Proljeće (opet)

ponedjeljak , 27.03.2006.

U nedostatku vremena (eh kako je taj nedostatak vremena uvijek idealno i uvijek najmanje sumnjivo opravdanje, pogotovo ako naglasiš da radiš na nekim izuzetno bitnim projektima, naglasiš 'projektima' da dobiješ još malo na težini tvrdnje), a u stvari u fazi ne prevelike inspiracije, a zbog još uvijek prisutne želje za pojavljivanjem ovdje, a sve to dodatno zaokruženo s izgleda ipak pojavljivanjem proljeća na ovim mojim prostorima, ovaj puta prepisujem sam sebe.

Proljeće, nakon zime pune blata (živim u kraju koji bi mogao izvoziti blato, kada bi ga netko htio kupiti (doduše možda bi netko i htio kupiti blato samo to nije znao, jer nije bilo dobro reklamirano, zapisati ću si to kao ideju za biznis)), ajde ove godine je bilo puno snijega, zime (jer zimi je zima), dugih noći (osobno mi odgovara da je noć što duža, i kada ja budem Sunce onda ću duže spavati i noći će biti duže), snijeg i blato lagano nestaju, trava se počinje zelenjeti, niču visibabe i visibabci (muške visibabe, zakinute u botanici jer se i ne spominju pa i nemaju svoj latinski naziv koji bi ja sigurno ovdje upotrijebio, da malo pametniji ispadnem), jaglaci i jaglačice, ljubičice i ljubičičci, cicamace i macani (kako je primjetno latinske nazive spomenutih biljaka-cvjetića ne spominjem jer bi ionako bili preskočeni pri čitanju, jer latinski je vrlo čudan jezik i za pisanje i čitanje i nije nimalo čudno što je u neko davno doba kada je on bio u upotrebi jako malo ljudi znalo pisati i čitati, a ono malo njih što je znalo danas su poznati i djeca moraju učiti o njima u školama).

I tako visibabac gleda svoju visibabu, nagnu se nad nju, jaglačica se smiješi svom jaglacu, ljubičičac sklanja svoje lišće kao bi njegova ljubičica dobila više sunca, cicamačak gura svoju granu u ruke izletniku-beraču-proljetnog cvijeća za svoju vazu-i-proljeće u kući, kako bi njegova draga cicamaca ostala čitava i lijepa i kako bi on bio sretan jer je ona lijepa i bogata svojim cvjetićima mekanim kao paperje i bijelim kao snijeg.
Ptičice pjevaju, dozivaju se, uočeno je kako se sve više njih kupa u lokvicama vode kako bi sa sebe skinuli zimsku prašinu nakupljenu po kojekakvim tavanima i prašnjavim napuštenim kućama, kupaju se kako bi njihove boje zasjale kao bi svojim ptičicama i pticanima bili što ljepši i što draži. Pjevaju nekakve drukčije pjesme nego zimi, melodičnije, radosnije, puno češće lete u parovima, golubovi i grlice guguću….
Žene su skinule kapute i čizme, glatko obrijane noge pokazuju suncu (prije nekome drugome, ali sunce je uvijek dobar i bezopasan izgovor), vestice i lagane jaknice otkrivaju njihova tijela, kose su dobile neke veselije lepršavije oblike, boje su življe, veselije. Muški su samo deblje jakne zamijenili tanjima, a hlače su im ionako tokom cijele godine iste (doduše malo su i raskopčali jakne).

I tako sve se budi sve pupa, i ljudi se drukčije gledaju, pogledi su topliji, okice češće trepću, rukice su češće u jedna u drugoj (ako se ne grle, a i to vrlo često rade), ramena se dodiruju, ma sve divno, krasno, toplo, mekano…..

u jukeboxu svira: The Cure - Friday I'm In Love

Kuhanjem pobjeđujem ego

ponedjeljak , 20.03.2006.

Nastavljamo u vedrom tonu (za one kojima su stišani ili isključeni zvučnici informacija da u pozadini svira Knee Deep - Nasau rules ili Funky Nasau, kako kome draže je, uz moje mišljenje da im može biti žao što ovo ne čuju) nakon što smo, svesrdno se nadam, mrdanjem guzama uz Groove Armadu otjerali zimu.
Iskreno Vam svima koji čitate ovo što ja ovdje pišem moram priznati da sam i više nego ozbiljno namjeravao prestati pisati na blogu točka ha er, jebiga proradio mi ego, a ego je priznajte vrlo jebena stvar, u stanju te je uvjeriti u mnogo-štošta, kao na primjer da je ono što ti pišeš u najmanju ruku jednako vrijedno kao pisanje o nečijoj štikli ili u najmanju ruku jednako zanimljivo kao slatka priča o izbrijavanju nečijeg međunožja. No ego valjda i postoji da bi se ratovalo s njim i pobjeđivalo ga. 'U boj , u boj!' zapjevao bi Nikola Š. (valjda Šubić) Zrinski u Zajčevoj operi (bajdvej Zajc je bio plemeniti, no i moja obitelj stoljećima nosi to pl. ispred prezimena, a ja godinama to pl. nastojim izbrisati pa zato i nadasve plemenitog gospodina Zajca pišem bez pl. u prefiksu), a tisuće japanaca bi to ponovilo jer njihov dirigent zbora Katsuaki Kozai se nadao da će njegov muški zbor s izvedbom te hrvatske skladbe, zbog broja pjevača, ući u Guinessovu knjigu svjetskih rekorda (da li je ušao u tu knjigu po meni manje-više bespotrebnih rekorda, nećete saznati ovdje) . Da stvarno idem zajebat taj ego i pisati o jednom divnom dopodnevu. . .
Nakon petnaestak godina prvi puta koristim godišnji odmor, a da nije osmi mjesec i prvi puta za svog godišnjeg odora nisam na moru. Dobro ovo je samo dio odmora i to ostatak od prethodne godine koji sam prvi put u ovih petnaest godina odlučio iskoristiti.
Sunčano jutro, sunce miluje svojim zrakama, proljeće napokon tu kraj nas. Izlazim van duboko dišem, udišem tek pristiglo proljeće. Otkrivam da mi je prednje desna guma prazna i simetrije radi da mi prednje lijevo svijetlo ne radi. Pumpam gumu, svjetlo zaboravljam, dan je. Vozim sina u školu i čačkam jezikom po zubima, jezik grebe po zubu sjećajući da sam jučer pokušavajući iščeprkati ostatak hrane zapao među zubima, iščeprkao plombu. Ako ne odem odmah neću nikada. Posjet zubarki. Za znatiželjne zubarka ili zubarica kako mi lokalizirani word sugerira da je ispravno, je vizualno najbolje od svega što one četiri dva posta niže imaju. Žmirim, nikome ne otkrivam misli i zub popravljen. Dolazim kući žena još uvijek spava. Sjedam u svoj skupo plaćeni naslonjač, lagano se ljuljuškam, u jednoj ruci gin, u drugoj bitter lemon, idealna kombinacija ali nikada zajedno u jednoj čaši jer jedino tako možeš prema trenutnom raspoloženju i prohtjevima u ustima praviti idealnu mješavinu.
Danas ću kuhati. Volim kuhati. Jako volim kuhati.
Razmišljam, otvaram fižider, neki bi rekli i hladionik jer je kao ispravnije, gledam što imam. Sunčano je, lijepo je vrijeme, vuče i zove na zdrav život na zdravu hranu. Meso i inače izbjegavam, ali razmišljam da moj izbor da ne jedem meso (osim ribe) ne mora biti izbor i moga sina. Jučer sam pravio morskog psa sa prilogom od graška. Morski pas je planuo, a grašak s mrkvom i kockicama krumpira je ostao. Iskoristiti ću to danas. Danas pravim sojine medaljone u umaku od paradajza ili ti rajčice kako bi jezični čistunci na mom području primjetili.

Ustvari ovaj post danas je recept za pripravu hrane. Jel' se to tako kaže?

Sastojci:
- sojini komadići nebitno kakvi jer soja je soja
- crveni luk, glavica je dosta, iako može proći i sa pola
- maslinovo ulje, ja ga koristim ali nije nužno dobro je i bilo koje
- limun, jedan srednji, iako se kao oko svake veličine daju priče pričati
- sojin umak, ako se koristi sol kao začin zaboravite
- paradajz ili kako bi rekli rajčica
- razne trave ili začini ja sam ovaj puta izabrao majčinu dušicu, ljutu papriku, papar, bosiljak, estragon

Kako se radi?
Sojine komadiće prelijemo s vrelom, proključalom vodom i ostavimo 20 minuta da stoji.
Zato vrijeme očistimo luk i nasjeckamo ga na sitno, može proći i onaj mikser s noževima ali nije tako fino poslije. Nasjeckamo i paradajz ili rajčicu na kockice i limun ogulimo i narežemo na kolutiće. Usput popijemo jedno piće.

Nakon 20 minuta komadiće soje ocijedimo, ja to radim tako da dnom staklene čaše pritišćem te komadiće u cjediljci, i tako ih ocijeđene natopimo sojinim umakom i tako ih ocijeđene i natopljene umuljamo u one začine koje smo pripremili. I ostavimo ih tako dok ne popijemo jednu mješavinu gina i bitter lemona ili dok ne otplešemo malo, jer najbitnija je stvar da je da za svo vrijeme postupka pripreme vlada vesela i ugodna atmosfera.
Nakon toga malo popržimo luk na ulju i dodamo medaljone. Poslažemo kolutiće limuna na njih. Kada ono budu dva u tri gotovi (otprilike dvadesetak minuta na slaboj vatri) dodamo paradajz ili kako bi oni koji brinu o ispravnosti izričaja rekli rajčicu izrezanu na kockice.
I to je to, kada je gotovo poslužite uz kuhanu rižu ili mladi kuhani krumpir začinjen peršinom, ako nemate graška od jučer.
Ako pak imate one koji ne mogu bez mesa, usput dok sve to radite malo popržite teletine na brzaka na susjednoj ringli i kasnije im se smiješite dok jedete jer nemaju pojma što propuštaju.

Uživajte u proljeću ….:)))

* u jukeboxu svira: Knee Deep - Nassau Rules

možda ga ovako dozovemo

četvrtak , 16.03.2006.

uf

mislim da je već dosta zime i snijega, pozivam sve zainteresirane za proljeće da protresemo guzama, nebitno da li su velike ili male, oblika kruške ili jabuke, dlakave ili glatke, malo je važno, neka su u pokretu i neka zovu sunce ...

*u jukeboxu svira: Groove Armada - I See You Baby

Lopov na određeno vrijeme

ponedjeljak , 13.03.2006.

Znati da je nešto što bi želio poslušati gotovo i znati da trebaš čekati još skoro mjesec dana da bi to i čuo je barem meni pomalo nezgodna stvar. Nestrpljiv sam. Vjerojatno nisam jedini, sasvim sigurno nisam.
Vrtim film u nazad. Početak osamdesetih prošlog stoljeća, sada ne znam da li da budem sretan jer sam imao priliku živjeti u dva stoljeća ili da malo kukam jer sam i više nego trećini prošlog stoljeća i sam bio svjedok, odabrati ću ono prvo i biti sretan. Dakle početkom osamdesetih , iako je i ranije bilo naznaka (jednom sam potrošio na ploče sve novce koje sam morao odnijeti školu i platiti maturalac u sedmom razredu), počinje zapravo moja jedna velika strast, strast za skupljanjem glazbe, paralelno sa pokušajem stvaranje iste s frendovima u garaži i sanjanjem sna da ću u ruci jednog dana držati svoju ploču. Pokušaju stvaranja su ipak ostali samo pokušaji pa onda i ništa od vlastite ploče, ali zato se tokom godina nakupio popriličan broj tuđih glazbenih uradaka. Neka me nitko ne pita za broj jer ga i sam ne znam, isprva brojiš, a onda to odjednom postane skoro nemoguće, znam da imam nekoliko tisuća albuma, ali da li je to blizu brojci 5 ili 10 tisuća stvarno ne znam. Isprva su to bile ploče (vinili), neki ih još ne mogu prežaliti, kažu zbog specifičnog toplog zvuka, ja sam ih prežalio iz više razloga, prostornog prvenstveno jer u nekoj dobi čovjek se i oženi i bude prisiljen prostor u kome živi dijeliti s drugima koji isto imaju neke svoje stvari, koje isto tako traže mjesta, pa se onda poslije pojavi i dijete koje traži svog prostora i onda se police s pločama lagano presele u garažu, koja baš i nije idealno mjesto za uživanje u glazbi pogotovo zimi u društvu nekoliko celzijusovih koji su odlučili biti cool i ispod nule. Drugi razlog zbog kojih sam ploče lakše zaboravio je i taj da je moja kolekcija bila ona kolekcija koja se sluša i između ostalog i posuđuje, a to slušanje i posuđivanje pogotovo, ostavlja na pločama i neke tragove u obliku pucketanja koje zna i smetati. Kasete (jebote pa ja sam povijesni svjedok pojave prvih MC kaseta) nikada nisam baš volio jer nikada nisi mogao točno premotati na pjesmu koju želiš, a i to prematanje je uzimalo vrijeme. Ipak dobar dio glazbe sam studirajući nakupio na kasetama jer ipak studentu skučenom u podstanarsku sobicu je to i najzgodnije. Pojavom CD ipak počinju neka druga meni draža vremena, ne troši se puno prostora, ne grebu se toliko i paralelno nabavkom nove glazbe lagano sam i svoju kolekciju ploča i kaseta obnavljao i na cedeovima i skupilo ih se.
Opet se vraćam malo na osamdesete i čekanje. Možda danas kada kod nas možete istodobno kada i u čitavome svijetu kupiti nečiji novi uradak, zvuči smiješno da je neke stvari bilo skoro nemoguće nabaviti. Trebalo se mjesecima, nekada i godinama čekati da bi nešto iz vana došlo i do nas, ako bi uopće i došlo. Nekada si bio prisiljen moljakati gastarbajtere, pisati im na papiriće nazive albuma, moliti Boga da ne zaborave ili ne donesu Guntera Strolhza koji baš tada drma njemačkom ljestvicom. Bila su to neka druga vremena.
Danas je drugačije, bolje, ali opet postoji čekanje, čekanje koje nije drago. Pročitaš da je Morrissey napravio novi album, čuješ najavni singl na radiju, čuješ da je čitav album gotov, ali čuješ i da on čeka s objavom, čeka neki 03.04. Valjda on zna zašto, ali znam i ja da mi to čekanje nije OK, nije da nemam što slušati nego jednostavno znatiželja…
Ne mogu čekati ni lopovi. Doduše ne znam mogu li se lopovima nazvati ljudi koji nešto ukradu pa onda to ukradeno besplatno dijele. Možda su to neki RobinHudovi. Možda su samo obični lopovi, ne znam, ali znam da postoje. Maznuli su Morrisseyu album Ringleader of the Tormenters, stavili ga na net, neka skida tko hoće, a tko ne bi. Čekati 03.04. ili ga slušati već danas? To je već pitanje. Ako uzmeš nešto ukradeno i ti si lopov, doduše ovdje kradeš nešto neopipljivo, ali opet kradeš. Ajd budi pametan sada…..

Zavaljen u naslonjač, lišen svih suvišnih misli, gledam kroz prozor kako snijeg opet, po tko zna koji puta ove godine pada, lagano ispijam gin, sobu uz mirišljavi dim kubanske cigare ispunjavaju i topli zvuci … redaju se jedna za drugom nasumičnim redom I'll Never Be Anybody's Hero Now, The Youngest Was The Most Loved, At Last I Am Born, Dear God Please Help Me …

Postao sam lopov, ne osjećam se nešto posebno ružno, čak bi prije mogao reći da uživam u ukradenom, možda jer se tiještim da sam ipak samo lopov na određeno vrijeme, do trenutka kada ću moći legalno u dućanu kupiti ove zvuke uz koje sada uživam.

U jukeboxu svira Morrissey - You Have Killed Me

Girls On Film

nedjelja , 12.03.2006.

uf

proveo sam nekoliko zadnjih dana u njihovom društvu, doduše samo gledajući ih, doduše iz velike daljine, uživao i u samom pogledu na njih, razmišljajući o tome kako ne bi bilo loše to druženje upotpuniti, pade mi na pamet stara mudrost koja govori da dok god postoji želja za nečim postoji i način da se to i ostvari, evo ja sam ih bar ovako skupio na jedno mjesto, za početak…

do četvrtog nastavka iste priče, do Mesareve istine o kartanju četvrtkom, uživajte skupa sa mnom u četiri po meni ponajljepše žene na svijetu


*u jekeboxu svira Duran Duran - Girls On Film (unpled)

Večer nikako da prođe (Brzi)

utorak , 07.03.2006.

Zaspati ću, opet su nemoguće spori večeras. Često se pitam zašto uopće dolazim četvrtkom ovdje na kartanje s ovom trojicom ultrasporih, kao da svaki puta prije nego bace kartu donose strateške odluke o udruživanju stoljećima sanjane i teškom mukom, krvavo ostvarene samostalnosti države u neke nove saveze. Ne kužim politiku, ne kužim ni njih trojicu što toliko misle, pa ipak je ovo samo kartanje, neka misle na drugim mjestima. Nije čudo što od dosade ispijam ove gemište, nisu nešto posebno, ne možeš baš u ovakvoj rupi očekivati francuska vina, za ovakva mjesta je zagorski kiseliš dobrano razrijeđen mineralnom da ga možeš lakše piti. Pio sam ga brzo između ostalog i zbog Male koja mi ga je donosila, brza i čvrste guze, užitak je i samo gledanje. Zvao sam ju jednom da izađemo van kada ne radi. Odgovorila mi je sa 'Ohladi stari!'. Mislim se nisam ja toliko star koliko je ona mlada, možda ima pravo, što bi s njom, ona bi landrala po vani, mlada puna života i želje za životom i otkrivanjem novih stvari, a ja, ja koji sam sve to već prošao i previše, ja bi se s njom zavukao pod dekicu, čaša dobrog vina u ruci, neka dobra papica, malo televizija, malo priče neke, malo seksa, možda puno manje nego bi ona i htjela, nisam ni ja više u onim godinama kada onaj dole spreman skače na svaki poziv. Ima Mala pravo.
Ne kužim Tomu, stalno ganja neke klinke, tamo na faksu svaki puta kada mu kakva zgodna mlada studentica uđe u kabinet, ustrepće se kao tetrijeb pred parenje i što je najgore odmah bi ju ženio. Srećom većina tih cura je pametna, muvaju ga malo dok ne prođu ispit, kad upiše ocjenu odjebu ga, tetrijeb malo pizdi, napije se koji put s nama, ali vrlo brzo opet zatreperi za nekom novom klinkom. Džabe mu završene škole i mjesto profesora na faksu kad mu fale neke letvice u glavi. Ženio se do sada tri puta. Prvi puta još kad je počeo raditi na faksu kao asistent, asistirao, demonstrirao, kabinetske vježbe i u kabinetu napravio curici s prve godine dijete. Oženio se prvi put i ja prvom djetetu kum, maloj Ani. Trajalo neko vrijeme. Onda je dolazeći meni u bolnicu kada sam bio ranjen ugledao neku malu slatku sestricu, tetrijeb se u njemu probudio, slatke rijeci iz usta stadoše letjeti, mic ovamo, mic onamo, eto njega k meni svaki dan i to u vrijeme kada slatka sestrica radi, ja izašao iz bolnice a njegovi posjeti se nastavili. Nije prošlo jako puno, a ja opet kum, malom Davoru. U to vrijeme je nekako je i profesor kome je asistirao otišao u mirovinu, on doktorirao, dobio samo svoj kabinet i bio miran neko vrijeme. Onda su se opet pojavila neka studentica i on opet izgubio glavu, još jedna alimentacija, ja još jednom kum, ovaj put maloj Dori. Sa Evom živi i sada, no tko zna do kada, opasno šnjira nešto sa Mesarovom ženom, no Mesar je sam krvi, što nas je imao zvati na večere i kartanje kod sebe i pokazivati mladu ženicu koju je doveo tamo negdje iz Savonije iz onog sele gdje im je baba ostavila imanje i gdje je brata mlađeg brata otpremio da proizvodi meso za njegove mesnice. Kad ju je vidio Tomo se raspametio, a ni ona nije bila baš mrtva hladna. Tomo misli da Mesar nema pojma, zna Mesar malo više toga, malo više i od Tome i ja sam slučajno saznao jednog četvrtka vraćajući se nakon kartanja i jedne brze vožnje već polupraznim ulicama opet u Sport na još jedan gemišt i pogled na čvrstu guzu. Ni Mesar nema pojma da znam, Tomi još nisam ništa rekao, pravim se i ja da ne znam.

Grozno su spori večeras, večer nikako da prođe, iako svi izgleda čekamo isto, svi se pravimo da ne čekamo ništa. Srećom Mesar počinje ritual, napokon vadi telefon, priča nešto, pozdravlja nas, odlazi kao na kartanje s velikim igračima, čekam da Tomi zazvoni da završimo za večeras, zvoni, Tomo pozdravlja, odlazi. Trpam Ivu u auto vozim ga kući, ostavljam ga, vozim brzo praznim ulicama, razmišljam, pa što onda ako još jednom budem kum.

* u jukeboxu svira: Dave Lindholm - Baby, Please

  • ® easyrider :
    izgleda da si OK tip, al nemoj vise bit kum, viš kak' to ispadne ;) (03.03.2006. 09:56)

  • ® vakuum :
    uskoro će biti.. kume, kume izgore ti kesa :))) (03.03.2006. 10:17)

  • ® tanja :
    pozdrav i tebi... (03.03.2006. 13:01)

  • ® pegy :
    Kao nitko ništa ne zna, a zapravo svi sve znaju. :)) A ja mislila da je tako samo kod ženskih. :))) (03.03.2006. 13:10)

  • ® Didi :
    nastojat ću biti i ostati slobodna....uživaj i ti:)))) (03.03.2006. 15:25)

  • ® Stenli Kolimor :
    Ma u pravu si ti, a ne Mala...Moje potrebe su kao i tvoje. A zabavniji smo od svakog disko kluba. Tako da...sta zna Mala :):) (03.03.2006. 18:09)

  • ® yogica :
    prica se sve vise zapetljava i postaje interesantnija :) (03.03.2006. 19:24)

  • ® Maura :
    Hvala što si došao na moj blog. (03.03.2006. 20:45)

  • ® E.P. :
    Ako ništa drugo, kumstvo košta. Pozdrav! (04.03.2006. 10:32)

  • ® maslackica :
    e, moj kume ;)) pusa (04.03.2006. 11:41)

  • ® ooh..just being perfect.. :
    bozhe,kako ti se da kartat..e moj kume,baš to;)))) (04.03.2006. 13:06)

  • ® Mysteries :
    E bas kao sto je napisao E.P "Ako ništa drugo, kumstvo košta." .. Ugodan vikend Ti zelim ... (04.03.2006. 13:27)

  • ® zara :
    kumstvo košta?? daaaj..koji komentar! kad djete naraste, onda se svi hvale: ja sam kum! ma, to je super stvar! (04.03.2006. 13:40)

  • ® Rajna :
    Ma jesi ti i više nego o.k. tip... ali baš te htjela i ja pitati da mi budeš kum... na krštenju :-),... a možda bude još ponuda.. Meni Č i Ć još uvijek ne radi... (04.03.2006. 17:47)

  • ® Viz :
    ko tu pije a ko plaća, muko moja :) hvala ti na onome, odgovorit ću večeras, vrat sam istegla pa ne mogu puno pred kompom stat :) (04.03.2006. 20:01)

  • ® Big Blue :
    Vidiš ti muškog vrtirepa!!! Valjda će tetrijeb malo stati na loptu ;)) (04.03.2006. 23:29)

  • Jeben je život

    Večeras me karta nije išla, ustvari rijetko kada me išla, nisam od onih koji znaju kartati, kartam da mi prođe vrijeme, kartam da pobjegnem od kuće, dođem uvdje u Sport, cuclam vodu, jebi ga, volim popiti ali me strahovito boli želudac kada pijem, sline mi cure kada vidim Brzog kako u par gutljaja, kao da je upravo došao sa petodnevnog puta po Sahari, smaže svoj gemišt i brzo naruči drugi. Brzi je, jebi ga, sve radio brzo, brzo kartao, brzo pio, brzo pričao, brzo je žene mijenjao, brzi auto je imao, jebi ga, sada već star ali još uvijek dovoljno brz, na brzini i na brzinu je pare zaradio, jebi ga, brzina mu je bila sve.

    Sline mi cure kada gledam Debelog kako izvodi neku jebenu foru pokupljenu iz filmova Jackie Chana i kao znalački sa zadrškom ispija svoj jebeni “blek label”. Znao sam ga od ranije, tu je iz kvarta, istina nikada nije bio s nama, ali u zadnje vrijeme se četvrtkom tu u jebenom smrdljivom Sportu nađe s nama na kartanju. Nije loš momak, mesar je, ustvari mislim da više on i ne reže meso nego to rade drugi za njega, jer, jebi ga, sada ima par mesnica, a sve je krenulo kada su on i buraz od babe dobili neko nasljedstvo, neko jebeno imanje u Slavoniji, pa su digli nekakve jebeno povoljne kredite, pa je onda Debeli poslao buraza tamo da gaji svinje i teliće, a on je ovdje prodavao meso i posao se razvio. Jebi ga, Debeli danas gladi debeli trbuh i vrti pečatnjak na prstu velik kao giviht sa vage na placu, a buraz u gumenim čizmama ganja krmke po blatu, ali valjda je takva sudbina kad si mlađi buraz, nemam pojma ja sam sam, nemam ni buraza ni sestru. Valjda su mi zato Brzi i Tomo bili kao burazi, jebi ga, ja sam tako na njih gledao, nemam pojma kako se burazi vole ali ja sam njih dvojicu volio kao buraze a i oni su valjda i mene tako, nemam pojma.

    Sline mi cure i kada vidim kako Tomo lizucka onaj jebeni pelinkovac, ja bi ga u gutljaju smazao samo da ne peče u želucu, a on ga mrcvari i razvlači čitavu večer kao Musa jarca, kao kartanje mu je užitak, a ne trebaju mu dva užitka istodobno, mislim da jebeno sere. Mislim da neće piti jer voli pobjeđivati pa onda ne pije, kako bi bio maksimalno koncentriran i kako bi nam pokupio pare. Jebi ga, nisu neke velike pare ali ipak su pare.

    Kartamo u sitno, mogli bi ostali momci i u puno veće novce kartati, imaju ih, imaju ih jebeno više nego ja. Ja ih nemam, ja ne radim, ja sam odavno postao jebeni tehnološki višak u firmi, proveo neko vrijeme na birou za zapošljavanje, dobivao neku lovu tamo, postao višak i tamo, poslije, jebi ga, postao jebeni tehnološki višak i u kući. Jebi ga, našla je nekog muvatora u firmi, spetljala se s njim, svaki dan se za posao sprema kao da ide u svatove, rekla mi da ju više i ne privlačim kao muškarac, da ju ne privlačim nikako, da ima boljega i da ako mi se to ne sviđa mogu slobodno otići. Kurac ću ići negdje bez para, a i pola jebenog stana u kojem živim je moje, nek ide ona ako hoće. Bi ona odmah, ali jebeni jebač neće ostaviti svoju ženu, vjerojatno joj prodaje priču o sitnoj djeci i ostala sranja, a ona to puši. Srećom da je Maja požurila s udajom i otišla od kuće da ne mora slušati i gledati sva ta sranja. Jebi ga ja sam od svega toga dobio neki jebeni čir na želucu i jebi ga, sada mogu samo vodom se nalijevati, jer me jebeno peče usred mene ako popijem i kap kakvog alkohola, a volim piti.

    Tako bi se volio napiti, napiti da zaboravim sve, ali jebi ga ne ide. Probao sam, krenem nalijevati u sebe, peče kao sam vrag, trpim i sipam i dalje, ali odjednom bol postaje prejaka, počinjem povraćati od boli i jebi ga, sve što sam ubacio u sebe opet je vani. Jeben život kada se ni napiti ne možeš.

    Večeras Debelog ide, dobiva, ja sam tu negdje na svome, ne gubim, neću morati ići sutra cijepati jebena drva starcima po kvartu da povratim izgubljeno. Tomo gubi najviše, nije neka lova, ima je on. Smješka se samo. Debeli bi povećao uloge, ja nemam, a Brzi i Tomo neće. Debeli zove ženu, sere joj o tome kako ima nekog posla, pozdravlja nas, naručuje svakom po piće, meni jebenu vodu i odlazi u 'tihu' sobu u Sportu, na partiju sa velikim igračima.

    Sjedimo i šutimo, jebi ga, nekada i nemaš što pričati, čekamo da Tomi zazvoni telefon. Zvoni. Tomo odlazi. Jebe Debelom ženu, znamo to, mislim da i Debeli to zna. Možda mu se jebe za to, s Debelim nikad nisi na čisto, a možda samo čeka dobru priliku da Tomi polomi kosti. Jebi ga, nikad ne znaš….
    Jeben je život.


    * jukebox svira: Beck - Loser

    - 13:00 - Komentari (33) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

  • ® Trill :
    Skoro sam i ja na sve ovo napsiala one dvije riječi koje ti se stalno ponavljaju u postu, ali na vrijeme sam se zastopirala ;)))) (23.02.2006. 13:57)

  • ® kraj sveta :
    uh, ova prica me pece kao tebe zeludac (23.02.2006. 15:21)

  • ® jazzie :
    Ja obožavam kartati. Belu rasturam. Toliko da imam sve karatkeristke pravog kockara. Tresem se kada počnem kartati i onda se ljudima više ne da. Ali kontroliram tu strast da ne zakartam kuću. :) (23.02.2006. 16:51)

  • ® pegy :
    Kako je krenulo, možda i Debeli progovori. :)) Da, stvarno, tko zna ... možda je u duši nešto sasvim drugo od onoga što se čini. :)) (23.02.2006. 19:48)

  • ® nimfa :
    ah...dugo nisam kartala...sjećam se da mi je išao remi...a što se pića tiče, pasalo bi mi nešto večeras da se malo zaboravim... (23.02.2006. 22:19)

  • ® non´sen :
    joj,nism neki fan za kartanje,jebiga ;) (24.02.2006. 10:05)

  • ® maslackica :
    e pa, jebi ga ;)) (24.02.2006. 11:21)

  • ® tanja :
    život je prekrasan....ugodan ti vikend... (24.02.2006. 13:10)

  • ® ooh..just being perfect.. :
    šta je najtužnije,ne znam ni kartat;))) hehehe.. (24.02.2006. 17:36)

  • ® sunfire :
    ...Debeli progovara...:) (24.02.2006. 23:29)

  • ® run'N'gun :
    ja rasturam UNO. Fiat Uno...:)) (25.02.2006. 10:53)

  • ® Strumfeta :
    Hmmm...najbolji lijek za cir je jedna lozovaca, pa onda (kada pretrpis nenormalne bolove), najesti se pure...sve prodje ;) Pozdravljam te....iz daljina. (25.02.2006. 18:39)

  • ® vakuum :
    a meni baš drago da ta cuga ne ide u tebe... j..i ga :)) (25.02.2006. 23:01)

  • ® demjan :
    pa eto, u maniri posta: jebi ga ;) (26.02.2006. 09:44)

  • ® Didi :
    brižna Didi ostavlja samo pozdrav svom dragom prijatelju...i da, život je ponekad jeben, slažem se:) tebi hvala na posjeti Mauri....i uživaj:))) (26.02.2006. 12:21)

  • ® tonka :
    Totalno je jeben život. Debeli karta..ima para..boli ga briga ako i izgubi..zna da će sutra opet doći na svoje i da u principu nije ništa izgubio. a ti ćeš se jebavati po kvartovima i nabijati žuljeve cijepajući drva. to nije u redu..ali kako si i sam rekao ***** je život i tu se ništa ne moze. kakva je karma takva je. pitaj Brzog za savjet...mozda ce ti on nekako pomoci..kako mi je suditi....ide mu...iako je hehe...brzo ostario.Ali svaka starost ima svoja iskustva...Sretno! Pozz... (26.02.2006. 16:29)

  • ® yogica :
    zanimljiva druga strana, vjerujem mozemo ocekivati i razmisljanja jos nekih... (26.02.2006. 19:11)

  • ® Joa_afro :
    ne svidja mi se ovo: ,,Jebeni zivot." Zivot je zaista leeeeeeeeeeeeep!!!!!!!!!!!! kiss :)))))))))))) (26.02.2006. 19:46)

  • ® Šefica :
    Tuzan dan za one koji gube... (27.02.2006. 01:22)

  • ® Viz :
    e, ovo si izvea... maestralno! ne znam šta bi rekla, 10 puta sam čitala jedan za drugim... (27.02.2006. 02:22)

  • ® saanja :
    fuck...zakon si ;-) (27.02.2006. 12:23)

  • ® free :
    "Jeben život kada se ni napiti ne možeš." odličan! odličan! sjedi pet! ne zbog petice, nego da napišeš nastavak:) (27.02.2006. 15:42)

  • ® Big Blue :
    Priča koja mi itekako stvarno zvuči, ma koliko se činila okrutna, ali je poprilično životna. (27.02.2006. 23:43)

  • ® Stenli Kolimor :
    Nema zivota bez psovke... (28.02.2006. 04:53)

  • ® satrocosmo :
    Neki fakat ne znaju kad je dosta ;) (28.02.2006. 14:05)

  • ® koki :
    ovo je neki drugi Freestyler...simpa mi je!...:) (28.02.2006. 14:11)

  • ® llidija :
    ej, probaj sa HUSHom, nece peci, obecavam:) (28.02.2006. 15:52)

  • ® Rajna :
    Od svih blogera...ti imaš najbolji dar za napraviti priću u kojoj se mogu pronači.. samo... stalno spominješ Pelinkovac..a više nitko ga ne pije nego Jeger,,,,....I nije ti svaka prića na "isti kalup" da je na nekom drugom blogunebi prepoznala tvoj stil..a to je ono pravo....... (28.02.2006. 18:55)

  • ® vesnica :
    ne volim kartati...a sa ovim zadnjim se slažem j..... je život (01.03.2006. 10:34)

  • ® smajly :
    ispričao si priču koja i nije više tako rijetka u životu, na jednostavan, zanimljiv i duhovit način! jadan debeli, jadni svi "debeli"! pozdrav! (02.03.2006. 00:59)

  • ® Viz :
    poslala sam ti mail ;) (02.03.2006. 02:10)

  • ® dva :
    ja nekad znam reći svojim klincima: ćaća vas zakart'o...pozdravčić :))) (02.03.2006. 11:19)

  • ® hani :
    pitam se da li je moguce ispricati ovu pricu jos jednom u jos nekom drugom licu. prosvijetli me! (02.03.2006. 13:24)


  • Mesar

    Gledao sam ga u oči, imao je onaj sjaj u njima, onaj sjaj koji sjaji zadovoljstvo. Skupio je svoje karte u lijevu ruku, pa ih onako kao nehajno spustio na stol mrmljajući nešto nerazumljivo, nešto što bi kao trebalo značiti da nije previše zadovoljan dobivenim u zadnjoj ruci dijeljenja. Desnom rukom je pokupio sa stola čašu i lagano je okrećući prinosio ustima, te nakon trenutka zadrške, kao da uživa u mirisu koji dopire iz nje, ispio je jedan poveći gutljaj viskija.

    Od kada mu je posao sa mesnicama dobro krenuo i od kada više nije bio samo obični mesar kod Bobića, pio je samo viski, samo Johnnie Walkera, samo crne etikete 'blek label' kako bi on rekao objašnjavajući da je 'red label' samo za pičkice i pedere, a da se pravi muškarac danas u doba kako on kaže sveopćeg pederluka prepoznaje upravo po piću koje pije. Ne znam kako smo u toj «blek-red» klasifikaciji stajali mi ostali, Brzi sa svojim gemištom od graševine i ja sa pelinkovcem kojeg sam kartajući jedva i lizao, jer sam od onih kojima je jedan užitak u jedno vrijeme sasvim dovoljan, a kartao sam iz užitka. Sasvim sigurno bez obzira na Mesara u ovome alkoholnom, ali izgleda i u ostalim dijelenjima najlošije je stajao Ivo, kojemu je čir peče želudac i ne da ništa osim vode piti. Čir je zaradio sekiracijom jer mu se žena davno spetljala s nekim tipom, poslovođom u firmi, dok je on bio na ratištu, u obrani domovine, a on, onaj koji je život bio spreman za domovinu dati, sada nema muda da razjebe sve to, jer jebiga nezaposlen je i živi od njenih novaca.

    Brzi i ja nismo nikada s Ivom započinjali priču na tu temu, a i onda kada bi Ivo sam nešto rekao uglavnom smo šutjeli, jer iako smo se znali od djetinjstva, od vrtića u koji smo skupa išli, teško da smo u tim trenutcima znali koju pametnu reći, kao da se tu i ima što pametovati. Mesar koji uglavnom nije imao pojma o ničemu, pogotovo o tome što se Ivi događa u životu, znao je katkada, baš onako kako to znaju pomalo primitivni ljudi, koji su nenadano i na brzinu došli do nekih novaca, Ivi spuštati i nuditi da će mu on platiti pravo piće, ako ovaj nema novaca. Ivo bi tada samo na lice nabacio ipak pomalo kiseo osmjeh, potiho vrhovima prstiju zabubnjao po površini stola, zahvalio i rekao da ipak radije ostaje na vodi.

    Nije se previše obazirao na takve zajedljive komentare, nismo ni Brizi ni ja, jer ipak Mesar nije ovdje bio radi druženja, jer iako je bio naših godina i iz istog kvarta, Mesar nikada nije bio naše društvo, ni kada smo obrasli prvim dlakama osjetili neodoljivu privlačnost djevojaka nije bio s nama. Nije bio s nama ni kada smo otkrili čarobne zvuke rocka na živim svirkama po gradskim klubovima, nije ga bilo ni kada smo išli na stadione klanjati se čovjeku sa bijelim šalom, nije ga bilo kada smo pijući kod Bepe sanjali snove o Americi, nije ga bilo kada smo se ženili, nije ga bilo kada smo čitav kvart budili slaveći rođenja naših sinova i kćeri, nije ga bilo kada smo skupa u rat išli, nije ga bilo kada smo se rastajali, nigdje bilo iako nikada nigdje nije ni otišao, živio je tu kraj nas u nekom drugom svijetu, nekoj drugoj dimenziji koja nije imala puno dodira s našom.

    Pojavio se prije nekog vremena, jedne večeri kada smo u Sportu kartali, pojavio se debeo, pun novaca, pitao može li kartati s nama. Jedno veče i jedno kartanje sa debelim Mesarom nam nije moglo pokvariti živote. Pokazao se kao dobra prilika za pokupiti nešto sitno novaca. Nikada nismo kartali u neke velike pare, jer ni Brzi ni Ivo ni ja ih nismo imali, uvijek je u igri bila neka sića od koje se ne možeš ni obogatiti a ni osiromašiti, a u nekom razdoblju kada sve dobiveno zbrojiš i kada oduzmeš sve izgubljeno, ostaješ vrlo blizu nuli. Nismo bili neki kartaši tako da se i Mesaru katkada znalo događati da dobiva, onda bi predlagao veće uloge koje mi nismo mogli pratiti, ne toliko možda zbog novca koliko zbog toga što je ovakvo kartanje nama ipak bilo samo zabava i dobro druženje gdje uz karte nisi morao pričati o poslu, politici, ženama…

    Večeras ga je išlo, dobivao je, otuda i onaj zadovoljni sjaj u očima, opet je predlagao veći ulog, nije išlo. Izvadio je telefon, ukucao broj, značajno namignuo nama i u slušalicu rekao :»Draga, iskrsao mi je neki posao, ne moj me čekati, sasvim sigurno do jutra neću doći kući.» . Znali smo da je večeras kartanje s nama gotovo i da prelazi u višu ligu, ligu gdje se karta za puno veće novce, koje nas trojica vidimo samo kada na televiziji izvještavaju o pljačkama banaka. Popio je do kraja svoj «blek label», pozdravio se s nama i samouvjerenim korakom nestao iza kožom obloženih debelih vrata prostorije koja su u Sportu od buke i pogleda čuvala velike igrače.

    Nas trojica smo znali da više nema svrhe nastavljati kartanje, čekali smo.

    Zazvonio je moj telefon. «Možeš li večeras?» čulo se s druge strane «onaj moj debeli opet ima nekakvog posla, pa imamo vremena do jutra»

    Pozdravio sam društvo i nestao u noć……


    * jukebox svira: Frank Zappa - Bobby Brown

    << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>