nedjelja, 10.07.2005.
Dio XXIX
Okrenuo sam ključ, motor je zbrujao pouzdano, pritisnuo sam gas i gume su lagano zaškripale na vrućem asfaltu, što je mene učinilo ponosnim i veliki žuti je stao kliziti cestom. Srećom u ovo doba dana zbog vrućine i činjenice da ljudi uglavnom osvježenje traže u vodi na kakvoj plaži ili u hladovini kakve palme illi nekakvog restorana, promet je bio slab i ulice poluprazne, što je meni omogućilo da razvijem pristojnu brzinu od za mene skoro svejtlosnih četrdesetak kilometara na sat, ali ta prozračnost polupraznih ulica nije imala za posljedicu lagano snalaženje u njima pa sam opet počeo voziti kružne panoramske vožne oko obližnjih hotela tražeći izlaz na cestu s koje bi kao lako slijedio kartu koju mi je Jaques mlađi nacrtao kao putokaz.
Kako se čudne misli katkada potpuno nezvane nađu u onom sivom zgužvanom organu smještenom u glavi zvanom još i mozak, tako je i meni u tome trenutku cijelim njegovim misaonim kapacitetom bljeskala rečenica koja kaže da je automobil jedno od sredstava kojim se putnik, a i vozač, može koristiti za brže i udobnije prebacivanje s točke A do točke B. Kružeči tako nepoznatim ulicama, okupan velikom vrućinom, širom otvorenih prozora kroz koje se upuhavao isto tako vruć zrak, koji tu vrućinu nije činio nimalo manjom, iskreno sam posumnjao u vjerodostojnost te izjave, jer se ni ja kao vozač, ni ona kao putnik, a ni veliki Norvežaninov žuti iz 1980. nismo trenutno, okupani znojem i izgubljeni u moru skoro identičnih ulica, nikako uklapali u nešto tako izrečeno.
- Da li je sve u redu? – upitala me skupljena sa sjedala pored mene.
Spustila se na sjedalu, za svaki slučaj, da izbjegne sva moguća prepoznavanja mogućih poznatih slučajnh prolaznika, toliko nisko da joj je samo vrh glave pokriven baseball kapicom bio u visini prozora.
- Malo sam se izgubio, u svim ovim ulicama – nastojao sam mirnim glasom i izraženim naglaskom na ono ‘malo’, stvoriti dojam kako ipak donekle držim stvari pod svojom kontrolom i kako nema mjesta brizi i panici, mada sam već treći puta ponovo prolazio pored hotela Četiri ruže i gledajući sa strane više smo izgledali kao policijska ophodnja u redovnom pregledu grada, nego kao dvoje što žele što prije i što neprimjetnije nestati iz grada i naći se u sigurnosti osamljene i za tu priliku posuđene kućice.
Kako su u laži uvjek kratke noge, a kratke noge su itekako vidljive, ni moje laganjem skraćene nisu ostale neprimjećene od strane nekoga tko tako dobro uočava i najmanje sitnice. Nabila je kapu još više na glavu namjestila tamne naočale, pogledala se na ono ogledalo na onome što te štiti od sunca, promrmljala da može proći tako, ispravila se u sjedalu i preuzela navigaciju jer vidjela je da je vrag odnio šalu i da bi ja vrteći se naokolo u krug mogao nam priuštiti i scenu zalaska sunca gledanu iz velikog žutog.
Isprva je počela s normalnim usmijeravanjem lijevo, desno, no brzo je vidjela da ja nisam baš od onih kojima je lijevo uvjek lijevo, a ni desno uvjek desno, jer oduvjek sam imao s tim lijevo-desno problema i svaki puta kada bi trebao odlučiti koje je koje morao sam u glavu dovesti sebi sliku sebe za stolom i tanjurom isred sebe i rukom u kojoj držim žlicu i vilicu, pa misliti desno, aha to je žlica, znači na ovu stranu.
No kako ona ima za sve rješenje našla ga je brzo i za ovaj moj problem, kao kod pravih navigatora vozača relija (to sam vidio i naučio igrajući reli igrice na playstationu) desno je postalo 3 sata, a lijevo 9 sati i ja sam napokon bez razmišljanja o tome jel’ to sada vilica ili je žlica, uspijevao nalaziti prave ulice i napokon se dokopati ceste koja je vodila u željenom smijeru.
Pogledala je kartu koju mi je Jaques nacrtao, okrenula je onako kako treba, jer sam ju ja držao naopako i rekla da je bolje da stanem sa strane i da se zamjenimo za mjesta, jer svaka čast meni ali teško da bi igdje stigli sa mojim snalaženjem u prostoru i mojim umijećem čitanja karata, a da i ne govorimo o tome da bi sve i da uspijem isčitati sva ta skretanja kako treba vožnja trajala i trajala i trajala...
Zamišljeno – učinjeno, malo joj je isprva bilo čudno što veliki žuti nema kvačilo ali brzo se navikla, pritisnula gas, mene zalijepila za sjedalo i naterala da potražim nogom kočnicu tamo gdje je inače nema i vrlo brzo se ispred nas nakon nekoliko oštrih skretanja na 9 i 3 našla kućica koja nam je obećavala najljepše trenutke.
nastavlja se ....