Zbog duže pauze u pisanju, a radi lakšeg razumjevanja priče preporuka je onima koji to već nisu, pročitati ranije nastavke dio 1, dio 2, dio 3, dio 4, dio 5.

Pogled prema izlogu urarske radnje, smještene odmah do kina uvlačio je dodatnu nervozu u ionako već dovoljno nervozno uzbuđeno stanje u kome sam se nalazio, jer danima sanjan trenutak sa snovima u kojima u mraku kina, nevezano za sadržaj filma, rušim barijere naslagane na Anicu u vidu njene odjeće i rukom, danima mazanom maminom kremom za lice kako bi dobila na glatkoći i mekoći, te tako samim tim i na osjetljivosti, pronalazim put do njezinih sisa, bio je tu, sve bliže ili točnije rečeno trebao se već dogoditi, no najveći sat u urarskoj radnji, koji se vidi s kraja ulice, ukazivao je na bolnu istinu, film je trajao već dobrih dvadeset minuta, a Tomo i ja smo umjesto filma i svega onoga vezanog uz Zdenkicu i Anicu što se trebalo za njegova trajanja u mraku kina dogoditi, gledali blijedo jedan u drugoga uz povremene poglede ka satu koji je iz minute u minutu svojim velikim kazaljkama, pogotovo onom velikom sa završetkom u obliku strelice uperenom prema nama dvojici pokazivao dva gubitnika koji su sami stajali ispred kina ne dočekavši pretakanje svojih snova ili barem jednog dijela njih u javu, a tako smo sve do tada napravili kako treba, uz tešku muku nabavili vino, spremili ga u parku na dogovoreno mjesto, stigli pred kino deset minuta ranije, sve po dogovoru, a sada već pola sata bez izgovorene ijedne riječi, nijemo stojimo jedan kraj drugoga sami kao dva svježe oprana i uređena vagona putničke klase zaboravljena na nekom sporednom kolosijeku, sada već bez ikakve nade da bi se bilo što moglo početi događati u nekom drugom smjeru, suprotnom od nepromjenjive istine.

- «Idemo popiti ono vino.» - reče Tomo i razbije tišinu koja je vladala.
- «Idemo.» - kažem i ja, tek toliko da ne šutim, iako mi se i nije baš previše govorilo, nije se imalo što pričati, popušili smo.

Hodali smo šutke do parka. Šutirao sam usput nekakvu papirnatu vrećicu, koju je netko ne brinući ni o očuvanju okoliša, a ni o čistoći grada, jednostavno u trenutku kada mu više nije bila potrebna zgužvao i bacio istoga trenutka, ne gledajući gdje. Uživao sam šutirajući je sve do parka, udarao nogom najjače što mogu, bolesno uživajući u tome da eto postoji ipak nešto što je zgužvanije i nepotrebnije od mene samoga.

Iz mog sadističkog iživljavanja na nedužnoj papirnatoj vrećici prepao me bolno ljutit, kao iz neke druge dimenzije, izobličen i ogorčen Tomin glas.

- «Jebem im majku, da im jebem … pizde jedne.»

Desetak metara od nas, na onom istom mjestu, pod onim istim drvetom, na onoj istoj klupi, skriveni od svjetla i slučajnih prolaznika, sjedili su Brzi i Jura, pili ono isto vino, ruku zavučenih pod odjeću one iste Zdenkice i one iste Anice.

nastavlja se….