Vjera nije samo ići u crkvu nedjeljom, izgovoriti molitvu ili poštovati neka pravila. To je unutarnji odnos čovjeka s Bogom. To je povjerenje da On zna bolje od mene, i da moj život ima smisao i put koji nije slučajan. Vjera nas uči da nisam ja centar svemira, već me je netko stvorio i to iz ljubavi. Vjera pogađa srce na način koji riječi teško opisuju. Nije to samo skup pravila koje smo naslijedili, niti običaj koji ponavljamo usput. Vjera je susret: trenutak kad čovjek osjeti da postoji nešto više od tijela koje diše i uma koji računa. To je osjećaj da netko gleda, da netko zna, da postojanje ima težinu i smisao koji prelazi dnevne brige. Vjera se rađa iz neimaštine i iz čuda — iz trenutaka kad smo slomljeni i kad smo spašeni, kad su nam se ruke tresle i netko ih je uhvatio. Zato vjera nije uteg na leđima, nego ruka koja te podiže kad si posrnuo. Ali ta ruka ne prisiljava, ona nudi put i istinu. I tu počinje sva drama slobodne volje.

Slobodna volja je dar koji izgleda lijepo na plakatu, ali u svakodnevici to je teret koji kida tišinu. Bog nas nije stvorio da budemo marionete. Dao nam je slobodnu volju. Bog je mogao napraviti svijet u kojem svi automatski čine dobro, ali onda ne bi bilo ljubavi. Ljubav koja je istinska mora biti izbor. To znači da svatko od nas nosi u sebi mogućnost za dobro i mogućnost za zlo. Ponekad je lako birati dobro, ponekad je to borba do krvi: kao trauma koja traži osvetu, kao strah koji traži pobjedu, kao ponos koji traži priznanje. Slobodna volja ne znači da radim ono što hoću bez posljedica. Slobodna volja znači da se svaki moj čin vraća meni i drugima. Kad biram sebično, narušavam nečiji život, kad biram dobro, gradim budućnost. Bog nam je dao slobodu, ali ljudi su izmislili zakone. Zakon nikad neće donijeti potpunu pravdu, niti potpunu slobodu. Ako bi sve bilo dozvoljeno, nastao bi kaos. Ako je sve zabranjeno, nastala bi tiranija. Zato živimo u napetosti između slobode i pravila. Prava sloboda nije „radim što hoću“, nego „radim ono što je dobro“. Jer samo dobro donosi mir u srcu.

Grijeh nije samo riječ iz propovjedi i „kršenje pravila“. Grijeh je sve ono što odvaja čovjeka od Boga i od ljubavi. On u sebi nosi destrukciju, uništava povjerenje, zajedništvo i čistoću srca. Grijeh je stvarnost koju osjetimo kad nas srce zatekne prazno. To su manji i veći izbori koji poremete dušu: ubojstvo, krađa, varanje, laž koja razara povjerenje, ravnodušnost pred tuđom boli, sklonost da se nakon tuđeg pada okrećemo i gledamo svoja posla. Grijeh je i kad opravdavamo sebičnost riječima o slobodi, kad kažemo da je sve dopušteno ako nitko ne vidi. On stvara pukotine u obitelji, u prijateljstvima, u društvu i u srcu. I dok molitve mogu liječiti, priznanje boli i spremnost na promjenu su koraci koje moramo napraviti da bi srce ponovno moglo disati.

Obitelj je mjesto gdje se vjera najprije uči i najprije gubi. Ona je temelj života. Kad je obitelj topla, kad otac i majka dijele ljubav i odgovornost, dijete uči da svijet nije hladan. Kad obitelj puca, dijete uči da svijet može biti divlji. Uloga oca i majke često se prikazuje kao jednostavno pravilo: otac vodi, majka njeguje. Ali prava uloga nije stroga pravila, nego zajedništvo. Otac koji vodi može plesti ruke s majkom i zajedno trebaju biti spremni na slabosti jedno drugoga. Majka koja njeguje može i raditi van kuće, otac koji štiti može i pokazivati nježnost. Bit je da obitelj formira čovjeka u ljubavi koja ne traži koristi, nego daruje. Brak nije samo papir ili dogovor dvoje ljudi. Brak je savez i to ne samo dvoje ljudi međusobno, nego i s Bogom. To znači da ljubav u braku nije samo osjećaj, koji dođe i prođe, nego obećanje, vjernost i žrtva. Brak je obećanje koje traje kad osjećaji nestaju. Prava ljubav u braku je čin — svakodnevni izbor da stavim tuđi život blizu svog srca, ne zato što moram, nego zato što volim.

Ljubav je najteža stvar i najljepša. Ona nije samo toplina u toplim trenucima. Ljubav pokazuje svoje lice u noćima kad bdijemo uz bolesnika, kad opraštamo izdaju, kad izgubimo posao i ostanemo zajedno. Ljubav je odricanje — i u tim trenucima vidimo zrcalo Božje ljubavi: on ne traži račun, on samo daje. Ako vjera ne dovodi do ljubavi, onda je to prazna forma. Ako vjera vodi do pravdanja sebičnosti ili mržnje, onda to nije vjera, nego krinka.

Pobačaj je pitanje koje uvijek razdire srce jer se na jednoj strani nalazi majka – žena sa svojim strahovima, patnjama i teškim okolnostima – a na drugoj strani nerođeno dijete, biće koje nema glas ni obranu. Kada netko kaže da je pobačaj ubojstvo, to nije samo hladna moralna osuda, nego pogled koji počinje od temeljne tvrdnje: ljudski život započinje u trenutku začeća.

Biološki, to je jasno: već u prvim trenucima nastaje nova i jedinstvena kombinacija DNK, potpuno različita od majke i oca. Taj organizam nije „dio“ majčinog tijela, nego vlastiti život koji se razvija. On ima svoj rast, svoje stanice, svoj ritam. Nema ništa „potencijalno“ u smislu da će tek jednoga dana postati čovjek – on već jest čovjek, samo u ranoj fazi razvoja. Kao što je dijete, adolescent i starac ista osoba u različitim fazama, tako je i embrij ista osoba na početku puta.

Ali argument protiv pobačaja nije samo biološki. On je duboko etički. Ako kao društvo kažemo da život vrijedi tek kada ispuni određene uvjete – kada osjeća bol, kada se može sam održavati, kada postane svjestan – tada postavljamo vrlo opasan standard. Jer tko određuje te uvjete? Tko povlači crtu? I što se događa s onima koji tu crtu ne ispune?

Ako život vrijedi tek kada možeš preživjeti samostalno, onda i novorođenče ne bi imalo vrijednost jer ne može živjeti bez brige drugih. Ako život vrijedi tek kada imaš svijest, onda bi i osoba u komi mogla biti proglašena „ne-ljudskim bićem“. Ako život vrijedi tek kada si „koristan društvu“, onda otvaramo vrata eutanaziji bolesnih i starijih.

Zato je sigurnija i ispravnija etička pozicja: život vrijedi od samog početka, bez uvjeta, bez kalkulacija. Vrijedi jer je dar, jer je jedinstven, jer je svet. Ako je sloboda ključni kriterij, onda će najranjiviji uvijek biti ugroženi. Nerođeno dijete nema slobodu ni mogućnosti odlučivanja. Upravo zato je naša dužnost braniti ga. To je sama bit: „zaštita onoga tko se ne može zaštititi sam. U svim drugim situacijama društvo nastoji posebno zaštititi najslabije: djecu, bolesne i nemoćne. Zašto bismo nerođeno dijete, koje je slabije od svih, ostavili bez zaštite?

S druge strane, razumijem bol i strah. Mnoge žene koje su se našle pred odlukom o pobačaju nisu u tom trenutku "za" život iz ravnodušnosti, one su preplašene, siromašne, same, traumatizirane. Zabraniti pobačaj ne znači riješiti te uzroke. U stvarnosti, zabrana može dovesti do tragedija u podrumskim uvjetima, do smrti i daljnjeg stradanja. Zato nije dovoljno vikati samo "zabrana". Treba ponuditi alternativu: realnu pomoć, materijalnu i društvenu podršku, ljubav koja ne sudi, nego prima. Braniti život nerođenog znači istovremeno raditi da majka ne ostane bez izbora u najgorim mogućim uvjetima. To je put koji traži i zakon i milosrđe.

Dakle, ako se borim za zakon koji ograničava pobačaj, jesam li u tom trenutku ona koja uskraćuje slobodu drugome? Da i ne. Ako pod slobodom mislimo na apsolutno pravo činiti što god želimo, onda svaka zakonodavna odredba "uskračuje slobodu" — prometni zakoni, kazneni zakoni, granice. No u svakom uređenom društvu sloboda jedne osobe završava tamo gdje počinje sloboda druge. Ako život nerođenog smatramo osobom, onda je zaštita toga života zaštita njegove slobode najosnovnije: slobode od smrti. Kad govorimo o pravima, treba postaviti jasna pravila: prava ne postoje u vakuumu. Ako pravo jedne osobe znači uništenje druge, riječ je o lažnom pravu. Stoga, borba za zakon koji štiti život nije nužno oduzimanje slobode, nego preispitivanje gdje povlačimo granice slobode u društvu koje vrijedi za sve.

Argumenti za to su praktični i moralni. Moralni: ako čovjek ima nepovredivo dostojanstvo od začeća, društvo ima obvezu štititi ga. Ako prihvaćamo da je ljudsko tijelo samo "resurs", onda hladimo suosjećanje. Praktični: društvo koje štiti najslabije gradi kulturu koja poštuje sve živote — stari, bolesni, nemoćni. Društvo koje dozvoljava eliminaciju na temelju trenutne kalkulacije rizika, riskira kliznuću u eutanaziju, selekciju, gubitak mjere. To je povijest koja prijašnje generacije uči da je kompas prema dostojanstvu krhak.

Zašto onda vjerujem da je ispravno vjerovati u Boga? Ne zato što je to lak odgovor, nego jer mi daje smisao i mjerilo. Ako sam proizvoljan, onda su svi odgovori jednako vrijedni i ništa ne obvezuje. Vjera stavlja težinu na riječima: bogoslovlje i etika se spajaju u praksi. Vjera je svjetlo kad je tama teška, ona daje nadu da patnja nije kraj, nego da ima dublji smisao koji ne možemo uvijek pojmiti. Vjera nas uči poniznosti — da priznamo vlastitu grešnost, ali i milost: da nas netko svejedno ljubi. Ta kombinacija odgovornosti i milosti mijenja čovjeka: on postaje manje spreman na destrukciju i više sklon gradnji.

Ne lažem ni sebi ni drugima kad kažem da borba za život i za vjeru može imati tragične pogreške. Vjernik može postati trulež ako mrzi i osuđuje. Zato je moj stav složen: vjerujem da je život svet i da treba zakonski biti zaštićen, ali vjerujem i da je srce ljudi koje osuđuju bez razumijevanja često hladno. Najbolji put je onaj koji štiti život i istovremeno ljubi majku u nevolji. To znači pružiti ruke, dati dom, posao, medicinsku pomoć i prihvaćanje. To znači stvarati društvo, gdje izbori nisu između izručenja djeteta ili smrti, nego između života i podrške.

U tuzi i u nadi, vjera mi daje razlog da budem na strani života, ne iz hladne ukočenosti, nego iz svjesnog suosjećanja. Vjera me tjera da pogledam ženu koja je u strahu i da joj pružim ruku. Vjera me tjera da zagrlim oca koji se boji da neće moći uzdržavati obitelj. Vjera me tjera da odustanem od brzih sudova i da gradim mrežu pomoći. Ako to radim samo zbog zakona, bez srca, onda je sve izgubljeno. Ako to radim samo iz srca, bez društvenog reda, mnogi će ostati nezaštićeni.

Vjera i Crkva su neodvojivi. Crkva nije samo zgrada ili tadicija, ona je zajednica, tijelo Kristovo, mjesto gdje se vjera susreće s životom drugih ljudi. U crkvi učimo da nismo sami u svojim slabostima, da postoji zajedništvo koje nosi i slabosti i bol, i nade. Sakramenti, molitve i euharistija nisu samo rituali – oni nas hrane, podsjećaju da je Božija ljubav stalna i da nas on prima takve kakvi jesmo, s našim grijesima, s našim strahovima i pogreškama. Naravno, to ne znači da možemo griješiti koliko hoćemo i namjerno, ali moramo se truditi biti bolji. Crkva nas uči da ljubav i milosrđe trebaju biti stvarnost koju živimo, ne samo riječ koju izgovaramo.

Naravno, Crkva nije savršena jer su u njoj ljudi. Svećenici, časne sestre, biskupi – svi su ljudi s manama, slabostima i grijesima. Neki su pali u licemjerje, neki u skandale, neki u grijehe koje svijet teško razumije. To ne znači da je vjera sama po sebi kriva, nego da ljudksa slabost uvijek može zakomplicirati ono što Bog želi kroz Crkvu. U Crkvi postoje ljudi koji griješe: bilo da je riječ o seksualnim skandalima, pohlepi, zloupotrebi moći ili jednostavno o vlastitoj sebičnosti i osudama drugih. Ta nas uči razlikovati Boga i ideale od ljudi kojih ih predstavljaju.

Opraštanje je srž kršćanske vjere. Nije lako oprostiti, jer znači otpustiti povredu i ne tražiti osvetu, ali upravo u opraštanju orkivamo slobodu. Opraštanje ne umanjuje bol, ne briše nepravdu, ali oslobađa srce od mržnje koja uništava unutarnji mir. Bog nas uči opraštanju jer želi da i mi hodimo putem milodrđa – prema drugima i prema samima sebi. Čovjek koji ne oprašta često ostaje zarobljen u vlastitoj boli, a opraštanje ostvara prostor za iscjeljenje i ljubav.

Crkva nas također podsjeća da je vjera put. Nije to linija ravna i jednostavna. Ponekad posrćemo, griješimo, sumnjamo. Ali kroz sakramente, molitvu i zajedništvo, Bog nam pruža priliku da se ponovno uzdignemo, da prepoznamo svoje pogreške i tražimo oprost. Kroz taj proces, učimo da lljubav, milosrđe i pravda nisu obični pojmovi, nego djela koja mijenjaju život.

Opraštanje i vjera u Crkvi pomažu nam da prepoznamo vrijednosti svakog ljudskog života, uključujući i onaj najslabiji i najranjiviji. Upravo kroz zajedništvo i milodrđe Crkva nas uči da štitimo život i da svoje stavove ne provodimo samo kroz zakone, nego i kroz ljubav, razumijevanje i konkretne geste i sitnice s kojima pomažemo drugima i činimo druge sretnima. Vjera u Crkvi je stalni podsjetnik da život, oprost i ljubav dolaze od Boga i da su naše obveze prema ljudima i svijetu put kroz koji tu Božiju ljubav možemo dijeliti.

Iako Crkva može razočarati, ona ostaje mjesto gdje se može učiti oprost i ljubav. Upravo kroz ljudske pogreške vidimo koliko je milosrđe potrebno, koliko je važno opraštati i graditi zajedništvo. Crkva, kao zajednica ljudi, ponekad posrće, ali Bog ne posrće – On ostaje stalna snaga i putokaz. Na nama je da kroz vjeru u Njega učimo prepoznati dobro i zlo, da se ne izgubimo u ljudskim slabostima, nego da nastavimo hodati putem ljubavi, milodrđa i istine.