Lanac, debeo i čvrst,
Jedan kraj zamotan oko moga struka,
A drugi kraj zakačen za automobil,
Auto polako kreće, ubrzava,
Srce moje ubrzano počinje kucati,
Čujem vrisak iz zatvorenih usta,
Osjećam struganje, tijelo me peče,
Čujem zveket metala.

Prošlo je dosta vremena,
Već sam trebala biti na podu,
Ali osjećam bol,
Ugledam, lanac je puknut,
Ukipljena stojim nasred ceste,
Tijelo mi se trese,
Kamion se približava prema meni,
Oslijepila su me njegova svijetla.

Sklopila sam oči, sve je bijelo,
Osjećam hladan povjetarac,
Osjećam neku težinu,
Nešto me guši,
Pokušavam reći nešto, ali ne mogu,
Čujem prigušeno zujanje,
Ne osjećam miris.
Vrijeme kao da je stalo.

Odjednom, sve je normalno,
Osjećam miris benzina,
Čujem trubu kamiona,
Vrući zrak motora grije moje lice,
Otvaram oči,
Metar od mene, kamion stoji,
Znoj mi kapa s čela,
U licu sam sva blijeda.

Mojim tijelom su prošli trnci,
Mislila sam: "ovo je kraj",
Duša kao da želi izletjeti iz tijela,
Srce kao da je prestalo kucati,
Nebo je postalo tmurno,
Kao ovaj nemir u meni,
Osjećaj bespomoćnosti,
Kao nebo koje paraju gromovi.

U noći kad mjesec sja,
Zvijezde je sakrila tama sva,
Sablasni vjetar krošnje njiše,
Šapuće tajne, strah uzdiše.

Sablasni vjetar noćas hara,
Kroz mračne šume i sela stara,
Šapuće tajne, prošlost budi,
Nosi ih kroz vjekove ljudi.

Plaču zidovi starih kuća,
Vjetar nosi jecaje duša,
Svaki šum kroz mrak se širi,
Na vjetru, tuga bolno cvili.

Sjene plešu, vjetar zove,
Noćni šumovi, tmurno plove.
Kao pjesma iz davnine,
Tajna se u tami krije.

Kroz hladne ulice tiho se kreće,
Nosi sa sobom jezive sjene,
Zavija k'o vuk u daljini mraka
Svaka mu priča ostavlja traga.

Prozori škripe, krovovi stenju,
Vjetar donosi staru, staru sjenu,
I dok se šuljaš, dok noć te zove,
Sablasni vjetrovi hitro te love.