iako još nema čvrsto smišljen naziv, nazovimo ovu priču u nastavcima "Zelena košulja"

ponedjeljak , 26.03.2007.

kako svaka priča koja želi biti ispričana, mora imati barem svoj početak, tako i ova počinje baš početkom i nije nimalo neobično da želeći pridobiti čitaočevu pažnju počinje sa poprilično glasnom zvonjavom telefona....

Cvrrccccc … cvrrrccc … cvrrrrcc ….
Bučno je zazvonio telefon, namjerno namješten na najbučniju i najiritantniju melodiju zvona, kako ga ni slučajno ne bi mogao prečuti. Naravno, to je bila njena ideja, vođena mišlju da nikako ne bi bilo dobro ne čuti telefonski poziv koji možda poziva na sudbonosni razgovor za zaposlenje na trećem katu kao treći pomoćnik, pomoćnika za idejno osmišljavanje zidne kolorizacije, kako stambenih tako i radno-poslovnih prostora, čiji se posao uglavnom svodi na dodavanje boje, a poslije i čišćenje prostora za glavnim molerom.

Iritantno cvrckanje telefona me natjeralo da na tren izgubim koncentraciju, što je Zoltaru Mallet-Lilacu bilo dovoljno da me samo jednim preciznim udarcem štapom u glavu baci na pod i oduzme mi tridesetisedam jedinica energije, prije nego što sam stiskom tipke «pause» prekinuo sada više neupitan poraz. Tražeći slušalicu telefona negdje na stolu razmišljao sam o tome kako sam se još jednom dao nasanjkati i kako sam u duelu sa Zoltarom dječje naivno prihvatio borbu štapovima, inače njegovim najmoćnijim oružjem, umjesto da sam inzistirao na dvoboju električnom šakom u kojoj sam bio i više nego dobar, moglo bi se reći čak jedan od najboljih.

Iz napokon pronađenog telefona dopirao je dobro poznati glas:
- « Pa gdje si do sada? «
- «Treba ti cijela vječnost da dohvatiš tu slušalicu.»
- «Misliš da će netko drugi čekati toliko da se ti stigneš javiti?»
- «Draga, ma znaš da se odmah javim, no ovaj puta sam bio u WC-u, a dobro znaš da nakon što su mi tri ranija, ne baš tako jeftina, telefona upala u WC, više telefone tamo i ne nosim, preskupo je.»
- «Ajde de! Htjela sam ti reći da ću danas malo kasnije doći kući, moram pokupovati poslije posla neke stvari po dućanima, a ti budi u sedam spreman, ne zaboravi da danas idemo na večeru kod Patrika.»
- «Nema problema draga, ljubavi moja jedina.»
- «Ljubavi? Sunašce? Možeš li kada već budeš hodala po dućanima pogledati da li su u FullGamePlayStore-u dobili četrnaesti nastavak BloodCrown-a?»
- «Koga?»
- «BloodCrown-a, znaš ono kada ideš u prošlost i tamo srećeš između ostalog i svoje slike iz prijašnjih života, pa se onda boriš sa bićima iz budućnosti, a u toj igrici je i ona princeza SatinWire koja ima onu lijepu kosu, skoro lijepu kao što je tvoja. Zapamti četrnaesti nastavak, zapiši.»
- «Dobro. Budem vidjela ako se sjetim, a ti ne zaboravi biti spreman u sedam».
- «I nemoj molim te obući onu teksas košulju, nju nikako, imaš u ormaru onu finu zelenu!»

GrrrMrrrrFrrrrr poželim na tren da sam mačak, pa da mogu onako frknuti, kako to samo mačke mogu. Možeš misliti večera kod Patrika. Znao sam. Inače sam sklon vjerovati da loše stvari nikada ne dolaze same, tako da sam bio uvjeren da Zoltarov udarac štapom u glavu nije jedino zlo, ali ipak nisam vjerovao da će lančano kolo uparenih nesreća toliko daleko se zavrtjeti te u istom paru ponuditi i večeru kod Patrika.

«Njnjnjnjjjnjjjj … nemoj obući teksas košulju, obuci onu finu zelenu….» , kao ja ne znam sam što trebam obući, a u ostalom što fali mojoj teksas košulji, izuzetno je dobra kada njene starce treba razvoziti gradom od mesara do doktora sa obaveznim zadržavanjem kod šnajdera kako bi se isprobao i eventualno malo suzio ili proširio sakoić ovogodišnjeg trend uzorka i boje, koji će ionako većinu svog postojanja provesti u ormaru kamforom natopljen čekajući sudbonosni napad moljca i koji će usprkos svim poznatim mjerama zaštite ipak načiniti od tog brižno odabranog i krojenog odjevnog predmeta samo krpu koja se vjerojatno više ne može ni crvenom križu pokloniti, jer Bože moj pa tko bi tako nešto više i nosio.

Teksas košulja ne može, ali zato može «ona fina zelena», naravno jer ju je ona kupila i vrlo je «IN», a kako se ide kod Patrika, koji je isto tako vrlo «IN» onda moram i ja biti barem malo «IN», barem da imam «IN» košulju, kada već nemam «IN» posao i plaću i kada ne živim na tako «IN» mjestu kao Patrik, pa ne mogu sa velikog osunčanog balkona s kojeg se pruža fantastičan pogled, rukom mahnuti lađaru, kao starom prijatelju, koji svoj veliki šlep provlači rijekom skoro dodirujući obalu i Patrikovu kuću smještenu skoro u samoj vodi, i naravno nikako ne smijem kolutati očima kada sa sofisticirano skupoga kućnog razglasa, koji bi zvučnom snagom mogao dobro ozvučiti osrednje posjećen predizborni skup stranke na vlasti, počnu prostor ispunjavati tonovi također vrlo «IN» glazbe u izvođenju Arsena «IN» Dedića.
Zelenu «IN» košulju još mogi i odtrpiti ali Arsena....

... nastavlja se ....

* dok Vam uši i oči sa valova Vaših omiljenih radio postaja i sa ekrana vaših omiljenih tv programa ovih dana počinje puniti novi Travis singl Closer, freestyler ide malo dalje u budućnost pa vam ovom prilikom u svom jukeboxu predstavlja pjesmu Selfish Jean sa nadolazećeg Travis albuma The Boy With No Name

Dragi dnevniče

ponedjeljak , 12.03.2007.

kako sam i ja jedan od onih čija je priča otisnuta u Blog pričama, ovom prilikom podsjećam na taj svijetliji trenutak moga pisanja

Dragi dnevniče

Dragi dnevniče, subota je. Mislim nije subota, ali pišem sada kao da je subota, jer nisam stigao u subotu ovo napisati. Koliko dugo ti pišem, znaš da je subota ono meni baš onako fin dan. Znaš subotom ne radim pa sam cijeli dan kod kuće. Znaš da subotom i ne kuham, jer sam sam kod kuće na ručku, pa onda ne kuham, nego kupim sira i kajmaka, ustvari vrhnja kako me moja žena uči. Ona kaže da samo seljačine kažu kajmak, a fin i učen svijet govori vrhnje. Onda se ja trudim da pred njom govorim vrhnje, a u stvari uvijek mislim na kajmak, jer ne bi da ona misli da se udala za seljačinu.

Danas kao i svake subote ona radi, opet je puno posla u kancelariji, pa ona i njen šef Mato moraju subotom dolaziti i napraviti ono što nisu preko tjedna. Subotom se uvijek fino sredi, fino obuče, namiriše onim nekim mirisom, kaže da je to miris nekog cvijeta, možda i je ali nekog cvijeta iz neke daleke zemlje jer ja nisam vidio ni pomirisao još niti jedan cvijet koji tako miriši. Možda u drugim zemljama cvijeće drugačije miriše, ja ne znam, nisam nikada išao iz ove moje zemlje. Moja žena često putuje, bila je i u Mađarskoj, bila je i u Rimu, a prošli mjesec je bila i u Parizu, a kada dođe toplije vrijeme često putuje tu kod nas na more. Ja more ne volim, bio sam jednom davno i lijepo je, plavo, možeš satima gledati u njega. U njega nisam ulazio, jer znaš da ne znam plivati, ali sam rukom uzeo malo vode iz njega i liznuo i stvarno ne lažu slano je. Moja žena voli more i onda ona ode na more a ja ostanem kod kuće i gledam u nebo i ono je lijepo i plavo. I fino mi bude jer onda ne moram kuhati.

Znaš da kuham svaki dan. Znaš moja žena se umori na poslu i onda kada dođe kući mora odmarati. Radim i ja, ali ona kaže da nije isto sjediti osam sati u uredu s punom glavom slova i brojki i šetati sa čekićem u ruci, kao što ja šetam. Ti znaš da ja radim na željeznici i da cijeli dan hodam s onim velikim čekićem u ruci od kotača do kotača na vagonu, lupim ga malo, poslušam, ako zvoni dobro onda je dobro, a ako ne zvoni dobro onda nije dobro i moram nešto napraviti (ne bi sada puno o tome, pisao sam ti to već ranije onda kada sam ti pisao kada je neko kroz prozor vagona bacio zaprljanu dječju pelenu koja je pogodila mene u glavu dok sam slušao kako kotač zvoni). Znaš ne šetam ja cijeli dan sa čekićem, nekada nema vlakova pa onda sjedim u jednom starom vagonu i moram ti priznati ja se ne umorim sjedeći, možda zato što dok sjedim nisu mi u glavi slova i brojke, nego se stalno smijem jer Stipo (znaš on ti radi sa mnom, ali samo s druge strane vlaka) stalno priča smiješne viceve. Baš je taj Stipo smiješan čovjek, uvijek i sve na neku šalu okrene i baš mi je lijepo raditi s njim.

Znaš moja ti žena jako puno radi na poslu. Mislim da njen šef Mato ne može raditi bez nje, često ju zove kući na telefon i popodne kada ne rade. Nekada se i ja javim na telefon, a onda me njen šef Mato fino pozdravi i upita kako sam i to tako fino kao da sam predsjednik države, ja mu onda kažem da sam dobro i da sam ja uvijek dobro, onda on kaže meni da je blago meni kad je tako i onda me zamoli da mu dam na telefon svoju ženu jer imaju nekakvih problema na poslu. Sigurno je to težak posao taj u uredu sa brojkama i slovima u glavi, kada te brojke i slova ne mogu ni popodne, kada se ne radi, izaći iz glave, onda ja zovnem svoju ženu i dam joj telefon i odem gledati televizor, jer kada ona priča na telefon onda mogu gledati što hoću i bez problema i pitanja mijenjati kanale na televizoru. Katkada samo čujem kako se smije dok priča sa šefom na telefon i tada pomislim da je i šef Mate isto sigurno neki smiješan čovjek i da moja žena baš ima veliku sreću što radi s takvim čovjekom, jer ja znam kako je fino raditi s nekim tko te može nasmijati, kao što mene Stipo nasmijava. Dobar je taj njen šef Mato, par puta kada sam radio popodne i kada sam s posla došao kući, iza kauča na kojem sjedim i gledam televiziju, znao sam naći njegovu robu. To je on meni poslao, kaže moja žena, jer on više to neće nositi, a meni može biti dobro da obučem ispod uniforme dok radim. Poklonjenom konju kažu ne gledaš u zube, pa onda ni ja nisam pitao zašto je ta roba iza kauča i zašto je zgužvana. Doduše malo su mi malene njegove stvari i to sam rekao svojoj ženi, no svejedno on je još par puta poslao robu. Valjda su ti koji puno rade sa slovima i brojkama malo smušeni pa zaborave.

Odužio sam se dnevniče, ali danas je subota pa mogu. Večeras ima kaubojski film na televiziji, a ja volim kaubojske filmove. Volim kada oni puno trču i pucaju, onda je zanimljivo i volim što uvijek u kaubojskom filmu pravda i oni dobri na kraju pobjede. Nadam se da ću ga moći gledati.

Eto toliko dnevniče od mene.

Dnevniče ne moj se ljutiti ali moram dopisati još nešto dok je još subota. Nisam gledao kaubojski film. Moja žena je rekla da su kaubojski filmovi za seljake pa smo gledali neke pjevače kako pjevaju. Volim ja i pjevače gledati, ali ne volim kada pjevaju tužne pjesme, a neki brko je pjevao neku tužnu pjesmu u kojoj svi plaču i noć i zora i on jer je ona koju on voli otišla s nekim drugim, nije rekao da li je taj drugi isto imao brkove, jer ako nije imao brkove mogao je i on svoje obrijati pa možda onda ona ne bi otišla pa on ne bi morao plakati i tužne pjesme pjevati. Ja sam se jako rastužio na tu pjesmu, suze mi krenule, pa sam morao izaći van da moja žena ne vidi kako plačem, ona ne voli kada ja plačem, kaže pravi muškarci ne plaču. Ja sam onda šetao pred kućom, gledao nebo, bilo je puno zvijezda, pitao se kako to da moja žena voli gledati brku koji pjeva i plače a ne voli kada ja plačem, možda zato što ja nemam brkove. Nisam znao odgovor pa sam prestao misliti o tome. Brojao sam zvijezde, nabrojao 347 što je najviše ovog tjedna……

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>