freestyler

ponedjeljak, 13.03.2006.

Lopov na određeno vrijeme

Znati da je nešto što bi želio poslušati gotovo i znati da trebaš čekati još skoro mjesec dana da bi to i čuo je barem meni pomalo nezgodna stvar. Nestrpljiv sam. Vjerojatno nisam jedini, sasvim sigurno nisam.
Vrtim film u nazad. Početak osamdesetih prošlog stoljeća, sada ne znam da li da budem sretan jer sam imao priliku živjeti u dva stoljeća ili da malo kukam jer sam i više nego trećini prošlog stoljeća i sam bio svjedok, odabrati ću ono prvo i biti sretan. Dakle početkom osamdesetih , iako je i ranije bilo naznaka (jednom sam potrošio na ploče sve novce koje sam morao odnijeti školu i platiti maturalac u sedmom razredu), počinje zapravo moja jedna velika strast, strast za skupljanjem glazbe, paralelno sa pokušajem stvaranje iste s frendovima u garaži i sanjanjem sna da ću u ruci jednog dana držati svoju ploču. Pokušaju stvaranja su ipak ostali samo pokušaji pa onda i ništa od vlastite ploče, ali zato se tokom godina nakupio popriličan broj tuđih glazbenih uradaka. Neka me nitko ne pita za broj jer ga i sam ne znam, isprva brojiš, a onda to odjednom postane skoro nemoguće, znam da imam nekoliko tisuća albuma, ali da li je to blizu brojci 5 ili 10 tisuća stvarno ne znam. Isprva su to bile ploče (vinili), neki ih još ne mogu prežaliti, kažu zbog specifičnog toplog zvuka, ja sam ih prežalio iz više razloga, prostornog prvenstveno jer u nekoj dobi čovjek se i oženi i bude prisiljen prostor u kome živi dijeliti s drugima koji isto imaju neke svoje stvari, koje isto tako traže mjesta, pa se onda poslije pojavi i dijete koje traži svog prostora i onda se police s pločama lagano presele u garažu, koja baš i nije idealno mjesto za uživanje u glazbi pogotovo zimi u društvu nekoliko celzijusovih koji su odlučili biti cool i ispod nule. Drugi razlog zbog kojih sam ploče lakše zaboravio je i taj da je moja kolekcija bila ona kolekcija koja se sluša i između ostalog i posuđuje, a to slušanje i posuđivanje pogotovo, ostavlja na pločama i neke tragove u obliku pucketanja koje zna i smetati. Kasete (jebote pa ja sam povijesni svjedok pojave prvih MC kaseta) nikada nisam baš volio jer nikada nisi mogao točno premotati na pjesmu koju želiš, a i to prematanje je uzimalo vrijeme. Ipak dobar dio glazbe sam studirajući nakupio na kasetama jer ipak studentu skučenom u podstanarsku sobicu je to i najzgodnije. Pojavom CD ipak počinju neka druga meni draža vremena, ne troši se puno prostora, ne grebu se toliko i paralelno nabavkom nove glazbe lagano sam i svoju kolekciju ploča i kaseta obnavljao i na cedeovima i skupilo ih se.
Opet se vraćam malo na osamdesete i čekanje. Možda danas kada kod nas možete istodobno kada i u čitavome svijetu kupiti nečiji novi uradak, zvuči smiješno da je neke stvari bilo skoro nemoguće nabaviti. Trebalo se mjesecima, nekada i godinama čekati da bi nešto iz vana došlo i do nas, ako bi uopće i došlo. Nekada si bio prisiljen moljakati gastarbajtere, pisati im na papiriće nazive albuma, moliti Boga da ne zaborave ili ne donesu Guntera Strolhza koji baš tada drma njemačkom ljestvicom. Bila su to neka druga vremena.
Danas je drugačije, bolje, ali opet postoji čekanje, čekanje koje nije drago. Pročitaš da je Morrissey napravio novi album, čuješ najavni singl na radiju, čuješ da je čitav album gotov, ali čuješ i da on čeka s objavom, čeka neki 03.04. Valjda on zna zašto, ali znam i ja da mi to čekanje nije OK, nije da nemam što slušati nego jednostavno znatiželja…
Ne mogu čekati ni lopovi. Doduše ne znam mogu li se lopovima nazvati ljudi koji nešto ukradu pa onda to ukradeno besplatno dijele. Možda su to neki RobinHudovi. Možda su samo obični lopovi, ne znam, ali znam da postoje. Maznuli su Morrisseyu album Ringleader of the Tormenters, stavili ga na net, neka skida tko hoće, a tko ne bi. Čekati 03.04. ili ga slušati već danas? To je već pitanje. Ako uzmeš nešto ukradeno i ti si lopov, doduše ovdje kradeš nešto neopipljivo, ali opet kradeš. Ajd budi pametan sada…..

Zavaljen u naslonjač, lišen svih suvišnih misli, gledam kroz prozor kako snijeg opet, po tko zna koji puta ove godine pada, lagano ispijam gin, sobu uz mirišljavi dim kubanske cigare ispunjavaju i topli zvuci … redaju se jedna za drugom nasumičnim redom I'll Never Be Anybody's Hero Now, The Youngest Was The Most Loved, At Last I Am Born, Dear God Please Help Me …

Postao sam lopov, ne osjećam se nešto posebno ružno, čak bi prije mogao reći da uživam u ukradenom, možda jer se tiještim da sam ipak samo lopov na određeno vrijeme, do trenutka kada ću moći legalno u dućanu kupiti ove zvuke uz koje sada uživam.

U jukeboxu svira Morrissey - You Have Killed Me