Često znam tako kao 'bolesnik' (ali svako od nas boluje od kojekakve 'bolesti', kamo sreće da je moja jedina rano ustajanje), poraniti i sjesti na klupu uz more i slušati tišinu, gledati more ni sivo ni plavo, ali svakako mirno kao ulje, udisati mirise soli ostale na pijesku. Ponesem sa sobom štapove za ribolov i kao lovim ribu, ne zbog ribolova nego zbog ljudi, jer što bi normalan čovjek (ako nije penzioner koji je legao zajedno sa kokošima nakon prvog zalaza sunca za kakvu veću zgradu) u osvit dana radio na klupi uz more?, Može se trijezniti od pijane noći, može tjerati ptice iz glave (ili slagati porazbacane daske u glavi, kako je kome draže), a može, ako ima uza se pribor za ribolov izgledati kao da lovi ribu. Radije ću izgledati kao da lovim ribu, iako se katkada ni prije-opisana dva stanja ne mogu uvijek zanemariti i odbaciti. Glumim ne zbog sebe nego zbog onih ljudi koji zorom zarađuju za život raznoseći kruh i mlijeko, jer nije uvijek prijatno kraj budale prolaziti.

Volim jutra, volim jutrom rano ustati. Dok grad spava, dok sve spava, dok prve ptičice prvim pjevom pozdravljaju sunce, volim biti s njima, volim onu svježinu koju nudi novi dan, volim onaj trenutak, kada noć postaje dan, kada sunce kaže noći 'dosta je bilo' i kada počne ulice kupati prvim tracima svjetlosti. Trenutke kada crno i sivo postaje plavo i bijelo. Volim te trenutke i ne želim ih propustiti. Trenutke kada nam, za razliku od noći koja nudi snove, sunce nudi šansu za njihovo ispunjenje, novu nadu za ostvarenje želja.
Volim svaki novi dan.