«Otišla je , u suzama ostavila me, uz čašu srce plače, jer nema nje» pjevao sam, cupkajući kao kreten držeći se tobože osjećajno lijevom rukom za to bolno, ostavljeno srce, na tek desetak centimetara povišenoj, nazovi je pozornici, prepunog kluba gdje sam nastupao. Sve je vrvilo s ruke gore, raskopčane do pupka košulje, do pol guzice okraćale suknje, raspjevalim fanaticima turbo-folka, ja sam bio zvijezda večeri, a već drugi puta ovog tjedna sam zaboravio riječi, da me jebeš ne mogu se sjetiti kako pjesma ide dalje.
Srećom učio sam od najboljih, u glavi mi poput najsjajnije lasvegaške reklame zasvijetle Šabanove riječi:»'ko bi bre mogao da zapamti sve reči od svih pesmi, morao bi da imaš glavu ko autobus…ako još malo popiješ, ne možeš da se setiš i onih koje znaš, vole rakija da briše… nema ništa da brineš, samo glediš gde su za koji stol ruke najviše u zrak, odeš do tamo gurneš im mikrofon, oni se potuku ko će da ga uzme, nastave da pevaju, a tebi u džep gurnu još koju šušku … posle se i sam setiš…».
Izabrao sam najbliži stol s najviše dignutih ruku, zgrabila ga neka crvenokosa, poveća, ili posvađana s frizerom ili s ogromnim problemima sa žbunom koji joj stoji na glavi. Na samo da je zgrabila mikrofon, nego je zgrabila i mene, odlučnim jakim pokretom ruke, one slobodne od mikrofona, pokretom koji nedvojbeno u misli dovlači zaključak da je dotična sasvim sigurno zonski prvak u jačanju rukama, pribila je moju glavu na svoje poveće grudi, tobože na njeno srce, te sav znoj na njima nakupljen obrisala mojim licem. No barem je otpjevala ono što sam ja zaboravio. Mali, mršavi, više ćelav nego s kosom, s debelim naočalama na nosu, pored nje samo se kiselkasto smješkao. Nisam mogao misliti na njega, pjesma je išla dalje a ja sam se, baš kao što je i Šaban govorio, sjetio kako ide nastavak, te sam se znojno mokrog lica vratio na nazovi pozornicu i kretenski cupkajući nastavio «... plači srce plači, isplači svu bol...»
Za pauze, jedne od tri koliko ih imam u toku noći jer ne mogu non-stop pjevati, gazda kluba me pozvao k sebi za stol. Sjedio je u svom separeu zaklonjenom od pogleda, ali na takvom mjestu s kojeg je on imao pogled na čitav klub, okružen s dvije, jedna plava, jedna crna, za moj ukus možda malo previše našminkane, ali svakako izuzetno dobre i zgodne cure. Na sebi su imale nekakve male uske haljine, toliko kratke da sam u tom trenutku ne znam zašto pomislio da je moja potkošulja duža i da više pokriva od njih. Pomislih i dalje, da te haljinice možda i ne trebaju pokrivati..
Sjeo sam nasuprot njima. Njih dvije su se takmičile koja će se više nalijepiti na gazdu. Dok je jednu ruku držao plavoj među nogama, drugu je zavukao crnoj ispod naramenice na haljini i hvatao ju po sisama, meni je govorio kako je dobro što ponekad pustim i goste da pjevaju, ali da svakako to više ne radim sa onom crvenom jer onaj njen mali ćorica je jako ljubomoran i ne voli da ona pjeva na javnim mjestima, a on je onaj neki, pa da čovjeka ne dovodim više u neugodnu situaciju. Dok sam objašnjavao kako nisam znao i kako se zasigurno tako što više neće dogoditi, osjetio sam nečiju nogu kako klizi prema mom međunožju. Zaledio sam se, pomislio 'daj Bože samo da nije gazdina' jer gazda je bio poznat između ostalog i po tome što ne pravi razlike između muških i ženskih. Brzi pogled u pravcu vlastitih prepona skinuo mi je kamen sa srca, prepoznao sam žensku nogu, no svejedno sam se povukao što sam mogao dalje na fotelji i brzo ustajući ispio piće do kraja sjećajući se Šabanovih riječi «gazdino je gazdino, to nikada ne diraj». Rekao sam :»Posao zove.» i otišao.
Po narodnjačkim kubovima, evo pjevam već treća godina. Nije uvijek bilo tako….
nastavlja se ...
* jukebox svira: Sonny Boy Williamson - Help Me
Post je objavljen 25.05.2006. u 07:03 sati.