nedjelja, 06.03.2005.
Jahači valova
Jahač valova kroti valove i prkosi vjetru, pomiruje dvije nepomirive stvari, snagu vala koji ga želi povući i zatrpati i svoju volju i želju da daskom reže taj val stvarajući u sebi osjećaj pobjede, zadovoljstva. Naravno da to iziskuje ogromne napore, gibanja, puno plesa na ivici, plesa koji izaziva napetost, bol, istodobno želju za odustajanjem i želju za nastavkom, i nije onda čudno sto istodobno proklinje trenutak kada je zajašio val i što istodobno uživa u ljepoti jahanja vala, što uživa u svim onim kapljicama vode što ga šibaju po licu nanoseći ne malu bol, što ne osjeća da noge trpe udare divlje vode ispod njega.
I ako odustane, i ako ga val poklopi, i ako ga odnese nekuda kuda nije htio, odnio ga je i potopio ne zbog toga što nije više mogao izdržati napore, nego zato što je u tom trenutku izgubio nadu, nadu da može jahati taj divlji i nepredvidljivi val, da ga može načiniti onakvim kakav njemu odgovara, da može od njega napraviti poslušnog slugu, da može svoje noge, svoje tjelo učiniti dovoljno gipkim i pokretnim za to.
Onoga trenutka kada u svojim mislima ne vidi više pješčani žal koji će daskom lagano dotaknuti i na mokrom pjesku ostaviti trag, trag koji će istodobno biti nagrada za trud, trag koji će istodobno biti i poziv za novi izazov, trag koji će istodobno biti i potvrda da nije bilo uzalud, kada to ne vidi onda pada, onda ga val nosi, val postaje gospodar, lomi ga, potčinjava ga. Sva bol koja je do tada bila skrivena i koja se nije osjetila usljed vizije konačnog cilja vraća se i boli, boli puno jače nego u trenutku nastanka.
I mi smo poput jahača na valu koji je, neznam čim, možda jakim suncem, mozda slanom vodom, možda naletom vjetra, na trenutak oslijepimo, izgubimo cilj, izgubimo nadu. Padamo... dižemo se...
Neki pokušavaju ponovo, neki odustaju...