Zaboraviti se ne može i ne treba.
Ako je nečemu došao kraj i taj kraj nas boli, onda to znači da je to što je bilo do toga kraja, bilo nešto što je vrijedno i nešto što nas je činilo sretnima.
Zašto onda zaboraviti nešto što je bilo lijepo?
Puno je bolje katkada u sjećanje vratiti one komadiće sreće koje smo imali, nego vući za sobom tugu zbog toga sto tih komadića više nema, jer ih stvarno više nema i nikakva tugovanja ih neće vratiti.
Komadi tuge u nama poprilično odbijaju komadiće sreće koji imaju silnu želju da se svakodnevno zabijaju u nas. Tuga u nama ne da tim naizgled malim komadićima sreće da se zaljepe za nas i da zajedno čine jednu našu veliku sreću.
Naravno ne zaboraviti ne znači zivjeti u prošlosti, jer život je sada, ni jučer, ni sutra, on je život ovog trenutka.
Noseći sa sobom lijepe stvari iz prošlosti i povremeno obnavljanje sjećanja na njih, omogućiti će nam da danas prepoznamo ono što ce nas činiti sretnim...
Post je objavljen 05.03.2005. u 00:14 sati.