Često razmišljam o tome kako bi izgledao svijet kada bismo svi ostali djeca. Kada bismo u sebi zauvijek sačuvali ono što djeca imaju, iskrenost, toplinu i čisto srce koje ne poznaje zlo.

Djeca ne pitaju tko si, iz koje si obitelji, što nosiš ili kakav auto vozi tvoj tata. Oni ne dijele ljude po imovini, vjeri ili boji kože. Djeci je dovoljno da si spreman igrati se, da imaš osmijeh i da pružiš ruku. U par minuta mogu pronaći najboljeg prijatelja, samo zato što ste se zajedno smijali nekoj gluposti ili zato što ste oboje poželjeli ljuljati se na istoj ljuljački.

Da smo svi djeca, možda bismo znali biti iskreniji jedni prema drugima. Ne bismo skrivali osjećaje, ne bismo glumili hladnoću. Djeca kad vole, vole cijelim srcem. Kad se ljute, to traje pet minuta, i već se nakon toga opet grle i smiju. Kod odraslih je sve teže, sve ozbiljnije, sve kompliciranije. Ljudi pamte uvrede, nose terete, grade zidove oko sebe. A djeca, oni grade kule od pijeska, i to zajedno.

Zamislite svijet u kojem ljudi nemaju predrasude. U kojem te nitko ne gleda s visoka jer imaš mane, jer si drugačiji ili jer misliš svojom glavom. Djeca ne poznaju te granice. Oni ne pitaju zašto je netko “ovakav ili onakav”, oni jednostavno prihvaćaju. A možda je upravo u tome njihova najveća mudrost, u jednostavnosti.

Djeca znaju plakati zbog sitnica. Odrasli se često smiju tome, ali istina je da djeca plaču zato što osjećaju duboko, zato što im je srce još uvijek otvoreno. Isto tako, djeca se raduju malim stvarima. Njima je balon razlog za sreću, sladoled je praznik, a skakanje po lokvama čista avantura. Koliko bi odrasli mogli naučiti od toga? Koliko bismo svi bili sretniji da znamo cijeniti te male trenutke umjesto da stalno jurimo za nečim “velikim” što nam se možda nikad neće dogoditi?

Ponekad se pitam, gdje točno nestaje dijete u nama? Kada točno prestanemo vjerovati u čuda? Kada prestanemo skakati od sreće zbog sitnica i počnemo misliti da je “neozbiljno” smijati se naglas bez razloga? Možda u školi, možda kad nas društvo natjera da budemo “ozbiljni”, možda kada prvi put osjetimo bol i razočaranje. Ali što god da je, mislim da ne bi trebalo biti tako.

Zadržati dijete u sebi ne znači biti nezreo. Znači biti čovjek koji zna voljeti iskreno, smijati se od srca i vjerovati u dobro. Znači znati oprostiti, znati pružiti ruku i znati uživati u jednostavnim stvarima. Znači ostati čovjek koji ne zaboravlja da su ljubav, igra i radost važniji od trke za novcem, slavom i statusom.

Svijet bi sigurno bio mekši i topliji kada bismo svi barem malo ostali djeca. Bilo bi manje mržnje, manje zavisti, manje laži. Više smijeha, više prijateljstava, više povjerenja. I možda je upravo u tome tajna života, ne zaboraviti biti dijete, i onda kad odrasteš. Jer kad sačuvaš to dijete u sebi, onda tvoj život uvijek ima boje, mirise i toplinu.