Strpljivo sam čekao u redu ne razmišljajući ništa. Nije mi ovo bilo prvi puta da stojim u ovakvome redu. Nisam se bojao iako se nisam ni sjećao ničega s ranijih putovanja, niti jednog detalja, niti jedne slike. Pamtio sam samo poseban osjećaj koji sam imao po povratku, nekakvu ispunjenost i spoznaju da sam bogatiji jer sam se poznavao puno više nego kada sam krenuo na put.

Gledao same u plavičasti svod čekajući svoj znak, koji će me povesti na put. Nisam previše gledao oko sebe jer bio sam samo jedan od milijardu meni sličnih koji su nijemo gledali i čekali svoj znak. Znakovi su se pojavljivali velikom brzinom, ali nikakve nervoze nije bilo, jer svako je čekao svoj, njemu jako dobro poznat i nije bilo ni teoretski moguće da ga ne prepozna i propusti. Relativno rijetko bi se dogodilo da dva ili više njih isti znak prepoznaju kao svoj i krenu na put vođeni njime, sretnici, pomislili bi oni koji ostaju i brzo nastavili kao i ja razmišljati o ničemu.

Znao sam kako znakovi nastaju, stvara ih ljubav, a ljubav sam dobro poznavao, ljubav je jedino ono što sam imao, jer i ja sam, samo ljubav. Znao sam svoj zadatak na tome putu, biti i ostati ljubav. Znao sam da negdje na Zemlji će se spojiti dvije ogromne, najveće energije, energije ljubavi. Dvije energije različitih ljudi u ljubavnom zanosu, dvoje meni sličnih, davno otišlih na put će se spojiti i stvoriti novog čovjeka koji će meni biti dom i taj spoj, to zračenje, taj bljesak koji nastaje kada jedan od milijun svojom snagom željom i ustrajnošću uspije naći put do svog cilja, biti će moj znak da krećem na put, put ljubavi.

Bljesnulo je i istoga sam trenutka nestao i našao se u nečemu novome. Dvije energije koje su me zvale još su bile tu, okupavši me svom topilinom i svom svojom ljubavi koju su imale, te dvije ljubavi zaželjele su mi dobrodošlicu i iskreno zamolile da ovom novom biću koje tek nastaje budem najbolji vodič i najjači čuvar kroz život koji mu slijedi. Nisam imao potrebu ništa obećavati, ljubavi ne trebaju obećanja, u ljubav se vjeruje, sama ljubav je dokaz.

Boravak u novoj sredini nije mi predstavljao problem, nisam primjećivao nikakve razlike, doduše lagano sam rastao i dobivao neke nove fizičke oblike, tada poprilično mi nepoznate, no kako sam se brzo navikavao na njih znao sam da ni to nije nešto novo. Bio sam na toplom i sigurnom mjestu u novome tijelu ali i dalje ono što i jesam - ljubav. Ljubav ljubavi koje su mi stvorile novi dom osjećao sam često i stalno su bile tu kraj mene da me vole, volio sam jako svom svojom ljubavi i ja njih, jer što bi drugo mogao raditi osim voljeti.

S vremenom mi je tijelo postajalo sve veće i veće i sve manje sam prostora imao u toj toploj i zaštićenoj okolini, imao sam osjećaj da moram negdje van, da je vrijeme za novo putovanje.

Jednog dana, baš na današnji dan, podosta davno, jedne subote baš kao što je subota i danas, dobio sam znak i uz malo muke ugledao sam sunce, udahnuo sam zrak.

Baš toga dana te davne godine sasvim sigurno, bar ja tako vjerujem, u moju čast slavilo se i sviralo na veliko. Taj događaj su obilježili Pink Floydi svojim koncertom na Essex University-u u Colchesteru, Jimi hendrix u Bromel Clubu u Bromleyu (U.K) i to s čak dva nastupa, Queen su moje rođenje proslavili koncertom u Guildhallu (St. Ives, UK), a The Who nastupom u sveučilištu u Leeds-u.

Posebna priča su Rolling Stones koji su baš taj dan izabrali za objavu svoje pjesme Let's Spend The Night Together, čiji sam naslov poslije nebrojeno puta, s manje-više uspjeha, upotrebljavao.


* u jukeboxu svira The Rolling Stones - Let's Spend The Night Together

Nagradno pitanje: Kada je to bilo, koje godine? (sudjelovati mogu oni koji ne znaju to od ranije)
Točni odgovori biti će nagrađeni glazbenom željom na ovome blogu (nagrada nije nešto bogznašto), pa molim tko želi sudjelovati da uz odgovor navede odmah i svoju želju.