All Saints - Black Coffee

Samo šum mora




Tišina, samo šum mora.

Dvoje, dovoljni sami sebi.

Zgrljeni, isprepleteni spojeni kao puzzle.

More, pijesak i nebo nijemi svjedoci.

Trenuci za koje želiš da traju vječno.

Predivni, savršeni, neopisivi.....



nastavak slijedi jednoga dana....

do sada sam ja pisao samo Vama, napišite vi meni imate li neku posebnu pjesmu za ovakve posebne trenutke

Dean Martin - You're Nobody 'til Somebody Loves Yous'




Izašavši van iz auta spoznao sam par stvari odjedanput. Kućica nije bila kućica nego poveliko zdanje u kojemu je pet ljudi moglo boraviti pet dana da se ne sretnu međusobno više od pet puta i odmah sam zamijetio da sam sasvim sigurno kupio pet puta manje boje nego je potrebno za obojiti ovoliki dvorac. Stvarno je bila na osamljenom mjestu neposredno u blizini pješčane plaže s pogledom u plavu daljinu, a stvarno je bilo i to da ja nisam znao gdje sam ostavio ključeve koje mi je Jaques mlađi dao. Nemoguće da sam ih zaboravio. Prizvao sam u glavu sva moguća sjećanja, pretražio sve moguće džepove na hlačama, pretražio sve moguće pretince u velikom žutom (uh.. koliko ih samo ima) ali osim starih računa u džepovima i praznih kutijica od kondoma u pretincima nisam našao ništa što bi bar i najmanje sličilo na ključ od kuće.

Naslonio sam se rukama na blatobran i glasno spominjao svoju nesposobnost da bilo što napravim kako treba, vrištao sam na sebe zbog neurednost, bio ljut zbog samo meni svojstvene gluposti i površnosti. Prišla mi je s leđa obuhvatila me, stavila svoje one divne anđeoske ruke na moja prsa, poljubila me onim svojim divnim usnama u vrat i šapnula da ne brinem, da ključevi nisu mogli nestati, da su sasvim sigurno u autu negdje i da ćemo ih naći, a ako ih i ne nađemo što ima veze, pa nismo ovdje došli da uživamo u kući, ovdje smo zbog nas dvoje pa makar to bilo i pod vedrim nebom, jer ionako noću nema boljeg pokrivača od zvjezdanog svoda s milijardama sitnih zvjezdica koje će sjati samo za nas.

Ne znam da li su njen dodir i poljubac imali tako umirujuće djelovanje ili su njene riječi imale čarobnu moć, ali u trenutku sam se smirio kao da sam odjednom popio tromjesečnu zalihu sredstava za smirenje nekog vrlo ne smirenog čovjeka i ništa mi više nije bilo važno, ni ključ, ni moja nesposobnost, odjednom je sve nestalo, sve je postalo nebitno, ostali smo samo ona i ja.

Počeli smo stvari iz auta prebacivati na terasu kuće, kada već ne možemo u kuću, onda bar da budu u hladovini. Ja sam prema njenim riječima pokupovao izgleda gomilu bespotrebnih stvari, što me malo onako nekako, jer jebiga mislio sam možda zatreba, pa je bolje imati nego nemati, ali sam bio posebno ponosan kada je pohvalila to što sam se sjetio hranu spremiti u prijenosni frižider, jer bi se u paklenoj vrućini unutar automobila sasvim sigurno brzinski pokvarila. Među tom hrpom stvari na zadnjem sjedištu velikog žutog, našli smo i ključeve od kuće, ali smo našli i veliku čokoladu od lješnjaka, koju sam ja sasvim sigurno zaboravio spremiti s ostatkom lako topljive i lako kvarljive hrane i ne treba posebno spominjati da je čokolada u potpunosti izgubila oblik kakav čokolade uobičajeno imaju, zagrijana vrućinom pod našim prstima se savijala poput tijesta i samo ju je pakovanje držalo u komadu, no to nas nije spriječilo da se značajno pogledamo, namignemo jedno drugome i kao pravi istinski ljubitelji čokolade zaključimo kako nas to u ovome trenutku ni najmanje ne smeta.

Sjeli smo na stepenice, kroz otvorena vrata automobila dopirali su zvuci sa CD-a kojeg sam netom prije stavio da svira. volim Dean Martina pogotovo kada pjeva :

You're nobody 'til somebody loves you
You're nobody 'til somebody cares.

Otvarali smo čokoladu ili možda bolje je reći trudili smo se otvoriti ju, no sa svakim našim pokušajem skidanja omota, rastopljena čokolada je curila van, a kako se ne smije ni mrvica tako nečega božanstvenog, pa makar i tako toplog što baš na ovakvoj vrućini i nije neko osvježenje, izgubiti, usnama i jezikom smo kupili otopljenu čokoladu s papira. Ne treba spominjati da su nam ruke i lice bile kao u crnaca jer je rastopljene čokolade bilo posvuda po nama. Lizao sam joj prste, lizala mi je prste, usnama i jezikom sam kupio čokoladu s njenih obraza i usana, usnama i jezikom je kupila čokoladu s mojih obraza i usana, kotrljali smo one male lješnjake između naših jezika ljubeći se dugo... dugo. Definitivno to mi je bila najslađa čokolada u životu.

Vrućina i naša još uvijek slatka umrljanost, usprkos svim našim pokušajima da usnama i jezikom 'pojedemo' svu čokoladu, kao logično rješenje su nametnuli kupanje u moru koje je bilo tu pored nas, trebalo je samo spustiti se do pješčane plaže koje je bila pred kućom. Krenuli smo zagrljeni prema vodi, plaža je bila pusta a pijesak ugodno topao, a na nekim mjestima čak i prevruć. Rekla je da ju pokušam uhvatiti i potrčala. Trčeći ispred mene skidala je usput robu sa sebe, pa sam i ja slijedio njen primjer, prvo majica čije je skidanje otkrilo meni njena predivna leđa ali i tanku traku grudnjaka koji je nosila. Ne znam zašto sam u trenutku dok sam skidao svoju majicu pomislio da nemam kupaće gaće na sebi i ozbiljno se zamislio što ću sada. Očito misao nije bila na mjestu jer sam u trenutku dok sam majicu prevlačio preko glave izgubio ravnotežu, pao i zakotrljao se po pijesku. Dok sam dolazio sebi pokušavajući se orijentirati kuda me je kotrljanje dovelo, ugledao sam nju ispred sebe kako se smije, potpuno gola. Prvi puta sam ju tada vidio golu, prestao sam disati i samo sam ju gledao, bila je predivna, nisam mogao oka skinuti sa nje.

Upitala me da li mislim čitav dan tako sjediti kao eksponat u muzeju voštanih figura i potrčala prema vodi viknuvši mi da ju još nisam uhvatio. Na brzinu sam poskidao sve sa sebe pogledavši onog mog malog dole da se uvjerim da je na mjestu i da bar koliko toliko pristojno izgleda prije nego sam i gaće skinuo. Potrčao sam za njom u vodu, iako uvijek u bilo kakvu vodu ulazim kao kakav penzioner koji s velikom strpljivošću i predanošću kvasi pomalo ruke, noge, vrat, trbuh, čelo pa tek onda lagano se spušta u vodu, ovaj puta sam trčeći zanemario sve te obavezne predradnje. Bacio sam se u vodu i zaronio u njenom smjeru. Iako sam dugogodišnji pušač mogao sam dugo roniti, ne znam da li je to posljedica kapaciteta pluća ili možda samo urođene dobre tehnike ronjenja, ali ja sam ronio prema njoj, izronio tik ispred nje, naslonio svoje mokro tijelo na njeno, osjetio ga čitavom površinom, primio rukama za mokru kosu privukao njenu glavu k sebi i počeo ju ljubiti.

Ljubili smo se dugo u vodi, ronio sam između njenih nogu, puštajući mjehuriće zraka iz sebe kada sam glavom prolazio vrlo blizu onoga mjesta gdje se njene noge spajaju u ono mjesto koje sam toliko želio dodirnuti, milovati, poljubiti. Ronila je između mojih nogu i svaki put kada je prolazila nije zaboravila kao slučajno dodirnuti onoga moga maloga koji je oslobođen u vodi vodio neku sasvim svoju politiku. Ronili smo skupa, držali se za ruke, gledali se, ljubili se pod vodom, ljubili se iznad vode spojeni tijelo uz tijelo zagrljeni rukama, zagrljeni morem, zagrljeni suncem….

Izmoreni od plivanja i ronjenja legli smo na topli pijesak. Najljepši trenutci mog života su trajali, ona i ja i ništa više, dovoljni jedno drugome, dovoljni za sve, niti jedna misao više u glavi nije imala mjesta, imali smo sve, sav svemir je bio tada naš. Ležali smo u tišini okrenuti jedno drugome, gledajući se. Nikada nisam vidio ljepše oči. Iz daljine iz velikog žutog tišinu je upotpunjavalo samo:

You're nobody 'til somebody loves you,
So find yourself somebody, find yourself somebody,
Find yourself somebody to love.

nastavlja se ....

Okrenuo sam ključ, motor je zbrujao pouzdano, pritisnuo sam gas i gume su lagano zaškripale na vrućem asfaltu, što je mene učinilo ponosnim i veliki žuti je stao kliziti cestom. Srećom u ovo doba dana zbog vrućine i činjenice da ljudi uglavnom osvježenje traže u vodi na kakvoj plaži ili u hladovini kakve palme illi nekakvog restorana, promet je bio slab i ulice poluprazne, što je meni omogućilo da razvijem pristojnu brzinu od za mene skoro svejtlosnih četrdesetak kilometara na sat, ali ta prozračnost polupraznih ulica nije imala za posljedicu lagano snalaženje u njima pa sam opet počeo voziti kružne panoramske vožne oko obližnjih hotela tražeći izlaz na cestu s koje bi kao lako slijedio kartu koju mi je Jaques mlađi nacrtao kao putokaz.

Kako se čudne misli katkada potpuno nezvane nađu u onom sivom zgužvanom organu smještenom u glavi zvanom još i mozak, tako je i meni u tome trenutku cijelim njegovim misaonim kapacitetom bljeskala rečenica koja kaže da je automobil jedno od sredstava kojim se putnik, a i vozač, može koristiti za brže i udobnije prebacivanje s točke A do točke B. Kružeči tako nepoznatim ulicama, okupan velikom vrućinom, širom otvorenih prozora kroz koje se upuhavao isto tako vruć zrak, koji tu vrućinu nije činio nimalo manjom, iskreno sam posumnjao u vjerodostojnost te izjave, jer se ni ja kao vozač, ni ona kao putnik, a ni veliki Norvežaninov žuti iz 1980. nismo trenutno, okupani znojem i izgubljeni u moru skoro identičnih ulica, nikako uklapali u nešto tako izrečeno.

- Da li je sve u redu? – upitala me skupljena sa sjedala pored mene.

Spustila se na sjedalu, za svaki slučaj, da izbjegne sva moguća prepoznavanja mogućih poznatih slučajnh prolaznika, toliko nisko da joj je samo vrh glave pokriven baseball kapicom bio u visini prozora.

- Malo sam se izgubio, u svim ovim ulicama – nastojao sam mirnim glasom i izraženim naglaskom na ono ‘malo’, stvoriti dojam kako ipak donekle držim stvari pod svojom kontrolom i kako nema mjesta brizi i panici, mada sam već treći puta ponovo prolazio pored hotela Četiri ruže i gledajući sa strane više smo izgledali kao policijska ophodnja u redovnom pregledu grada, nego kao dvoje što žele što prije i što neprimjetnije nestati iz grada i naći se u sigurnosti osamljene i za tu priliku posuđene kućice.

Kako su u laži uvjek kratke noge, a kratke noge su itekako vidljive, ni moje laganjem skraćene nisu ostale neprimjećene od strane nekoga tko tako dobro uočava i najmanje sitnice. Nabila je kapu još više na glavu namjestila tamne naočale, pogledala se na ono ogledalo na onome što te štiti od sunca, promrmljala da može proći tako, ispravila se u sjedalu i preuzela navigaciju jer vidjela je da je vrag odnio šalu i da bi ja vrteći se naokolo u krug mogao nam priuštiti i scenu zalaska sunca gledanu iz velikog žutog.

Isprva je počela s normalnim usmijeravanjem lijevo, desno, no brzo je vidjela da ja nisam baš od onih kojima je lijevo uvjek lijevo, a ni desno uvjek desno, jer oduvjek sam imao s tim lijevo-desno problema i svaki puta kada bi trebao odlučiti koje je koje morao sam u glavu dovesti sebi sliku sebe za stolom i tanjurom isred sebe i rukom u kojoj držim žlicu i vilicu, pa misliti desno, aha to je žlica, znači na ovu stranu.

No kako ona ima za sve rješenje našla ga je brzo i za ovaj moj problem, kao kod pravih navigatora vozača relija (to sam vidio i naučio igrajući reli igrice na playstationu) desno je postalo 3 sata, a lijevo 9 sati i ja sam napokon bez razmišljanja o tome jel’ to sada vilica ili je žlica, uspijevao nalaziti prave ulice i napokon se dokopati ceste koja je vodila u željenom smijeru.

Pogledala je kartu koju mi je Jaques nacrtao, okrenula je onako kako treba, jer sam ju ja držao naopako i rekla da je bolje da stanem sa strane i da se zamjenimo za mjesta, jer svaka čast meni ali teško da bi igdje stigli sa mojim snalaženjem u prostoru i mojim umijećem čitanja karata, a da i ne govorimo o tome da bi sve i da uspijem isčitati sva ta skretanja kako treba vožnja trajala i trajala i trajala...

Zamišljeno – učinjeno, malo joj je isprva bilo čudno što veliki žuti nema kvačilo ali brzo se navikla, pritisnula gas, mene zalijepila za sjedalo i naterala da potražim nogom kočnicu tamo gdje je inače nema i vrlo brzo se ispred nas nakon nekoliko oštrih skretanja na 9 i 3 našla kućica koja nam je obećavala najljepše trenutke.

nastavlja se ....

Smashing Pumpkins - Tonight Tonight



Sliku je uslikala vlasnica jednog bloga koja zeli ostati anonimna


Trebala me čekati pored hotela Četiri ruže, nije bio baš blizu mjesta gdje je stanovala, ali je zbog poprilične gužve koja je vladala oko njega bar pružao dobru zaštitu da ju nitko neće tako lako vidjeti da sjeda kod nekoga u auto. Meni su trebala bar dva sata da nađem hotel, koji je doduše najveći od svih, ali je smješten u šumi sličnih hotela, povezanih meni sasvim nerazumljivom logikom jednosmjernih ulica koje su me tjerale na kružne panoramske vožnje okolo raznih hotela sve dok nisam našao dva slobodna mjesta za parking, jer meni obzirom na moje umijeće vožnje velikog žutog jedino je još autobusno pristanište predstavljalo lagani i prihvatljiv prostor za parkiranje.

Na svu sreću krenuo sam na vrijeme, jer od trenutka kada je sinoć nazvala i rekla gdje i kada ćemo se naći meni su minute prolazile sporo kao sati, a uzbuđenje i nervoza su me toliko tresli da je svaka druga aktivnost osim pogledavanja na sat bila nemoguća. Sto puta sam propješačio sobu, sto puta izašao na balkon, sto puta otišao do restorančića da vidim kao da li je sve u redu, sto puta posjetio WC, sto puta se tuširao, sto cigareta popušio, sto puta lijegao u krevet, tisuće puta se okretao tražeći položaj u kome će mi biti udobno, sto puta se dizao, milijun puta pogledao na sat, nekoliko puta nazvao 'točno vrijeme' jer mi se učinilo da moj sat neobično sporo vrti onu najmanju kazaljku što pokazuje sekunde, podesio sve alarme na svim satovima kako slučajno ne bi zakasnio.

Probdio sam svu noć ne mogavši oka sklopiti, čak sam u novčaniku pronašao račun iz supermarketa pa sam kao pregledavao da li sam kupio sve što je potrebno. Kod mene je novčanik uvijek pun, ako ne novaca onda bar kojekakvih papira i računa od kojekakvih kupnji koje ne znam zašto i ne znam koliko dugo čuvam. Teže se rješavam tih računa nego novaca, čak imam i jednu ladicu koja je puna takvih računa, ne trebaju nikome i niti će ikada ikome trebati, ali eto ne znam zašto, radije volim da stoje tamo nego da ih bacim.

I onda je jutro napokon svanulo i uredno sam isključio sve alarme jer nisu imali potrebu alarmirati nikoga jer sam ja bio budan prije njih i uredno šetuckajući po sobi sam dočekao vrijeme da krenem po nju. Krenuo dosta ranije jer stvarno više nisam znao što bi u kući, a računao sam i na to da će mi vrijeme brže proći ako gledam ljude u prolazu, jer je strašno sporo prolazilo ako sam pogledom pratio kazaljke na satu.

Iz parkiranog velikog žutog sam gledao na sve strane ne bi li ju vidio na vrijeme. Gužva je bila poprilična i moram iskreno reći vrlo zanimljivi oblici ženskih tijela su prolazili pored mene. Kako mene baš i nisu nešto posebno zanimali, a kako sam ja ipak vrlo brižan prijatelj zapamtio sam da moram Norvežaninu reći gdje je koncentracija njemu jako zanimljive populacije vrlo visoka.
Temperatura u autu je rasla, a i moja nervoza je bivala sve veća, uzalud sam pokušavao na radiju naći nešto zanimljivo, vrtio sam onaj točkić za traženje stanica kao tražeći dobru glazbu, a ustvari nisam ni znao što bi želio slušati, pa je to više bila zanimacija prstima da prođe vrijeme, nego neka potraga za dobrim zvukom, no ipak uho i prsti su zastali kada su iz zvučnika izmilili zvuci dobro poznate mi i veoma drage mi pjesme Tonight, Tonight Smashing Pumpkinsa, nasmijao sam se jer sam se sjetio kako se ona uvijek veselo bez imalo podrugljivosti smijala kada sam ja pokušavao pravilno izgovoriti Smashing Pumpkins. Kažem pokušavao, jer iz ne znam kojih razloga nije mi to nikako uspijevalo, na sve je ličilo prije nego na Smashing Pumpkins. Dobro i inače sam imao problema s nekim riječima, koje su se meni činile strašno komplicirane, ali sam se izvlačio na to da engleski ipak nije jezik koji sam prvi naučio govoriti, no istina je da sam i kod svog materinjeg jezika imao podosta riječi koje su mi isto tako bile jako komplicirane i kod kojih mi se jezik itekako zaplitao u nepotrebnim smjerovima.

Već mi je glava uhvatila dobar, ravnomjeran ritam pomjerana lijevo desno, baš kao kod onih umjetnih psića koje netko zna držati ispod zadnjeg stakla na autu. Naravno ni Norvežanin nije bio iznimka i nije mogao bez tog detalja, pa smo ja i njegov smeđi plastični hrt uskladili ritmove lijevo desno, on gledajući u ne znam što, a ja tražeći pogledom nju.

Možda sam i ja kao i plastični hrt gledao u ništa, kada je nisam vidio, otvorila je vrata, kose smotane pod bijelu baseball kapicu, crnih velikih naočala koje su pokrivale pola lica, obučena u bijelo kao da ide na tenis, sa velikom torbom u obliku teniskog reketa koju je bacila na onu hrpu stvari koje sam ja pokupovao u supermarketu i koje su neke već drugi dan stajale u autu, sjela na suvozačevo sjedalo i rekla:
• Vozi, što čekaš.

nastavlja se....