- Vidiš li ga? Gore, visoko. Vidi ga kako je sitan. – govorila je dok je prstom pokazivala odbljesak aviona visoko na nebu.

- Baš bi se voljela voziti avionom, promatrati svijet s te visine. Mora da Zemlja izgleda jako mala kada si gore tako visoko. Nisam se nikada vozila avionom. – nastavila je govoriti dok je rukom zaklanjala oči od sunca i pogledom pratila srebrnu točkicu koja je začuđujuće sporo klizila nebom.

- Sigurno je jako, jako visoko – progovorio sam iz svoje stolice na terasi ispred kuće – i može tamo što se mene tiče i ostati.

- Što je? Ne voliš se voziti avionom? Zašto? – upitala je.

- Na da se ne volim voziti avionom, nego je vožnja njime za mene uvijek bila patnja nemjerljiva sa bilo čime, visoko je to za mene, znaš da se grozim visine i da mi nije baš najbolje ni dok stojim na stolici mijenjajući žarulju, a kamoli gdje na višljem.

- Ne, nemam baš ludu želju da se vozim avionom Najdraža, ali zbog tebe bi se vozio ako treba, makar mi pred polijetanje morali dati anesteziju da ništa ne osjetim, da se ničega ne sjećam, jer let avionom shvaćam baš kao operaciju, kao nešto na što ne mogu ni najmanje utjecati, sviđalo mi se to ili ne, kao nešto čiji rezultat je van moje kontrole, kao nešto što ja ne mogu prekinuti i baš kao što se usred operacije ne mogu ustati sa stola i otići, tako i usred leta ne mogu izaći van iz aviona i reći 'Doviđenja društvo , meni se ovo ne sviđa'.

- Jebote što ti znaš zakomplicirati stvari – rekla je prebacujući pogled s aviona na mene - da ne kompliciraš toliko i ne razmišljaš o glupim stvarima kao što su izlazak iz aviona za vrijeme vožnje, vjerojatno ti se ni strah od visine ne bi usadio u glavu.

- Možda, Najdraža.

Sjedim tako i pogledavam ju. Pogledavam jer gledati u nju je jednako opasno kao i u fazi odvikavanja od pušenja gledati u cigaretu što se dimi u pepeljari. Što ju više gledaš to ju više želiš. Pogledavam ju, više ni ne pokušavam pratiti što priča, jer iskreno i ne bi uspio u tome, ne zbog toga što priča nerazumljivo ili nešto dozlaboga dosadno, nego jednostavno što moje misli misle u suprotnom pravcu.

Kako iz nekog drugog filma do mene dopiru riječi, komadi rečenica … vrt … cvijeće … gorivo … Nije da sam ja sada neki tip koji ne sluša nikoga i kome je svejedno kako mu vrt izgleda, ali u ovome trenutku ne dopuštam nikome i nikakvim riječima da mi kvare ovo vrijeme dok gledam u nju. Ne dam da mi prazan rezervoar u automobilu nametne misao o tome imam li u novčaniku čime ga napuniti. Ne dam!

Pogledavam ju, slušam ju, ne trudim se razumijevati što priča, puštam da njen glas kao pjesma neke pjevačice s Gvatemale, koju nimalo ne razumijem, struji kroz mene. Pogledavam ju, pogledavam nebo, zahvaljujem Bogu ili već onome kome mogu zahvaliti, što mogu iz te blizine gledati najljepše lice na svijetu, što mogu vidjeti sunce kroz njenu kosu, što mogu u svojoj ruci držati njenu ruku, što mogu osjetiti njenu divnu meku kožu, što mogu slušati njen glas koji me smiruje, koji me grije, koji me drži u raju.

Oh, dragi Bože, čime sam te tako zadužio?


*jukebox svira : Yazoo - Only You