju okoliša, a ni o čistoći grada, jednostavno u trenutku kada mu više nije bila potrebna zgužvao i bacio istoga trenutka, ne gledajući gdje. Uživao sam šutirajući je sve do parka, udarao nogom najjače što mogu, bolesno uživajući u tome da eto postoji ipak nešto što je zgužvanije i nepotrebnije od mene samoga.

Iz mog sadističkog iživljavanja na nedužnoj papirnatoj vrećici prepao me bolno ljutit, kao iz neke druge dimenzije, izobličen i ogorčen Tomin glas.

- «Jebem im majku, da im jebem … pizde jedne.»

Desetak metara od nas, na onom istom mjestu, pod onim istim drvetom, na onoj istoj klupi, skriveni od svjetla i slučajnih prolaznika, sjedili su Brzi i Jura, pili ono isto vino, ruku zavučenih pod odjeću one iste Zdenkice i one iste Anice.

nastavlja se….