Dugo sam stajao u Oblaku. Dugo sam stajao na mjestu. Dugo je oko mene bilo sivo i tmurno. Dugo sam razmišljao. Sjećao se vedrih dana. Sjećao se plavog. Sjećao se bijelog. Sjećao se lijepog.
Obukao sam cipele za hodanje kroz oblake. Krenuo na put prema sjećanjima. Hodao sam unazad. Hodao prema plavom. Hodao prema bijelom. Hodao prema lijepom. Okretao glavu nazad. Tražio u moru sivog bar zrnce plavog. Tražio bar zrnce bijelog. Hodao sam dugo. Sivo je i dalje bilo sivo. Plavog se sjećao još plavljeg. Bijelog najbjeljeg. Koraci su postajali sve teži. Sivo sivije. Nisam više ni gledao naprijed. Samo nazad. Naprezao oči za plavim. Naprezao oči za bijelim.
Nju nisam ni vidio. Svo vrijeme je bila ispred mene. Na putu prema naprijed. Prosipajući zrnca plavog i bijelog ispred sebe. Praveći izlaz iz sivog. Praveći ga tamo gdje nisam ni gledao.
Trebalo je samo cipele za hodanje okrenuti na pravu stranu i slijediti nju. Nadu.