Čitati baš onako pravo, ozbiljno, razaznavati ispravno i bez greške slova, naučila me moja učiteljica Nada, kojoj smo ja i moje društvo bili zadnja generacija đaka prvačića, davno prije tridesetak godina i dan danas kada ju ponekad sretnem subotom na pijaci, ponesem njene torbe, odgodim subotnje druženje i piće s nogu s dečkima i lagano u hodu do njenog stana ispričam joj svoju priču, po zna koji put ponovo ispočetka, kuda me život odnio od tih dana. Iako je priča svaki puta ista, sa velikim zanimanjem i osmijehom me sluša kao da ju pričam po prvi put, isprva sam mislio da su godine učinile svoje i da joj sjećanja blijede, ali kada bi me sa blagim smiješkom podsjećala na dijelove koje sam ponovnim pričanju ispričanog zaboravio, shvatio sam da i ona kao i milijarde nas drugih voli, makar nebrojeno puta, slušati uvijek iste priče o životnim putovima, kojima je i ona dala svoj doprinos, za mene ogroman i nikada nezaboravljiv, naučila me čitati, otvorila mi vrata u jedan svijet bez granica, svijet pun znanja, mudrosti, ljepote.

Kako ništa u životu nije ravno i stalno, tako je i moje druženje s knjigama imalo svoja brda i doline, periode 'gutanja' po nekoliko njih u nekoliko dana, ali isto tako i periode bez slova koji su znali trajati mjesecima i godinama. U takvim sušnim razdobljima ni prolazak pored očeve kućne biblioteke u kojoj je on skupio preko tisuću, na razne načine u razne oblike uvezanih tuđih razmišljanja, nije u meni budio želju da posegnem za bilo kojom od njih.

Inicijaciju moje ponovne želje za čitanjem, nakon stvarno previše dugog perioda kada su jedina slova koja su moje oči viđale bila samo ona na televizoru, bilo je sasvim obična i jednostavna rečenica :»Znam da si gledao film, ali da li si čitao Forest Gumpa?, Meni je to stvarno posebna knjiga.», izrečena od prave osobe rezultirala je mojim ponovnim učlanjenjem u gradsku biblioteku i početkom novog perioda života ispunjenog s puno čitanja.

Istodobno s povećanom željom za upijanjem novih znanja, novih priča, novih mudrosti u meni se javila i želja da mi te posebne knjige koje sam pročitao budu stalno pri ruci, pa je tako počelo moje popunjavanje polica, koje ovih dana hitno zahtijeva i novu treću policu, koju iskreno ne znam gdje smjestiti (rasprave o tome kako nam te police pune knjiga onemogućavaju rasporediti ostali namještaj u kući, ovaj puta preskačem), a sam broj u njih položenih knjiga opasno se približava onome u očevoj biblioteci, što njega čini mi se čini jako ponosnim. Kupujem dosta knjiga, nisu mi bitni uvezi i sjajne korice, često znam po buvljacima kopati i nalaziti rijetka i stara izdanja koje je netko ne znajući odbacio kao nešto nevrijedno i ružno, kao nešto što možda kvari pogled na policu. Posebno me oduševljavaju takve knjige i pomisao na koliko je umova ostavila trag u svom stogodišnjem postojanju.

Vezano uz knjige moram reći da su mi one postale najdraži pokloni koje dajem i koje dobivam. Poklanjam dosta knjiga, često se netko od moga društva i prijatelja koji se zateknu kod mene zagleda u neku knjigu, posudi ju, pročita i vrati, a ako mu se jako svidi ja mu tu istu poklanjam, sebi kupujem istu takvu novu koja čeka da se nekome svidi. Zna se dogoditi da prođe i više godina dok ponovo ne nabavim sebi svoj primjerak, ali nije mi žao jer knjiga je kao i sve što postoji na ovome svijetu uvijek tamo na onome mjestu gdje treba i kada treba biti i uvijek je kod onoga kome je najpotrebnija.

Ne mogu se sada ne sjetiti Clint Eastwooda koji u filmu Mostovi okruga Madison (knjiga mi još nije došla pod ruke, ali vjerojatno hoće kada njoj i njoj i meni dođe vrijeme) objašnjava Meryl Streep kako je vrlo rijetko naići na muškarca koji ne voli pričati o sebi i kome to može dosaditi, jer sam ovim postom htio spomenuti knjige i autore koji su na mene ostavili ogroman trag, a o tome još ni slova nisam ostavio.

Ipak dvije knjige, uz spomenutog Foresta Gumpa, koji ima svoju povijesnu pokretačku ulogu, su na mene ostavile poseban trag. 37,2 stupnja ujutro (Betty Blue) Philippe Djiana i Prividi Richarda Bacha.

Svoje velike tragove na mene su ostavili uz spomenutu dvojicu , ne nekim posebnim redom nabrajanja, uz neospornu činjenicu da pri nabrajanjima uvijek nekoga bitnoga ispustiš, pa ti kasnije bude žao, sljedeći genijalci : Nick Hornby, Miro Gavran, Og Mandino, Michal Viewegh, John Marks Templeton…..

Ne postoji loša knjiga, samo možda ne pravo vrijeme kada smo neku od njih uzeli u ruke.

Uživajte s knjigom ili bez nje…..