Sjedim udobno zavaljen u fotelji, lagano se ljuljuškam, uz čašicu omiljenog pića, gorkog pelinkovca, kojeg sam sasvim slučajno upoznao u jednom trenutku života kada su mi šankovi raznoraznih lokala bili svakodnevni višesatni oslonac za laktove i kada jednostavno više nisam znao što bi u sebe više slijevao, jer svako piće je izgubilo onu čarobnu moć da se klizeći sa stakla čaše preljeva poput kakvog bešumnog slapa najprije preko donje usne, pa potom okupa i ispuni čitava usta svojom aromom, te da ma koliko žestine u sebi nosilo pruži onu predivnu ugodu koja se nastavlja dalje u grlu i svoje konačno smirenje nalazi duboko u želucu šireći takvu toplinu kakvu niti jednom vatrom ne možeš postići, takvu toplinu da u jednom trenutku pomisliš da je komadić sunca, otopljen u toj istoj, obojanoj tekućini, tek duboko u tebi ponovo spoznao sebe i širi svoje tople zrake čitavim tvojim tijelom, prodirući tamo gdje ni sam ne znaš da je moguće.

Pelinkovca sam se u to doba grozio, premda ga svjesno nikada nisam probao, vjerojatno sam ga se napio nebrojeno puta u onim situacijama kada više nigdje u tebi ne postoji ni mrvica tebe kakvog se sam prepoznaješ, kada postaješ samo posuda u koju se nalijeva, nebitno što, kada ego oslobođen od razuma vidi samo jedno: praznu čašu i kada isti taj ego alkoholom osnažen i pomućen komandira »hoću još, daj mi još, ojačaj me do kraja, daj mi svu moć».
Tada ruka ne bira koju flašu hvata, tada ni usta ni grlo ne osjete što kroz njih teče, nije ni bitno, može i benzin ako treba, ako nema ništa drugo, samo neka je nešto što će i dalje pružati osjećaj neograničene moći i sposobnosti, nešto što će te uvjeravati i držati u vjeri da si brži vozač od Schumahera, da si bolji pjevač od Pavarottija, da ti je um sposobniji od Teslinog i Einsteinovog zajedno, da si veći jebač od Casanove. Dok tražiš punu flašu jebeš majku sistemu, državi, prilikama, politici, nesposobnim šupcima koji su uspjeli, jer usprkos svojoj nesagledivoj i jasno svima vidljivoj nadmoćnosti voziš davno rashodovanog stojadina, pjevaš narodnjake po kojekakvim rupama i jebeš najčešće ništa.

Pelinkovca sam se grozio zbog toga što su ga najčešće pili ljudi, koje kada ih prvi puta vidiš za šankom, znaš da su im svi snovi odsanjani, da su im sve lađe već dosta dugo potopljene i na samom dnu dobrano zatrpane pijeskom i muljem, da je zadnja iskra koja je mogla u njima potpaliti nešto, odavno ugasla.
Nisam se smatrao takvim, nisam htio piti pelinkovac sve do jednog jutra, jutra nakon cijele noći pjevanja u nekoj vukojebini u birtiji ljubičasto obojanoj s komadićima ogledala polijepljenima po zidovima, nakon cijele noći pijenja do iznemoglosti, nakon buđenja u nekoj vlažnoj sobi, u krevetu sa ženom kojoj bi jedino sumo borci mogli pozavidjeti na građi tijela. Tada sam shvatio da ni moje lađe baš ne plove i naručio jedan pelinkovac. Svidio mi se, svidjelo mi se ono što čini mojim ustima, mome grlu, mome želucu.

No to je bilo nekada. Davno. Danas sjedim u svojoj fotelji, za koju Lidija kaže da se baš nikako ne uklapa s ostalim namještajem, no to me ne sekira ni malo, jer po toj logici i ja koji sjedim u fotelji bi se trebao uklapati s ostalim namještajem, ljuljuškam se, pijuckam pelinkovac i sjećam se Brzog, Jure, Zdenkice i Anice. Sjećajući se tih nekih događaja od prije više od dvadeset i pet godina, razmišljam o tome kako se ipak život pobrine da se određena stvari događaju u određeno, za njih najbolje vrijeme i da nikada ne možeš znati da li je to što se dogodilo dobro ili loše, spoznaš da na neke stvari nemaš baš nikakvog utjecaja i čekaš da vidiš što će biti dalje.


nastavlja se….