Blues (dio 2.) spoznaja Maje i još nekih stvari

petak , 26.05.2006.

Po narodnjačkim kubovima, evo pjevam već treća godina. Nije uvijek bilo tako. Ustvari pjevam od kada znam za sebe i uvijek su to moje pjevanje svi živi hvalili. U školi sam stalno bio po nekim zborovima, pa su me čak i u gradski zbor preporučili. Tamo sam isprva pjevao zajedno s ostalima, ali s vremenom su mi sve više i više davali da pjevam sam, a ostali da me prate. Pjevali smo svuda, najviše u one dane kada su bili nekakvi državni praznici. Pjevali smo razne pjesme, najviše o slobodi, radnicima i seljacima i o drugu Titu, o njemu najviše. Pjevao sam kažu kao slavuj pa sam za to svoje pjevanje i nekakve nagrade dobivao, čak i na televiziji sa zborom bio nekoliko puta. Još uvijek stoje nekakve diplome i priznanja uramljene u drvene okvire u mojoj staroj sobi kod roditelja, Lidija nije dala da ih nosim sa sobom kada sam selio. Pjevao sam tako i pjevao i nije mi bilo važno što pjevam, sve do jednog dana.

Toga dana, petak je bio, došao sam po Tomu da idemo u grad, trebali smo u kino, a poslije ako Bog da i negdje u veći mrak, izvesti Anicu i Zdenkicu iz 2.a dopodnevne smjene. Za te dvije buduće učiteljice, a tada još uvijek samo suradnice u razrednoj nastavi se pričalo da poslije filma vole mrak kina zamijeniti za još veći mrak obližnjeg parka i da uz bocu vina vrlo brzo zaborave stroge roditeljske naputke kako se djevojke njihovih godina trebaju i moraju ponašati u društvu napaljenih mladića. Da je to sve istina garantirali su Brzi i Jura koji su ih vodili u kino prošli petak. Vodili bi ih njih dvojica i ovaj petak ali je Brzi imao neku utakmicu pa nije mogao, a njih dvije su kao sijamske blizanke htjele samo u paru izlaziti, pa se Brzi potrudio i ponudio im nas dvojicu kao zamjenu. Nisu odbile. Nama je napomenuo da nikako ne smijemo zaboraviti bocu vina, ne mora biti neko posebno, ne mora biti skupo, samo da je crno, a kako ne bi vino u kojekakvim vrećicama vukli sa sobom u kino, pokazao nam je gdje ga u parku ranije sakriti, pa ga onda u ključnom trenutku treba samo kao kockar varalica asa iz rukava izvaditi.

Čekajući da Tomo napravi na sebi sve što je trebao napraviti kao pripremu za izlazak, sjedio sam i gledao u zid, ne zato što mi je zid bio jako zanimljiv, nego zato što nisam znao što bi sa sobom. U glavi sam vrtio film unaprijed, iznutra trepereći već sada vidno uzbuđen zbog večeri koja slijedi, zbog Anice, jer Tomo i ja smo se već dogovorili da ja večeras brinem o Anici, a on o Zdenkici. Meni je bilo svejedno, obje su na mjestima na kojima to trebaju imati imale ono što je mene zanimalo, no Tomo je kao samozvani stručnjak i po vlastitim riječima vrhunski poznavalac sisa cura iz 2.a, ustvrdio da su Zdenkicine sise bolje te da on kao četrdesetitri dana stariji od mene ima pravo prvoizbora. Nisam imao ništa protiv. Meni kojem sisa nije tako često bila pod rukom u tom trenutku nije nimalo bitnu ulogu igrala njihova kvaliteta, ustvari i nisam imao pojma kako bi ja to ocijenio kvalitetu nečije sise.

Dok sam ja tako blenući u zid razmišljao o sisama, vrata susjedne sobe su se otvorila. Zvuk glazbe, neke meni nepoznate, čudne, koji se do tada samo nejasno nazirao postao je glasniji, jasniji, bas i bubanj u nekom meni nikada ranije čunom ritmu, gitara koja iz žica izvlači neobično tople tonove, klavir jedva čujan u pozadini. Nisam dugo mogao razmišljati o glazbi jer se na vratima, raščupane kose, odjevena samo u neku kratku potkošulju i gaćice pojavila Maja. Tog trenutka sam saznao što su prave sise. Maja je bila Tomina dvije godine starija sestra, maturantica koja je tih dana završavala gimnaziju. «Mali, imaš li cigaru?» upitala me, čineći mi se ne obraćajući baš previše pažnje na to što moj pogled upućen u njenom pravcu ne pokušava vidjeti više od visine njenih ramena. Neobično, ono «Mali», koje me je inače strašno živciralo jer sam smatrao da sam odavno prestao biti mali, me ovaj puta ni na trenutak nije zasmetalo. «I…I…I…imam» promucao sam kao peterostruki prvak svijeta u mucanju, koji na svom šestom prvenstvu Svijeta pokušava uzeti još jedno prvo mjesto, dok sam uzdrhtalom rukom pokušavao iz džepa izvaditi kutiju sa cigaretama. Toga trenutka sam zaboravio ona dva šamara koja mi je stari opalio kada me je otkrio da pušim u wc-u, zaboravio sam na dva mjeseca bez džeparca koja su uslijedila poslije tih šamara kada se vidjelo da oni ne daju rezultate, zaboravio sam na krvave žuljeve na rukama koje sam dobijao cijepajući susjedima drva kako bi nadoknadio zbog pušenja uskraćeni džeparac.

Pružio sam cigarete prema njoj, nagnula se prema meni, vidio sam joj sise preko ruba potkošulje, promrmljala je «Stošesdeset? Nemaš ništa bolje?». Jebiga, pomislih, kada cijepaš drva i kosiš travu drugima da bi od tako zarađenih novaca mogao kupiti pljugu, onda je Marlboro preskup. Šutio sam, nisam ništa govorio, držao sam u ruci upaljač, kresnuo ga da joj zapalim cigaretu. Zabacila je kosu u nazad, prinijela cigaretu ka ustima, liznula ju jezikom pri kraju, ponovo se nagnula ka meni da ju zapali, opet sam joj preko ruba potkošulje vidio sise, digao mi se.

Krenula je prema svojoj sobi otpuhujući dim, pokazujući da ju ne zanimam ni mrvicu. «Što slušaš to?» pokušavao sam je pokušajem priče zadržati u vidokrugu. «Blues. Sviđa ti se?» upita me ne okrećući se, što je meni ostavljalo slobodan i ne smetan pogled na njenu finu guzu u malim plavim gaćicama. Htjedoh tada ispasti strašno pametan, ali se zasrah kao rijetko kada u životu. Slagah:»Aha, jako mi se sviđaju.» misleći da je Blues ime nekog banda. «Koja im je ovo pjesma?» glupo upitah. Nasmijala se, okrenula, zakašljala od krivo udahnutog dima. Naučih tada da te žene uvijek skuže kada sereš. Gleda me. Smije se. Ja tupavo zbunjen. Propao bi od sramote ne samo kroz kauč na kojem sjedim, nego i kroz tri kata ispod i kroz podrum i još tritisućesedamstodevedesetdva metra pod zemlju. No moja totalna zbunjenost i izgubljenost valjda pobudi u njoj ono nešto, za koje sam kasnije saznao da se zove majčinski nagon, pa mi ne smijući se više tako jako objasni da se ta vrsta muzike zove blues, da je to muzika američkih crnaca sa juga amerike, a da ovo što sada slušam izvodi John Mayall i da se pjesma zove Blues for the lost days. Reče mi još da ako mi se sviđa da mi ona može na kasetu, jer svoje ploče nikome ne daje, presnimiti nešto od toga, ali da joj moram donijeti kasetu. Rekoh da hoću.

Tada izleti Tomo iz kupatila sređen i nalickan kao Duško Lokin u najboljim danima i viče «ajmo, kasnimo», kao da kasnimo zbog mene.

Silazeći stepenicama sa trećeg kata, jer Tomina zgrada je imala samo četiri kata, pa po važećim propisima nije trebala imati lift, razmišljao sam kako čovjek samo u jednoj minuti može naučiti neke bitne stvari. Ja samu toj jednoj minuti spoznao što su dobre sise, što je blues i da ženama ne možeš srati.

nastavlja se …..

* jukebox svira: John Mayall - Blues for the lost days

nazovi kako hoćeš, ja ovo zovem Blues (dio 1.)

četvrtak , 25.05.2006.

«Otišla je , u suzama ostavila me, uz čašu srce plače, jer nema nje» pjevao sam, cupkajući kao kreten držeći se tobože osjećajno lijevom rukom za to bolno, ostavljeno srce, na tek desetak centimetara povišenoj, nazovi je pozornici, prepunog kluba gdje sam nastupao. Sve je vrvilo s ruke gore, raskopčane do pupka košulje, do pol guzice okraćale suknje, raspjevalim fanaticima turbo-folka, ja sam bio zvijezda večeri, a već drugi puta ovog tjedna sam zaboravio riječi, da me jebeš ne mogu se sjetiti kako pjesma ide dalje.

Srećom učio sam od najboljih, u glavi mi poput najsjajnije lasvegaške reklame zasvijetle Šabanove riječi:»'ko bi bre mogao da zapamti sve reči od svih pesmi, morao bi da imaš glavu ko autobus…ako još malo popiješ, ne možeš da se setiš i onih koje znaš, vole rakija da briše… nema ništa da brineš, samo glediš gde su za koji stol ruke najviše u zrak, odeš do tamo gurneš im mikrofon, oni se potuku ko će da ga uzme, nastave da pevaju, a tebi u džep gurnu još koju šušku … posle se i sam setiš…».

Izabrao sam najbliži stol s najviše dignutih ruku, zgrabila ga neka crvenokosa, poveća, ili posvađana s frizerom ili s ogromnim problemima sa žbunom koji joj stoji na glavi. Na samo da je zgrabila mikrofon, nego je zgrabila i mene, odlučnim jakim pokretom ruke, one slobodne od mikrofona, pokretom koji nedvojbeno u misli dovlači zaključak da je dotična sasvim sigurno zonski prvak u jačanju rukama, pribila je moju glavu na svoje poveće grudi, tobože na njeno srce, te sav znoj na njima nakupljen obrisala mojim licem. No barem je otpjevala ono što sam ja zaboravio. Mali, mršavi, više ćelav nego s kosom, s debelim naočalama na nosu, pored nje samo se kiselkasto smješkao. Nisam mogao misliti na njega, pjesma je išla dalje a ja sam se, baš kao što je i Šaban govorio, sjetio kako ide nastavak, te sam se znojno mokrog lica vratio na nazovi pozornicu i kretenski cupkajući nastavio «... plači srce plači, isplači svu bol...»

Za pauze, jedne od tri koliko ih imam u toku noći jer ne mogu non-stop pjevati, gazda kluba me pozvao k sebi za stol. Sjedio je u svom separeu zaklonjenom od pogleda, ali na takvom mjestu s kojeg je on imao pogled na čitav klub, okružen s dvije, jedna plava, jedna crna, za moj ukus možda malo previše našminkane, ali svakako izuzetno dobre i zgodne cure. Na sebi su imale nekakve male uske haljine, toliko kratke da sam u tom trenutku ne znam zašto pomislio da je moja potkošulja duža i da više pokriva od njih. Pomislih i dalje, da te haljinice možda i ne trebaju pokrivati..

Sjeo sam nasuprot njima. Njih dvije su se takmičile koja će se više nalijepiti na gazdu. Dok je jednu ruku držao plavoj među nogama, drugu je zavukao crnoj ispod naramenice na haljini i hvatao ju po sisama, meni je govorio kako je dobro što ponekad pustim i goste da pjevaju, ali da svakako to više ne radim sa onom crvenom jer onaj njen mali ćorica je jako ljubomoran i ne voli da ona pjeva na javnim mjestima, a on je onaj neki, pa da čovjeka ne dovodim više u neugodnu situaciju. Dok sam objašnjavao kako nisam znao i kako se zasigurno tako što više neće dogoditi, osjetio sam nečiju nogu kako klizi prema mom međunožju. Zaledio sam se, pomislio 'daj Bože samo da nije gazdina' jer gazda je bio poznat između ostalog i po tome što ne pravi razlike između muških i ženskih. Brzi pogled u pravcu vlastitih prepona skinuo mi je kamen sa srca, prepoznao sam žensku nogu, no svejedno sam se povukao što sam mogao dalje na fotelji i brzo ustajući ispio piće do kraja sjećajući se Šabanovih riječi «gazdino je gazdino, to nikada ne diraj». Rekao sam :»Posao zove.» i otišao.

Po narodnjačkim kubovima, evo pjevam već treća godina. Nije uvijek bilo tako….

nastavlja se ...

* jukebox svira: Sonny Boy Williamson - Help Me

Zaboravljena priča

petak , 19.05.2006.







**ah, da, priču sam zaboravio staviti, ustvari zaboravio sam ju napisati, iskreno priznajem ni ne sjećam se svega najjasnije …

update u obliku zaboravljene priče

band je svirao neobično žive pjesme za to doba noći i za ono malo gostiju sakrivenih po separeima, s otežalim glavama među rukama, naslonjenih na mokre stolove ispunjene praznim čašama. na plesnom podiju je tip pokušavao nešto kao ples. nije mu išlo. nije ni meni išlo. sjedila je preko puta mene. gledala me. gledala me ravno u oči. zamućenost mog pogleda i okretanje prostorije u čudnim smjerovima ritmom znatno sporijim od ritma glazbe nisu mogli sakriti njenu ljepotu. pokušavao sam govoriti. riječi su se gubile negdje na putu do grla. pokušao sam položiti svoj dlan na njen, no sva gravitacija svemira se slila u mene i mogao sam samo bezpokretno sjediti. bila je izuzetno lijepa i ovako kada se s ostatkom bara okreće oko mene. razmišljao sam o tome zašto joj kosa ne lebdi kada se tako okreće i kada je iznad mene. sigurno koristi ultra jaki lak, sinulo mi je. samo da nema ultra jaki miris. mirisi su ono najmanje što mi je trebalo sada. sve oko mene je neobjašnjivo ubrzavalo svoje kretanje. mutni obrisi su postajali još razliveniji. boje su se stapale, razlijevale jedna preko druge. žuto. zeleno. crveno. plavo. crno. mrak bez zvuka.

možda smo mogli pričati… možda smo mogli plesati …. možda smo mogli stapati se jedno u drugo u mraku zaboravljenog sparea ….


Update u obliku tv kalendara

Točno na današnji dan prije dvije godine, davne 2004. godine ovaj blog je ugledao svjetlo dana. Onaj koji ga je otvorio, odnosno ja, nisam dugo, dugo, dugo znao što bi s njim, pa je stajao samo otvoren. Onda sam se jednog dana i sjetio, pa sam do sada ovdje napisao 51284 riječ raspoređenu u 150 postova.
Mogli ste ovdje pročitati pedesetak nastavaka priče o Anđelu, desetke nekih sasvim drugačijih, većih ili manjih, boljih ili lošijih priča, nešto malo manje nekih mojih filozofiranja i nešto malo prepisivanja. Osim što ste mogli čitati i gledati fotografije (naravno pokupljene negdje sa mreže) kojima je svojedobno jedna meni jako draga osoba nastojala oslikavati moje priče, mogli ste ovdje poslušati preko stotinjak pjesama koje su meni posebno drage, a na neki način su se barem u mojoj glavi stapale sa napisanim.
Posebno mi je drago što se sve to i Vama posjetiteljima ovog mjesta svidjelo. Moram se pohvaliti da imam definitivno najbolju publiku na čitavom blog servisu (neka se ne ljute drugi ali ovo je stvarno tako), od prvog posta pa do danas, svakodnevno je Vas nešto malo manje od stotinjak kliknulo da vidi što ovdje ima, ostavili ste mi prosječno po postu 23 svoja traga što čini ukupan broj od oko 3500 meni izuzetno dragih i nadasve poticajnih komentara, što je za jedan blog koji se do prije mjesec dana mogao naći isključivo i samo na listi friških blogova itekako velik broj. I onda sam znao, a pogotovo sada, kada sam stepenicu više, znam da kvalitetu bloga znatno više od onoga što ja ovdje pišem, čini vaša nijema ili glasna prisutnost.
Hvala Vam puno svima i nadam se da ćemo zajedno uživati još dugo vremena.

Tell Me Baby

petak , 12.05.2006.


Tell me baby what's your story
Where you come from
And where you wanna go this time
Tell me lover are you lonely
The thing we need is
Never all that hard to find
(RHCP – Tell Me Baby)





Godina prošla.
Vozio sam polako svoju poluraspadnutu, rđom opasno zahvaćenu stodvajstrojku. Uz put sam pokupio Tomu, Brzog i Ivu. Četvorica ostarjelih klinaca sa zavidnom količinom srebrnih vlasi u kosi, sa naglašenim trbuščićima koji su odavali sklonost pivu ili ka gubitku želje za bilokakvom tjelesnom aktivnošću, hitala su ili točnije obzirom na brzinu milila su ka izletištu pored rijeke, gdje je ovu večer bio veliki koncert.

Usprkos godinama koncerte nismo propuštali, kao mladi klinci imali smo svoj band koji istina nikada nije doživio niti jedan pravi nastup, no ljubav ka glazbi je ostala i bez obzira koliko se međusobno bližili ili udaljavali, kroz sve te godine kada god bi se događala neka dobra svirka nas četvorica smo bili tamo i baš poput propalih nogometaša koji na tribinama sjede i komentiraju one na terenu zaključujući kako nemaju pojma o igri, tako smo i nas četvorica negdje sa strane, najčešće uz šank sa čašom u ruci, nalazili zamjerke onima na bini jednoglasno zaključujući da nas je socijalizam i nemogućnost nabavke pravog Marshala, Ludwiga, Fendera ili Les Paula udaljila od megaplanetarne popularnosti, jer ne možeš rock svirati na čajevčevom pojačalu i sa mengeškim melodijama u ruci umjesto pravih gitara kakve su u to vrijeme svirali Richie Blackmoor ili Clapton.

Pored nas su s jedne strane prolazile stotine i stotine motocikala, jer se ustvari događao godišnji skup bikera s večernjom zabavom u obliku koncerta. S druge strane su bili oni koji su ovaj puta, tada mi se činilo, pametnije odlučili do velike pješčane plaže doći pješke. Kratili smo vrijeme komentirajući komade koji su prolazili usput, zadovoljni što nam usprkos godinama i debelo smanjenoj stvarno realnoj mogućnosti imanja kakvog izuzetno dobrog komada kraj sebe nije smanjena sposobnost prepoznavanja slatke guze, mrak nogu i pravih sisa.

Lijevo nešto malo ispred nas stajala su dva motora, velika nekakva, ne kužim se u motore, dva tipa su nešto pričali, nisam mogao čuti što, ali po tome kako su gledali u svoje ljubimce pretpostavljam da su kubici, konji i akrapovičevi auspusi bili tema. Pored njih kraj desnog zadnjeg žmigavca, naslonjena lagano na sjedalo stajala je vitka, u crno, usko obučena, duge crne kose, tamnih očiju, ne djelujući da ju pretjerano zanima razgovor one dvojice pored nje.

Pogledi su nam se susreli na tren. Prvi put.

Nekako smo se dogurali do parkinga i već ožednjeli nas četvorica smo pohitali potražiti okrepljenje. Organizator je napravio dobru stvar pa je po livadi uz plažu postavio nekakve drvene kolutove koji su izvrsno zamjenjivali šankove. Zauzeli smo jedan, malo dalje od bine, donijeli si piće, predgrupa je već svirala. Pili smo zamjerajući basisti da je malo premekan.

Okolo nas su još uvijek prolazili motori tražeći mjesto za parking. Lagano sasvim polako prošla su i ona dva velika koja sam vidio ranije uz cestu. Sjedeći na sjedalu, nagnuta na vozača, leđa malo izvijenih, guze ponuđene pogledu, dugokosa crnka, u crno usko obučena izgledala je još primamljivije.

Okrenula se. Pogledi su nam se susreli na tren. Drugi put.

Noć je odmicala i glavni band je već uvelike svirao, što zbog ritma, što zbog hladnoće, da se zagrijem malo, plesao sam. Nisam se razbacivao Travolta pokretima, nego više cupkao okrenut ka bini, pazeći da se ne udaljim previše od koluta-šanka i tekućeg okrepljenja ako bi se slučajno umorio plesom. Iza mene su se cijelo vrijeme čuli pucnji. Nisam se obazirao jer sam znao da motoristi imaju nekakvu čudnu vrst zabave u kojoj dodajući veliki gas motoru koji stoji na mjestu proizvode zvukove poput pucanja iz pištolja ili puške. Nisam dozvoljavao sitnicama da mi kvare užitak.

Gledajući ka osvijetljenoj bini, razmišljajući o tome da bi možda bilo bolje stajati na njoj, osjetio sam dodire nečijeg ramena po ruci. Okrenu sam glavu u tom smjeru.

Pogledi su nam se susreli na tren. Teći put.

- Uživaš?
- Uživam … Sama si?
- Aha .. Pucao je motorom … Sjebao nešto … Pokušava popraviti …
- Piće?
- Može.

- Zima mi je.
- Hoćeš moju jaknu.
- Ne. Tebi će biti hladno. Biti će toplije ako me zagrliš.

Stala je ispred mene, naslonila svoje tijelo na moje, uvukao sam trbuh, obgrlio je rukama, rastao sam na nekom drugom mjestu. Gibali smo se ritmom basa.

- Toplije je, ali mi je još uvijek zima.
- Imam stodvajstrojku parkiranu u blizini.
- Može.


Godina ova.
Danas bikeri imaju skup. Na plaži kraj rijeke. Navečer je koncert. Prohladno je. Večeras vozi Brzi.


* jukebox svira : Red Hot Chili Peppers - Tell Me Baby


Pročitali? sada brzo klik na link JESMO LI, BLOGERI, SNAGA?

Priča o Anđelu (dva).pet

ponedjeljak , 08.05.2006.

- Vidiš li ga? Gore, visoko. Vidi ga kako je sitan. – govorila je dok je prstom pokazivala odbljesak aviona visoko na nebu.

- Baš bi se voljela voziti avionom, promatrati svijet s te visine. Mora da Zemlja izgleda jako mala kada si gore tako visoko. Nisam se nikada vozila avionom. – nastavila je govoriti dok je rukom zaklanjala oči od sunca i pogledom pratila srebrnu točkicu koja je začuđujuće sporo klizila nebom.

- Sigurno je jako, jako visoko – progovorio sam iz svoje stolice na terasi ispred kuće – i može tamo što se mene tiče i ostati.

- Što je? Ne voliš se voziti avionom? Zašto? – upitala je.

- Na da se ne volim voziti avionom, nego je vožnja njime za mene uvijek bila patnja nemjerljiva sa bilo čime, visoko je to za mene, znaš da se grozim visine i da mi nije baš najbolje ni dok stojim na stolici mijenjajući žarulju, a kamoli gdje na višljem.

- Ne, nemam baš ludu želju da se vozim avionom Najdraža, ali zbog tebe bi se vozio ako treba, makar mi pred polijetanje morali dati anesteziju da ništa ne osjetim, da se ničega ne sjećam, jer let avionom shvaćam baš kao operaciju, kao nešto na što ne mogu ni najmanje utjecati, sviđalo mi se to ili ne, kao nešto čiji rezultat je van moje kontrole, kao nešto što ja ne mogu prekinuti i baš kao što se usred operacije ne mogu ustati sa stola i otići, tako i usred leta ne mogu izaći van iz aviona i reći 'Doviđenja društvo , meni se ovo ne sviđa'.

- Jebote što ti znaš zakomplicirati stvari – rekla je prebacujući pogled s aviona na mene - da ne kompliciraš toliko i ne razmišljaš o glupim stvarima kao što su izlazak iz aviona za vrijeme vožnje, vjerojatno ti se ni strah od visine ne bi usadio u glavu.

- Možda, Najdraža.

Sjedim tako i pogledavam ju. Pogledavam jer gledati u nju je jednako opasno kao i u fazi odvikavanja od pušenja gledati u cigaretu što se dimi u pepeljari. Što ju više gledaš to ju više želiš. Pogledavam ju, više ni ne pokušavam pratiti što priča, jer iskreno i ne bi uspio u tome, ne zbog toga što priča nerazumljivo ili nešto dozlaboga dosadno, nego jednostavno što moje misli misle u suprotnom pravcu.

Kako iz nekog drugog filma do mene dopiru riječi, komadi rečenica … vrt … cvijeće … gorivo … Nije da sam ja sada neki tip koji ne sluša nikoga i kome je svejedno kako mu vrt izgleda, ali u ovome trenutku ne dopuštam nikome i nikakvim riječima da mi kvare ovo vrijeme dok gledam u nju. Ne dam da mi prazan rezervoar u automobilu nametne misao o tome imam li u novčaniku čime ga napuniti. Ne dam!

Pogledavam ju, slušam ju, ne trudim se razumijevati što priča, puštam da njen glas kao pjesma neke pjevačice s Gvatemale, koju nimalo ne razumijem, struji kroz mene. Pogledavam ju, pogledavam nebo, zahvaljujem Bogu ili već onome kome mogu zahvaliti, što mogu iz te blizine gledati najljepše lice na svijetu, što mogu vidjeti sunce kroz njenu kosu, što mogu u svojoj ruci držati njenu ruku, što mogu osjetiti njenu divnu meku kožu, što mogu slušati njen glas koji me smiruje, koji me grije, koji me drži u raju.

Oh, dragi Bože, čime sam te tako zadužio?


*jukebox svira : Yazoo - Only You

Priča o Anđelu (dva).četiri

petak , 05.05.2006.

Ušao sam u kuću, hladovina koja ja vladala u njoj je pozitivno djelovala. Nakon nekoliko trenutaka potpunog slijepila, koliko je očima potrebno da se prilagode na tamu nakon velike količine svjetla, mogao sam opet normalno gledati. Na radiju je neki Schiller u kompaniji s nekim Heppnerom pjevao na lošem njemačkom engleskom .. is this a life i want to live? is this the dream i had of you?... definitivno. Sviđala mi se ta pjesma, ne znam zašto, ništa posebno u njoj, nimalo slična onome što mi se inače sviđa.

Ona je nešto pipkala oko sudopera, okrenuta meni leđima. Lagano se u ritmu glazbe, blago raširenih nogu njihala. Imala je na sebi nekakvu kratku haljinicu, koja je otkrivala njene noge. Jako mi se sviđa pogled na njene noge, pogotovo tako kada su malo raširene. Nisu to noge onakve kakve će te naći u reklamama ili na omotima za čarape, ali da sam ja vlasnik tvornice čarapa, samo takve bi bile na slikama, nijedne druge. Njoj nikako nije bilo jasno zašto se meni njene noge toliko sviđaju, ona je mislila da su u listovima pretanke u bedru predebele…

Ali tko bi žene razumio? Da imaju mogućnost da izaberu kako žele da izgledaju da se mogu sastaviti onako kako bi to one htjele, nakon dvije godine izabiranja i vaganja koliko dugačke i kako oblikovane noge žele, kolika i kakvog oblika guza da im je, veće ili manje sise, kao breskve ili kao jabuke, pa struk, pa ovo, pa ono… Vjerojatno bi i nakon toga bile nezadovoljne sobom i govorile bi da ovog ili onog imaju previše a da im ovdje ili ondje fali.

U početku sam se i ja trudio objašnjavati zašto mi se baš njene noge najviše na svijetu sviđaju, zašto sam tako jako oduševljen njenim, po njenom mišljenju, premalenim sisama, no ona to nikako nije mogla shvatiti ili se samo pravila da je to tako, kako bi se ja što više trudio u objašnjavanju.
No bilo kako bilo, bile one debele ili tanke ili istovremeno i debele i tanke, svaki moj pogled u njih je izazivao želju u meni. Želju da ih dodirujem, milujem, ljubim. Tako bi rado i sada dlanovima krenuo od njenih gležnjeva milujući ih i ljubeći čitave sve do onog mjesta gdje prestaju biti noge. Bogme sam se napalio, ali kada se ne napalim kada je ona u pitanju. Napalim se i prečesto, toliko da ponekad izgleda kao da o ničemu drugome ne razmišljam.

Čudno je to kod žena što stalno žele da svojim izgledom, pokretima, ponašanjem kod muškarca izazivaju želju, stalno iz njih zrače pozivi, strašno im gode muški pogledi, uživaju u čitanju želje u muškarčevim očima, a istodobno bi htjele da se muškarci prema njima ponašaju kao prema nekom biću koje niti smrdi niti miriše.

Kada bi moja draga znala koliko pogled na njene blago raširene noge u mene ubaci muških hormona koji zaigraju u meni milijun na sat, sigurno me ne bi pitala što mislim koliko će Zemljina atmosfera još dugo izdržati zajedničku akciju ljudi i Sunca u bušenju ozonskih rupa. Kakvo Sunce, kakav ozon, tko o tome da misli u tom trenutku.

- Baš je pakleno vruće danas. Mogli bi kasnije na sladoled. Ne mogu više izdržati vani na Suncu bez tebe, Najslađa moja! Anđelčiću moj! – nabrajao sam dok sam se spuštao na naslonjač, a Schiller i Heppner su i dalje na lošem njemačkom engleskom pjevali .. is this a life i want to live? is this the dream i had of you?...

Definitivno!

...nastavlja se...

* jukebox svira: Schiller & Heppner - Dream Of You

Priča o Anđelu (dva).tri

četvrtak , 04.05.2006.

Zbog sjećanja na način na koji sam sišao sa ljestava i činjenice da se kantica sa bojom prilikom pada izvrnula i tražila novo punjenje, a i zbog toga što je sunce toliko jako grijalo da je sasvim dovoljno podgrijalo ideju u mojoj glavi da baš i ne moram danas nastavljati s bojanjem, jer zid neće nikuda pobjeći, odlučio sam da je puno pametnije provesti ostatak vremena s njom.

Volim biti s njom, volim ju gledati, volim ju slušati. Svaki i najmanji pogled na nju u meni izazove tolike količine sreće da Bogu zahvalim što nisam na primjer čaša jer bi se sigurno zbog te količine ugode što kola kroz mene rasprsnuo u milijun komadića. Gledajući je jednom dok je spavala, a često ju gledam dok spava, ne zato što ja noću ne mogu spavati, nego zato što svaki put kada bih se okretao, kada bi se bar na tren probudio, koristim priliku da je pogledam, volim ju gledati dok spava. Gledajući je tako jedne noći dok je spavala, dok je mjesec kroz prozor obasjavao njenu plavu kosu razasutu po jastuku, razmišljao sam.

Znam da sada ovo zvuči kao u romanima iz sredine ženskih časopisa, ali stvarno je bio mjesec i stvarno je kosa bila rasuta po jastuku i stvarno je bila plava iako mi nikada nije bilo jasno zašto se svijetla kosa koja je po boji puno bliže bijeloj ili ajde recimo boji bijelog vina, zašto se takva kosa zove plava, plavo je more, plavo je nebo, a to je ipak drugačija boja od svijetle kose, ni bijelo vino koje stvarno i uistinu nije bijelo ne zove se plavo, pa mi ni to s kosom nije bas najjasnije.
Gledam ja nju tako uz mjesečinu i tišinu i razmišljam. Razmišljam koliko ovaj trenutak vrijedi. I inače razmišljam o svakakvim stvarima koje u većini slučajeva nemaju nikakvu ni praktičnu ni uporabnu vrijednost, tako da i to razmišljanje o vrijednosti trenutka koji mogu provesti gledajući je mirnu u snu, ne treba čuditi. Četiri nove gume na autu umjesto postojećih koje su još poodavno izvezle zadnje kilometre koje proizvođač navodi kao krajnji rok za kupnju novih bila bi vrijedna stvar, ali sumnjam da bi zadovoljstvo vožnje na novim gumama bilo uopće zamijećeno a kamo li usporedivo s ovim trenutkom. Vidjevši da su usporedbe s prizemnim stvarima a gume baš i jesu doslovno prizemne u krajnju ruku nemoguće, pokušao sam se sjetiti nečega što kao ja jako želim, a to nije nikako moguće. Mislim tako, gledam ju i stvarno ništa mi ne pada na pamet, onda se sjetim, znam što bi volio, volio bih da budem gospodar snova, da mogu sanjati što želim. Znam to sa snovima je čudno, koliko god nešto želiš dovući u snove, nešto ili nekoga kog voliš, to jako teško ide, prije će ti u snove doći bivša žena, nekakav dug koji moraš platit, kojekakvi pauci i ne znam kakve ostale nemani, nego ono što ti želiš.

Znam kako to ide, koliko puta sam liježući na jastuk sklapao oči i dozivao ju, da i po noći budemo skupa, da ne propustim ni jedan tren, ali to ne ide, barem meni. Onda bih se radije budio po noći i baš kao u pjesmi


Don't want to close my eyes
I don't want to fall asleep
Cause I'd miss you baby
And I don't want to miss a thing
Cause even when I dream of you
The sweetest dream will never do
I'd still miss you baby
And I don't want to miss a thing



* jukebox svira: Aerosmith - I Dont Want To Miss A Thing

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>