etička klopka https://blog.dnevnik.hr/etickaklopka
subota, 04.04.2015.
SINDIKALNI RASPAŠOJ VS. TEAM BUILDING
Mnoge tvrtke u današnje vrijeme organiziraju neformalna druženja zaposlenika. Desetljećima su takva druženja bila prisutna u obliku sindikalnih izleta ili radničko sportskih igara, dok je team building danas sve češći pojam, kojim mnogi poslodavci žele potaknuti svoje zaposlenike da se opuste, ali i motiviraju za daljnji rad. Svaka tvrtka koja iole drži do sebe, što je ipak rijetkost u Hrvatskoj, barem jednom godišnje organizira zajedničke slobodne aktivnosti za svoje zaposlenike. Neki smatraju da je razlika između tadašnjih sindikalnih izleta i današnjeg team buildinga velika, odnosno da su sindikalni izleti čak bili i štetni za radni kolektiv, a da je team building upravo ono što nam treba. Međutim, prema nekim istraživanjima samo pet posto tvrtki koje posluju na području Hrvatske razumije stvarno značenje team building programa, kao i način njegove primjene. Jesu li Hrvati uopće dorasli ovakvom načinu razmišljanja i življenja ili bi se trebali vratiti svojim tradicionalnim navikama i nazivima, a team buildinge prepustiti samo pravim hrvatskim biznismenima?
Sindikalna druženja – osobno iskustvo i viđenje
Kao netko tko je proveo preko dvadeset godina u sindikatu, te je upoznat sa svim vrstama sindikalnih druženja , tvrdim da u suštini i nema nikakve bitne razlike, prvenstveno jer se i jedno i drugo svodi na isti zajednički nazivnik, a to je: čopor ljudi puštenih s lanca, koji je spreman ispiti hektolitre alkohola i činiti sve one razne nepodopštine, koje ne čini u svakodnevnom okruženju obitelji, prijatelja ili istih tih radnih kolega. Posljedice i jednog i drugog po povratku su višednevni oporavak i triježnjenje, te ogovaranja i tračevi, koji se dugo prepričavaju, uglavnom do nove prilike.
Na broj godina sindikalnog članstva, sindikalna druženja su zasigurno nešto o čemu bih mogla napisati puno više od jednog posta. Dvadeset godina izleta, fešti, maskenbala i domjenaka, teško je opisati u nekoliko redaka. Sve u svemu, bilo je lijepih, ali i ružnih i tužnih trenutaka. To su situacije u kojima prorade svakakvi osjećaji, pa i neki drugačiji osim radno kolegijalnih, te se izrode i radne simpatije i ljubavi, odnosno one koje su tinjale i započete negdje drugdje, provedu u djelo. Ljudi od pera smatraju da je pisanje, između ostalog i čin odgovornosti, jer kada nešto napišemo ostaju riječi, misli, stav, kao dokaz i nešto neporecivo što će nas pratiti i stvarati sliku o nama. Obzirom da u pisanju iskazujemo svoje gledište, stav, moralnu ili etičku dilemu, te napisano ne možemo zanijekati koliko god željeli, stoga mi je namjera samo potaknuti na razmišljanje, ne i na bespogovorno prihvaćanje stavova i argumenata.
Prije nego li išta napišem, volim pročitati što drugi misle o takvoj temi. Tako sam i ovaj puta pročitala nekoliko tekstova o sindikalnim druženjima odnosno team buildinzima, međutim nisam naišla niti na jedan tekst, koji ovu pojavnost opisuje realno i stvarno ili praktično iz vlastitog iskustva. U tekstovima se uglavnom opisuju samo dobre strane team buildinga, te sve izgleda kao jako dobra reklama zapadnjačkog života i rada. Kao i sve ostalo na ovom svijetu, i ova pojavnost ima svoje loše strane o kojima nitko ne progovara niti se protivi. Kako smo narod koji uglavnom voli sve svoje popljuvati, a ono što nam stigne sa zapada, nama je dobro i nice, tako smo i naša sindikalna druženja „pokušali zamijenili“ s pojmom team buildinga.
Team building i navike u Hrvata
Team building je nastao prije nekoliko desetaka godina, zbog poboljšanja poslovne komunikacije i poslovnog obrazovanja u radnoj sredini, dok je u Hrvata sve do unazad desetak godina bio nepoznanica. Misli se da mu je svrha povećanje komunikacije između zaposlenika, otkrivanje i razvoj poželjnih karakteristika zaposlenika ili tima, oslobađanje od stresa, kreativno rješavanje problema, postizanje veće samopouzdanosti i razvijanje samoinicijative, preuzimanje rizika i odgovornosti, razvijanje zajednice-tima, druženje, zabava i rekreacija, razvijanje međusobne tolerancije i samokritike, bolja spremnost u snalaženju kod novih poslovnih situacija. Sve to lijepo zapadnjački zvuči, međutim na masovnu nezaposlenost u Hrvatskoj, koga uopće briga za team building? Ako je ovo svrha team buildinga, koja je onda bila svrha sindikalnih druženja?
Obzirom da smo nacija pri vrhu ljestvice po potrošnji alkohola u Europi, istaknula bih nešto u čemu će se velika većina složiti, a to je da su ovakva druženja, zvala se ona sindikalni izleti ili team building, popraćena velikim količinama alkohola. Alkohol je upravo taj stimulans, koji otpušta sve kočnice i potiče da se ljudi brzo opuste i vesele, iako sam čula da se u zadnje vrijeme na ovakvim druženjima konzumiraju i neki drugi stimulansi. Međutim, isto je poznato da ovakva druženja završavaju sa „čašicom više“. Svi znamo kako izgleda čovjek koji pretjera u piću. Sjetim se nekih svojih kolega, koji su znali biti toliko pijani i oduzeti, da su fiziološke potrebe obavljali u gaće. Zato bih postavila pitanje u kontekstu team buildinga, kakve kreativnosti, samoinicijative, tolerancije i ikakve korisnosti mogu biti od pijanih ljudi, kada se zna da pijan čovjek ne razmišlja trezveno? Nije li ovo kao i sve ostalo što nam dođe sa zapada, samo prodavanje magle?
Bila sam na puno sindikalnih izleta, druženja i fešti. Pilo se, družilo, plesalo, zabavljalo, ljubovalo, varali supružnici, i nije bilo nikakve potrebe da se itko oslobađa stresa putem paintballa, što je također jedna od novina modernog doba odnosno zapadnjačkog života. Iako može biti i rekreativni sport, paintball je svoju primjenu u Hrvatskoj uglavnom našao kroz team buildinge, budući da se misli da kod zaposlenika tvrtki potiče timski rad i razvija natjecateljski duh, stavljajući ih sve u jednak položaj bez obzira na poziciju u tvrtki. Međutim, istina je uvijek bolna, a u ovom slučaju je ta da sutra kada se društvo vrati kući odnosno u tvrtku, ponovo mora shvatiti, kako kaže ona stara „da družba je družba a služba je služba“.
Inače, paintball je igra koja je prvi puta održana u SAD-u 1981. godine i u kojoj se sudionici natječu u timu ili samostalno s ciljem izbacivanja jednog ili više protivnika, gađajući i označujući ih kuglicama koje sadrže boje iz paintball markera. Pobjednik je ona strana ili igrač koji prvi postigne cilj ili posljednji ostane u igri. Igra se na vanjskim površinama i unutar objekata koji se nazivaju paintball terenima ili poljima. Igra je bazirana na adrenalinu i zabavi među igračima. Iako nisu izrađene nikakve opsežnije studije, pretpostavlja se kako je igra korisna za poboljšanje kondicije, budući da uključuje stalan pokret. Također, uči sudionike timskom radu, gradi im samopouzdanje i razvija samoinicijativu kod pojedinaca. Za ključ uspjeha u igri je najviše bitna inteligencija i timski rad.
Rezime
Shodno osobnom iskustvu, a i svemu navedenom, zaključila bih da su ljudske potrebe ranijih godina zasigurno bile nešto jednostavnije, te da si ljudi nisu toliko komplicirali živote. Nekada, se stres u radnim kolektivima rješavao kako sam već navela, pilom, jelom, plesom, te uobičajenim preljubima supružnika, jer se podrazumijevalo da sindikalni izleti u tu svrhu služe. Danas, pored svega navedenog, stres se mora rješavati i gađanjem kojekakvim obojenim kuglicama. Ljudi moji, uvijek su se igrale igrice i igrat će se, obukli mi maskirne uniforme ili ne, igrali igrice na paintball terenima ili unutar radnih kolektiva, gađali protivnika kuglicama ili nečim drugim. Poanta je uvijek bila i biti će „izbaciti protivnika“. Organiziranje ovakvih igrica jednom godišnje, zasigurno ne koristi poboljšanju kondicije, jer se kondicija održava kontinuirano kroz cijelu godinu, a od jednog ovakvog cjelodnevnog letanja po šumama i gorama, samo se dobije upala mišićnog tkiva. Također, cuga je bila i ostala glavni smisao opuštanja, samo što danas teče u još većim potocima. Otprilike, dok svi ne zalegnu i popadaju s nogu, nema predaje. Što se tiče ostalih svrha team buildinga, poput primjerice povećanja komunikacije između zaposlenika, kreativnog rješavanja problema, razvijanja zajednice-tima, razvijanja međusobne tolerancije i samokritike, nekada su u tu svrhu služili sastanci radničkog vijeća, na kojima su zaposlenici radnog kolektiva jedni drugima, u lice mogli reći sve što misle, te tako u nealkoholiziranom i trijeznom stanju, zajednički iznalazili i rješenja.
Ono što je u pozadini cijele ove priče je to, da su nam ukrali i da nam kradu vrijeme koje bi trebali imati za privatni život. Ljude se izrabljuje na sve moguće načine, te im se ne ostavlja nikakav izbor, osim jednom godišnje da se obloču i sve zaborave. Radnik i radnička prava su izbrisani i zaboravljeni pojmovi na ovim prostorima. Nestaje sve što je imalo ikakvu vrijednost, značenje i tradiciju. Obitelj i vrijeme za privatni život trebali bi biti na prvom mjestu, te ako moramo provoditi cijele dane u radnom okruženju da bi zaradili tek za preživljavanje, moramo li i svoje slobodno vrijeme provoditi s istim ljudima? Zato smatram da ovakva druženja nemaju nikakvu posebnu svrhu, te da oni koji žele da se druže mogu to činiti prema vlastitom izboru i u vlastitim aranžmanima, sve ostalo je prodavanje magle i povratak u robovlasničko društvo.
nedjelja, 29.03.2015.
ANTIDRŽAVNI ELEMENT
Otrcana fraza kaže da život piše priče, a nečiji i romane. Ja sam izabrala pisati život, samo i isključivo svojim umom i srcem. Više puta sam mijenjala tijek priča, koje su mi trebale biti ispisane. Smatra se da dušu moramo hraniti kako bi nas vodila u životu i upravljala našim umom, emocijama i tijelom. Neki misle da se duša hrani samo lijepim stvarima. Ja sam svoju hranila istinom i pravdom. To je suština koju bespogovorno u svakom trenutku i bez iznimke tražim u svemu. U današnje vrijeme i jedno i drugo čini se apstraktnim i nedostižnim, te se uglavnom teško dolazi do cilja. Radeći ponekad inventuru svog života, i sama se upitam, zašto moram težim putem, kada postoje puno lakši i shvaćeniji?
Rat protiv JNA povela sam nekoliko godina prije RH, kada se malo tko usudio pokazati bilo kakvu sumnju ili nevjeru u moralnost i ispravnost tadašnjeg sistema, a poznato je kako bi i završavali oni koji su se drznuli. U samo mjesec dana porazila sam tu treću svjetsku silu, bez ikakve strategije i naoružanja. Tek sam kasnije shvatila koliko mladost može biti ishitrena i nepromišljena.
Godine 1986., JNA je raspisala natječaj za šest radnih mjesta na poslovima administracije u Vojnoj pošti u Petrinji. Iako sam te godine tek završila srednju školu, do raspisanog natječaja skupila sam preko četrdeset negativnih odgovora. Kako sam silno željela skinuti se s roditeljske grbače, javila sam se i na ovaj natječaj, iako me jedno takvo okruženje uopće nije privlačilo. Nisam od onih žena koje su lude za uniformama. Sama pomisao na svakodnevnu okruženost tolikim izoliranim muškim svijetom, koji ko' zna kada je zadnji puta bio u kontaktu sa ženom ili djevojkom, budio je u meni nekakav osjećaj nelagode.
Na natječaj se javio veliki broj kandidatkinja. Ispunjavala sam sve uvjete natječaja ili sam barem mislila da ispunjavam. Provedeno je testiranje i razgovor. Ma naravno, da je sve bilo samo predstava. Kako to biva uvijek i posvuda i tada se već znalo kojih šest će dobiti posao. Ostale su pozvane samo da statiraju u kukuruzu ili uljepšaju dojam samog postupka.
Kroz neko izvjesno vrijeme stigao je željno čekani odgovor u kojem je pisalo da nisam primljena, te da nezadovoljni kandidati imaju pravo u roku osam dana izvršiti uvid u natječajnu dokumentaciju. Od preko pedesetak koliko nas je izvisilo, jedino sam ja odlučila krenuti u boj. Iako je odgovor stigao običnom poštom, a ne preporučeno, te sam imala još samo dva dana do isteka roka, već slijedeće jutro uputila sam se u Petrinju.
Naravno da sam krenula prvo od mjesta zločina gdje je i obavljeno testiranje i razgovor, ali tamo više nije bilo nikoga s kim bi mogla razgovarati ili bilo što saznati u vezi natječaja, tek obični vojnici, kojima sam razbila monotoniju svojim dolaskom. Ne ide to s vojskom baš tako lako. Gdje god se pojavili i nešto upitali, prvo te legitimiraju, zabilježe sve podatke, ponegdje obave i kompletan rendgen, te isprate fućkanjem i dobacivanjem. Kako na mjestu zločina, naravno nisam uspjela ništa saznati, upućena sam u kasarnu na Šamarici. Kasarna je bila smještena van grada i do nje sam morala pješačiti dobrih sat vremena, jer nije bilo nikakvog prijevoza.
Kada sam stigla, opet su uzeli podatke i zadržali osobnu iskaznicu, te proslijedili do nekoga s puno žutih crta i kojekakvih ukrasa na uniformi. Nisam sigurna jesam li do kraja uspjela izgovoriti po što sam došla, a već sam bila okružena s još nekoliko takvih nakićenih mušketira. Mislim da ih se skupilo pet ili šest. Počelo je rešetanje svakojakim pitanjima, od „Kako mi je uopće palo na pamet da posumnjam u ispravnost postupka?“, „Jesam li svjesna što si radim?“, te „Plašim li se mraka?“. U jednom trenutku obuzeo me veliki strah, te sam pomislila da će mi srce iskočiti koliko je lupalo. Htjela sam pobjeći, nestati, propasti u zemlju, međutim nisu me ispuštali tako lako. Gnjavaža je trajala poprilično dugo, sve dok me nisu dobrano ispreskakali. Međutim, dokumentaciju nisam vidjela, jer je navodno već bila proslijeđena u kadrovski odjel u Zagrebu.
Činilo mi se da su više nego li uživali u predstavi. Nisam mogla razlučiti što je bila sprdnja, što zastrašivanje, što nabacivanje. Svaki je bio nekako primitivno poseban na svoj način. Ako ste kada imali posla s primitivnim policajcem, vojska je otprilike isti soj, možda još primitivniji. Iako sam jedva izvukla živu glavu iz vučjeg brloga, okupana u znoju trčećim korakom tražila sam put kući. Osjećala sam užasan strah, ali nisam pomišljala na predaju. Slijedeće jutro zaputila sam se u Zagreb. Procedura je bila ista. Legitimiranje, uzimanje podataka, pretres. Proslijeđena sam jednom čini mi se zastavniku, iako nemam pojma kakav je to čin u hijerarhiji. Uputio mi je slična pitanja, s dozom podsmjeha i nevjerice, kao i njegovi drugovi na Šamarici, ali se na kraju smilovao i omogućio mi uvid u natječajnu dokumentaciju.
Saznanje je bilo poražavajuće. Od šest primljenih kandidatkinja, niti jedna nije ispunjavala uvjete iz natječaja. Bilo je tu svašta, od kćerki oficira, bliže i daljnje rodbine, ljubavnica, frizerki, čistačica, kandidatkinja samo s osnovnom školom iako se tražila srednja i slično. U maloj sredini sve se brzo i lako dozna. Kako sam imala još samo jedan dan da napišem žalbu, požurila sam kući. Sastavila sam žalbu sa svim primjedbama na provedeni postupak, te iznijela i primjedbe na zastrašivanje koje sam proživjela u kontaktu s vojnim licima.
Moja žalba proslijeđena je u Beograd, obzirom da je tamo bila glavna centrala. Mislim da niti jedna žalba nije žurnije riješena, što tada moja. Ma nije prošlo možda niti trideset dana, a ja sam imala rješenje u rukama, potpisano ni manje ni više od admirala Branka Mamule. Žalba je usvojena i natječaj poništen u cjelosti. Pored navedenog, Vojna pošta u Petrinji dobila je i zabranu raspisivanja novog natječaja narednih šest mjeseci. Međutim, kao razlog mog neprimanja navedeno je da postoje zapreke. Iako nije pisalo koje su to zapreke konkretno, saznala sam kasnije o čemu se točno radilo. Prema navedenom zakonu i odredbi, u bivšem sistemu nisi bio podoban, te nisi mogao dobiti posao u JNA ili policiji, ako ti je netko od članova obitelji primjerice bio nepodoban. Puno toga se smatralo nepodobnim. Kod mene se konkretno radilo o tome da je djed bio svega tri dana u domobranima. U ta tri dana uspio je biti i ranjen. Iako je pobjegao iz bolnice, te ostatak rata proveo skrivajući se u jednoj spilji, smatralo me se nepodobnom za jednu takvu časnu službu.
Bez obzira što tada nisam dobila posao, a i bolje da nisam, pobjeda je bila slatka i bila sam bogatija za jedno ovakvo iskustvo. Zato, nikada ne pustite da život piše ono što vam je namijenio. Mijenjate tijekove i ispravljajte krive Drine. Andrić bi rekao: „Sve su Drine krive i nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti, ali nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo“.
nedjelja, 22.03.2015.
KAKO SAM POSTALA PROVINCIJALKA?
Foto: Arbe
Da, to sam ja i ovo je jedna od mojih životnih priča. Iako se nekada davno naziv provincijalac/ka vezivao samo za ljude koji žive u provincijama, odnosno manjim mjestima neke zemlje, posljednjih desetljeća uglavnom se spominjao u negativnoj konotaciji, te podrazumijevao primitivne i nekulturne ljude, koje primjerice put nanese u neke velike gradove. I mene je davno put nanio iz manjeg u veliki grad, te sam na vlastitom iskustvu naučila da postoje i druge osobine i ponašanja, zbog kojih se nekoga može smatrati provincijalcem/kom. Ja sam etiketu provincijalke zaradila iz razloga koji ne bi spadao u ništa od navedenog, jer smatram da odbiti prodati svoje tijelo za trenutak slave i uspjeha, ne bi bila nekultura i primitvizam.
Ovo je priča o djevojci koja je u veliki grad došla iz provincije strpavši u kofer snove i ambicije. Gorda, naspram podsmjeha, I spletki posljednjih, Usamljeni galeb, Iznad mora osrednjih... Ma ne, ovo je Balaševićeva pjesma, koja je toliko prelijepa da ljepotu i dušu napisanih stihova ne može zamjeniti niti jedna titula i lenta, no moja priča ima ipak malo drugačiji smisao i tijek.
U sjećanje priče vratila me nedavna smrt Dinke Delić, jedne od YU misica osamdesetih godina, koja je iznenada umrla u svojoj pedesetoj godini života, te jedan tekst koji sam švrljajući po internetskim stranicama, pročitala o najljepšoj i najpoznatijoj misici s prostora bivše Jugoslavije, a govori o uroti u kojoj je Bernarda Marovt bila onemogućena da postane Miss svijeta.
Obzirom da nisam našla niti jedan trag o izboru ljepote iz 1987. godine, osim da je te godine na završnom natjecanju pobjedila Aleksandra Mindoljević, neka ova osobna priča bude prvi zapis o tome. Možda je moja priča o onemogućavanju da ponesem lentu na jednom od ovih izbora, u odnosu na priče onih koje su je ponijele apsolutno nevažna, međutim meni je bila itekako važna, jer je situacija u kojoj sam se našla, odredila moj daljnji put. Ne insinuiram da sve koje ponesu titulu najljepše ili uđu u uži izbor, ostvare to preko kreveta, jer naravno postoje i druge kombinacije i varijacije na ovom putu, no meni je bio ponuđen jedino ovakav put. Obzirom da nisam bila spremna za skidanje, odustala sam prije nego li sam zakoračila na takav put slave.
Nekoliko mjeseci prije izbora dobila sam svoje prvo zaposlenje u struci, te nisam niti pomišljala da bi mi se nešto ovakvo moglo naći na putu. Dogodilo se tako da je jedan fotograf, bez da me je pitao, poslao moje slike u uredništvo AS-a, te sam pozvana da se natječem. Kada je već ispalo tako, odlučila sam probati.
Sjetit će se nešto stariji, da su ova natjecanja bila poprilično aktualna, a odvijala su se pod organizacijom i pokroviteljstvom sarajevskog AS-a ili poznatijeg kao prvog YU tabloida. Natjecanja su bila četiri puta godišnje i to u proljeće, ljeto, jesen i zimu, a natjecale su se 24 djevojke s prostora bivše Jugoslavije i inozemstva. Biralo se šest najljepših, koje su išle u završno natjecanje za Miss Jugoslavije i na kraju za Miss World. Te 1987. godine natjecanje za Miss jeseni, bilo je organizirano u Karlovcu u Hotelu Korana. Događaj je vodio legendarni Oliver Mlakar, a od glazbenih izvođača gostovali su Magazin, Doris Dragović, Seid Memić Vajta, Alen Slavica i Hanka Paldum.
Vijest o pozivu podjelila sam s prijateljicom koju sam kratko poznavala. Studirala je u Zagrebu i po njezinoj priči, kretala se u visokom društvu. U tako kratkom vremenu nisam uspjela dokučiti čime se još usput bavila. Odmah je predložila da već slijedeći dan pođem s njom u Zagreb i da me upozna s nekim tko mi može pomoći u vezi natjecanja, ali i da ostvarim karijeru manekenke ili modela. Iz njezine priče, zvučalo je kao da je tip bio svemogući. Toliko su kao bili dobri da je njoj rješavao sve prolaze na faksu. Iako nevoljko, uputila sam se s prijateljicom, na dogovoreni susret. Tek puno godina kasnije, gledajuću na TV-u emisiju o Miroslavu Krleži i snimku kuće na Gvozdu, shvatila sam da je to kuća u kojoj sam bila i u kojoj se dogodio dio priče.
Susret je bio srdačan, te se stvarno činilo kao da je sve strogo profesionalno. U jednom danu odrađen je prvi foto session, dogovoreno snimanje reklame kišobrana za Vis Varaždin, te sponzor za večernju haljinu, cipele, frizuru i make up za natjecanje. Trebala sam u Karlovac ići u punom sjaju. Međutim cijela priča je vrlo brzo promjenila svoj tijek. Na kraju dana, dotični je predložio da nas troje nazdravimo jer se ipak odradio veliki posao. Iako tijekom cijelog dana nisam uočila bilo kakve seksualne tenzije od strane dotičnog gospodina, po nazdravljanju odmah je krenuo da me poljubi. Ostala sam zatečena i zbunjena, te se izmakla u stranu. Moje odbijanje uzrujalo je dotičnog, te je počeo da urla i da me naziva najobičnijom glupom provincijalkom. U bijesu je zgrabio telefon i otkazao sve dogovoreno. Pristojno sam pozdravila društvo, izjurila van, te se zaputila na željeznički kolodvor i nazad u svoju provinciju.
Nisam stekla dojam da se prijateljica iznenadila postupkom. Valjda je uobičajeno da se takvi poslovi upravo tako sklapaju. Čast iznimkama ako postoje i ako se to može na drugačiji način. Iako sam pomislila da ću sama do kolodvora, prijateljica me sustigla, te pokušala objasniti kako sam zeznula cijelu stvar. Ispričala mi je priču o jednoj djevojci koja je samo koju godinu prije mene, preko dotičnog gospodina pobijedila na natjecanju i postigla veliki uspjeh kasnije, ali je s njim iz zahvalnosti morala provesti dvije godine. Iako sam svjesna da je sve to individualno, od same pomisli samo na poljubac s čovjekom koji je od mene bio stariji oko trideset godina, budilo je osjećaj gađenja i prljavog. Kroz nekoliko dana zaputila sam se u Karlovac, bez sponzora i tima koji je trebao da me prati.
Nisam pobijedila, a niti ušla u uži izbor, jer mi je dotični gospodin obećao da će onemogućiti pobjedu i s užitkom gledati moj poraz. I stvarno je to učinio.Bilo je ovo za mene jedno vrlo neugodno iskustvo s puno iskušenja. Bez obzira na poraz, po završetku natjecanja ponuđen mi je posao modela u jednoj slovenskoj modnoj agenciji, te da se slikam za magazin Start i duplericu Večernjaka, međutim ništa od ponuđenog nisam prihvatila. Možda su u pravu oni koji misle da je provincija neizlječivo stanje. Da sam odabrala ponuđeno, možda bi imala svijet pod nogama, kao što su ga imale neke od njih i danas bi se pisalo gdje sam, kako izgledam i šta radim, ali ja sam odabrala biti provincijalka i nije mi žao, jer takav put nije bio moj put.
subota, 14.03.2015.
SINDROM BARONA MINHAUZENA
U borbi za egzistenciju i radi zaposlenja ljudi su spremni učiniti sve, pa i predstavljati sebe u drugačijem, boljem izdanju. Laž se definira kao svjesno izrečena neistina ili obmana, a laganje se isplati jedino ako ostane neotkriveno i ako se ne krene sumnjati i provjeravati činjenice.
Vjerujem da vam je svima znana društvena mreža Linkedin, na kojoj je vaš profil praktično vaš CV odnosno životopis. Linkedin omogućava poslodavcima pregled dostupnog stručnog kadra, dok ljudima koji traže posao omogućava uvid u slobodna radna mjesta i potencijalno zaposlenje. Nije mi poznato koliko se ljudi uspjelo zaposliti uz pomoć ove društvene mreže i koliko je ona stvarno efikasna u pronalaženju zaposlenja, ali mi je poznato to da neki ljudi sebe nude pod ono što nisu. Ostala sam zatečena kada sam pročitala CV osobe koju poznajem kao spavalicu, ljenjivca, parazita, manipulatora i patološkog lažljivca.
Kad već spomenuh patološko laganje, ono se u psihijatrijskom žargonu označava kao pseudologija fantastika a koristi se i sinonim bolesno laganje. Za razliku od laganja koje u podlozi ima stjecanje određenih koristi za osobu koja laže, patološko laganje je nesvrhovito. Patološki lažljivci se u pravilu osjećaju bolesnima, njihovo ponašanje je često impulzivno opsesivno, a poriv za laganjem nekontroliran.
Uljepšavanje životopisa ili da ne kažem laganje, kako bi poboljšali šanse za dobivanje posla za neke je normalna i prihvatljiva stvar. Životopis je prvi dojam koji imamo priliku ostaviti na potencijalnog poslodavca, tako da ono što piše u njemu mora biti dovoljno dobro i intrigantno. To uljepšavanje životopisa bi trebalo biti minimalno, međutim neki uglavnom pretjeraju. Obzirom da se sve važne stvari koje želimo učiniti u životu temelje na povjerenju, može li onda ovakvo predstavljanje biti poželjno i društveno prihvatljivo kako to neki smatraju? Koliko možemo živjeti s lažnom slikom o sebi i postoji li grižnja savjesti? U konačnici, zašto uopće lažemo kada je puno lakše govoriti istinu?
Iz ugla psihologa, lažno predstavljanje u osnovi krije traume doživljene u djetinjstvu. Psihološki motiv kod ljudi koji se lažno predstavljaju je potreba za kompenzacijom osobnog identiteta. Radi se o osobama koje nisu u dovoljnoj mjeri izgradile svoju osobnost i ne osjećaju se sigurno. Te osobe potisnule su svoje stvarno „ja“, te osjećaj praznine i nedostatak osobnog identiteta nadomješćuju zamjenom svojih kvalifikacija za tuđe. Naravno, uzroci takvih potreba i stanja su različiti. Psiholozi smatraju da lažemo jer se bojimo posljedica istine, odnosno ljudi lažu kako bi izbjegli da izgledaju glupi i nesposobni. Naravno da postoje i mnogi drugi razlozi za laganje. Ponekad ljudi lažu bez određene namjere, lažu zbog straha od kazne ili posljedica, lažu kako bi sačuvali obraz, postali ili ostali prihvaćeni, kako bi privukli pažnju i dobili nečiju naklonost, kako bi povećali moć, dobili privilegije, novac, divljenje ili kako bi pomogli nekom drugom. Psiholozi također smatraju da je laganje stresan posao, jer je puno lakše zapamtiti istinu nego laž.
U medicini se psihološki poremećaj pretjeranog laganja naziva Minhauzenov sindrom. Poremećaj je nazvan po stvarnom liku baronu Minhauzenu, za kojeg se veže priča da je bio najveći lažov. Njemački baron je s dvadeset godina pristupio ruskoj vojsci s kojom se borio protiv Turaka. Po povratku u rodnu Njemačku izmišljao je i pričao nevjerojatne avanture i hvalio se svojim velikim junaštvom. Njegove priče su ovjekovječene i poznate danas kao Minhauzenijade.Sindrom barona Minhauzena je neka vrsta obrambenog mehanizma jednog ega koji nije ni formiran. Takva osoba smatra da jedino tako može da prođe i bude poželjna i prihvaćena u društvu.
Osobe koje se lažno predstavljaju imaju poremećaj ovog dijela osobnosti, one nemaju dovoljno razvijen osjećaj za moral, te tako ne mogu imati niti grižnju savjesti. Svi oni koji se lažno predstavljaju, preuzimaju neki tuđi identitet jer ne prihvaćaju sebe takvima kakvi jesu. Takve osobe nisu u stanju da procjene koji su njihovi realni kapaciteti.
Kako nigdje nisam pronašla kako i da li se liječi ovaj sindrom, zaključila bih da u svakom normalnom čovjeku postoji jedan dio njegove osobnosti koji je zadužen za samopromatranje i koji mu govori što je ispravno ili što nije. Zato, pokušajte ozdraviti oni koji to niste, jednostavno govorite istinu.
utorak, 10.03.2015.
KAKO VIDIMO MUŠKO - ŽENSKA PRIJATELJSTVA?
Potaknuta vlastitim kamenom spoticanja ili trinaestom stepenicom na kojoj svako malo zapnem, te završim kao primitivka i nečiji tlačitelj, odlučih da se pridružim plejadi autora koji su unazad nekoliko godina pisali o ovoj temi. Postoji zavidna količina tekstova, kako stručnih i znanstvenih, tako i autora koji su o ovoj temi progovorili iz vlastitog iskustva. Ne bi vjerovali, bilo da se radi o autorima muškog ili ženskog spola, razmišljanja i zaključci su otprilike isti ili slični, tako da se stječe dojam kao da su svi jedni od drugih prepisivali. Također i znanost se nedavno oglasila po ovom pitanju i riješila dileme. Platonske veze ili klasična „samo“ prijateljstva između muškaraca i žena definitivno ne postoje. Zaključak je to analize koja je potvrdila da u praksi svakog odnosa ovog tipa, ipak postoji seksualna tenzija.
Tim sociologa i psihologa analizu je proveo na 88 muško-ženskih parova, koji su svoju vezu karakterizirali kao čisto prijateljsku. Rezultati su pokazali kako su vrlo izražene razlike u načinu na koji žene i muškarci doživljavaju prijateljstvo s osobom suprotnog spola. Potvrđeno je da su muškarci mnogo spremniji na romantičnije akcije sa svojim prijateljicama nego što su to žene s prijateljima. Također je potvrđeno da su se muškarci pokazali kao potpuni slijepci jer su u većini slučajeva krivo procjenjivali vlastite šanse te su gotovo uvijek preuveličavali stvarnu privlačnost koju prema njima osjeća partnerica. S druge strane, žene su se ponašale drugačije. One su tijekom eksperimenta snažno umanjivale stvarni stupanj privlačnosti koju osjeća njihov kolega. Posebno je iznenađujuće bilo saznanje da su oba spola pokazala podjednak interes za prijatelje koji su slobodni i prema onima u vezi te su ih podjednako privlačili bez obzira na status.
Ako stavimo znanost i provedene analize malo po strani, te mogućnost da možda uzorak od 88 parova nije bio dovoljan, vjerujem da nema osobe koja se nije jednom ili više puta našla u jednom ovakvom odnosu, bilo da je u vezi ili slobodna. Nema smila da postavljam ponovo pitanje da li su moguća muško-ženska prijateljstva, kada su mnogi prije mene odgovorili te znanost potvrdila, već ću pitati zašto su nam uopće potrebna muško-ženska prijateljstva ako imamo partnera i mislimo da nam je veza zdrava? Od kuda dolazi potreba i ovisnost o takvim prijateljstvima? Zašto nam je potrebno društvo osoba koje nisu u nikakvom doticaju s našim partnerom? Zašto se ne možemo zadovoljiti slučajnim susretima s osobama suprotnog spola koje su nam iz nekog razloga simpatične, već sami iniciramo i nastojimo održavati kontinuitet takvih odnosa? Zašto dovodimo u pitanje sigurnost onog što već imamo, nečim čiji je ishod neprirodan i samim time već osuđen na propast?
Nikada ništa ne gledam crnim ili bijelim, pa čak niti ta muško-ženska prijateljstva, premda bi moje životno iskustvo bilo na strani provedene analize. Bez obzira na provedenu analizu i mišljenje znanosti kao i mišljenje svih drugih, rekla bih da su oba spola po ovom pitanju ista i da ne postoje nikakve bitne razlike, jer smatram da je sve stvar trenutka i okolnosti da li će nešto što je započeto zaživjeti, opstati ili prestati. Vjerujem da se ovakva prijateljstva mogu ostvariti ali samo privremeno i mogu trajati toliko dok netko ne bude povrijeđen. Ako ste slobodni, sve vam je dozvoljeno i skroz je nevažno hoće li se vaše prijateljstvo pretvoriti u nešto više, čak može biti i poželjno. Ako ste u vezi, a imate potrebu za ovakvom vrstom odnosa onda će uvijek biti povrijeđen vaš partner, bilo ili ne bilo povjerenja u vašoj vezi i bilo ili ne bilo fizičkog kontakta s vašim prijateljem ili prijateljicom, jer malo tko može žvakati ovakva prijateljstva ako je u vezi odnosno braku. Problem nastaje kada ne želimo prihvatiti spoznaju da našem partneru može smetati prijateljstvo ili više njih, koje održavamo sa suprotnim spolom.
Zaključila bih, da samo sebična i nerazumna osoba može ignorirati osjećaje i mišljenje druge strane odnosno partnera i uzimati sebi za pravo da to što čini je sasvim ispravno i bezazleno. Također bih dodala da nije važno hoće li to muško-žensko prijateljstvo trajati mjesec, godinu ili duže, činjenica je da ne može opstati jer pobuđuje sumnju vašeg partnera i okoline, jer malo tko može pomisliti da dvoje koji često piju kavu, su samo ljubitelji kave. U pozadini svakog muško-ženskog prijateljstva uvijek stoji nečija skrivena namjera i interes koja je poznata samo dotičnom umu. Taj interes može biti raznovrstan, a do cilja dolazimo uglavnom putem ispijanja zajedničkih kava i pokazivanjem pažnje bilo koje vrste. Naravno da postoje i oni koji su ispili puno kava u svom životu s osobama suprotnog spola a da nisu ostvarili svoje namjere i interese, jer ponovit ću, sve je stvar trenutka i okolnosti. Zato dragi moji, ako ne pali samo s kavom, pokušajte s nečim pride. Primjerice, kava plus krafna, pa tko voli neka izvoli.
Prije nego li sam odlučila napisati ovaj tekst, na facebooku sam podijelila kolumnu Hrvoja Šalkovića na istu temu, koja mi se jako svidjela. Svidjela mi se jer je realna i najbliže istini, a istina je uglavnom uvijek na pola puta u svemu pa i po pitanju muško-ženskog prijateljstva. Komentari na Šalkovićevu kolumnu bili su u jednakom omjeru, odnosno podjednak broj oba spola je tvrdio da su takva prijateljstva moguća odnosno da nisu moguća. Jedan od najzanimljivijih viđenja muško-ženskog prijateljstva glasio je ovako:
„Nekoliko puta sam bio, spletom okolnosti, u situaciji da spavam u istoj sobi sa ženom koja mi je bila poslovni partner, privatno prijatelj i ni jednom nismo došli u iskušenje da prijeđemo tu magičnu granicu potpunog tjelesnog spajanja. Razlog je jednostavan, poslije toga ništa više ne bi bilo isto. Možda bi bilo bolje, a možda se ne bismo mogli nositi s tom novom činjenicom i prijateljstvo bi bilo u vremenskom iskušenju. Uvažavali smo činjenicu obiteljskog i partnerskog statusa. Čak smo poslije i razgovarali o tim okolnostima. Često smo se složili i priznali jedno drugom da smo željeli da se i to dogodi, ali nitko nije želio preuzeti „odgovornost“ za ono što bi bilo poslije. Nismo bili dovoljno hrabri. Ne zna, da li je to bila slabost ili hrabrost da otvorimo poglavlje međusobnog odnosa za koje nismo znali u kojem pravcu će se poslije razvijati. Tanka je razlikovna crta između genijalnosti i ludosti kao i prijateljstva i partnerstva prema mržnji. Odgoj i životno iskustvo zadržali su nas unutar područja u kojem možemo odnos kontrolirati i njime upravljati. Sada mi se čini da su takvi odnosi u stvari krug/prsten. Ako kreneš u jednom smjeru, susrest ćeš se na prvom koraku sa nečim potpuno novim i tako je to blizu. Svega nekoliko koraka. Ukoliko krenemo drugim, suprotnim smjerom, tada je granica prelaska u drugačiji odnos beskrajno daleko. Ili nemamo hrabrosti iskoračiti u nešto nepoznato gdje odnosom ne upravlja samo razum već i osjećaji temeljeni na običnoj ljudskoj potrebi za razumijevanjem, podrškom, toplinom i prirodnošću naših instikata. Da li nam je u podsvijesti jedna izreka: kad su emocije pri vrhuncu, pamet je pri dnu. Hoću li kad odgonetnuti odgovor na pitanje da li sam u pravu. A svatko od nas to želi. Teško je biti pametan, ali barem o tome možemo razmišljati. Svatko će doći do različitog, zanimljivog, ali i ne ponovljivog zaključka.“
nedjelja, 01.03.2015.
OD BEATLEMANIJE DO FANOMANIJE
Nisam fosil ali ponekad se zapitam nije li možda moja vrsta kojim slučajem jednostavno izumrla, a da to nisam ni primjetila. Fosili izumrlih vrsta govore da su se prvi anatomski moderni ljudi razvili iz vrste Homo sapiens prije više od 200.000 godina, a prijelaz na modernitet u ponašanju s pojavom uporabe simbola, jezika i specijaliziranog kamenog oruđa dogodio se prije otprilike 50.000 godina. Znamo svi da evolucija nužno podrazumijeva napredak, te ako uzmemo u obzir da se u odnosu na naše pretke, hranimo bolje, rađamo sigurnije, živimo duže i ne bolujemo od teških zaraznih bolesti, često razmišljam koliko smo se stvarno i realno udaljili od naših predaka i da li je civilizacija dosegla točku od koje ne može dalje. Kako objasniti svo to ludilo koje je iznjedrilo moderno ljudsko doba i zašto odbacujemo racio i temeljne ljudske vrednote, kada nam je još uvijek sve to prijeko potrebno?
Evolucija današnjeg čovjeka, htjeli mi to priznati ili ne, odvija se u devijantnom i nazadnom smjeru. Dolaze nove generacije i naraštaji, bez osjećaja i s nekakvim neobjašnjivim potrebama. Nazvala bih ih ljudima mutantima ili ljudima novih tjelesnih i umnih svojstava nastalih mutacijom ljudske vrste. Tehnološki razvoj prošlog stoljeća, koji je bio značajan činilac u oblikovanju suvremenog društva, kao i sredstva masovnih komunikacija učinila su da društvo postane jedinstvenije i homogenije. Posljedica te jedinstvenosti i homogenizacije je sve veća potreba za zabavom, a time se stvaraju područja novih mogućnosti. Jedno od tih devijantnih ponašanja je slijepo obožavanje poznatih i slavnih osoba koje je poprimilo razmjere masovnosti. Međutim, još uvijek nije objašnjeno zašto je slavljenje ili obožavanje idola postalo takav snažan pokretač u našim životima odnosno koji je smisao obožavanja poznatih i slavnih. U doba moje najranije mladosti ova pojava nazivala se beatlemanijom, naravno prema legendarnim The Beatlesima koji tada i nisu imali nekakvu naročitu konkurenciju.
Čini se da nije pretjerano ako se kaže, da je u današnjem modernom svijetu nužnost zadovoljavanja osjećajnih potreba s odgovarajućim junacima ili idolima postala mnogo veća nego ikada prije, a isto tako i mogućnosti da se to postane, jer zvijezda nije samo zbir svojstava i proizvod mehanizma publiciteta. Mnoge takve ljude okružuje nešto tajanstveno. Uspješnih i lijepih ljudi ima mnogo, ali samo neki imaju ona teško odrediva svojstva da postanu idoli određenog društva. Obožavanje tih idola bez ikakva je opravdanja i teško se može shvatiti. Spisak idola prošlog i ovog stoljeća je velik i šarolik. Idoli su postali ljudi najrazličitijih zvanja, zanimanja i profesija, od nogometaša, glazbenika, političara, liječnika, pa čak i blogera. Idolatrija je postala sastavni dio života suvremenog razvijenog društva i ima važnu ulogu u oblikovanju društvenog života i etičkih vrijednosti.
Riječi mijenjaju oblik i značenje kroz vrijeme, a mogu se posuđivati i iz drugih jezika tako da danas umjesto idolatrije, imamo fanove i fanatizme. Kada sam počela razmišljati o ovoj temi u sjećanje mi se vratilo ubojstvo legendarnog Johna Lennona iz 1980. godine koji je ubijen od ruke obožavatelja, kao i film baziran na istoimenom romanu kojeg je napisao Peter Abrahams, a riječ je o psihološkom trileru iz 1996. godine The Fan ili po naški Obožavatelj, u kojem glavnu ulogu tumači Robert De Niro, inače moj omiljeni glumac. Iako premijernim prikazivanjem u američkim kinima nije privukao značajan broj gledatelja te su ga filmski kritičari uglavnom okarakterizirali kao neuspjeh, veliki broj filmskih obožavatelja danas ga smatra podcijenjenim. Obzirom na odmak vremena i rekla bih popularnost fanatizma, pitala sam se da li je možda upravo ovaj film bio najava nekih novih vrsta ludila i bezumlja kojima smo okruženi ili možda tek obrazac budućim naraštajima.
U neka davna normalna vremena i moja generacija je imala idole i uzore s kojima se poistovjećivala. To idolstvo ili idealiziranje prije je bilo moda i tek se sastojalo od neke vrste zaljubljenosti, ushićenja, zanesenosti koja se pokazivala kroz vrištanje na koncertima, skupljanje autograma, isječaka slika i tekstova iz tiskovina i slično. Znalo se kojoj je dobi primjereno i kada prestaje. Općenito, ako izuzmem neke pojedinačne tragične slučajeve, izgledalo je nevino u odnosu na današnje shvaćanje ovog pojma koje podrazumijeva opsjednutost, fanatično i slijepo praćenje, upućivanje prijetnji, kolekcionarstvo idolovih beznačajnih stvari i slično.
Bez pretjerivanja, svijet je obuzeo fanatizam svih mogućih vrsta i oblika. Sve vrste medija svakodnevno svjedoče ovoj bolesti današnjice. Rasprostranjen je i raznolik. Može se pojaviti bilo gdje i bilo kada, pa tako imamo religiozni, nacionalni i ideološki. Fanatizam se opisuje kao emocija koju obilježava zanesenost, zasljepljenost, intenzivna posvećenost nekim vrijednostima, osobama ili institucijama, uz spremnost za njihovu bezuvjetnu obranu i širenje tih vrijednosti ili ideja. Enciklopedije bilježe da se pojam fanatizma pojavio još u 17. stoljeću a navodno ga je prvi upotrijebio Jacques Benigne Bossuet, nakon čega je pojam bio zaboravljen sve do otprilike polovice prošlog stoljeća kada se o njemu ponovo počelo raspravljati. Pojam je dobio prije svega negativno značenje i opisan kao bolest, deformacija, loš gen, zastranjenje. Definicija fanatika, određuje kao čovjeka koji slijepo vjeruje u ispravnost svojih ideja, a potpuno je nesposoban da razumije tuđe misli i osjećaje. Fanatik je netko za koga logika i racionalna rasprava ne znače ništa. Obzirom na navedeno, pitam se koliko smo svjesni opasnosti i štetnosti fanatizma bilo koje vrste? Od kuda izvire i dolazi potreba za slijepim obožavanjem osoba bez pokrića? Kako se nositi s fanatizmom bližnjeg? U kojoj ga mjeri možemo tolerirati? Možemo li biti povrijeđeni nečijim fanatičnim postupcima? Sve su ovo pitanja s kojima se susrećemo u našim životima. Ali, tražimo li odgovore, liječimo li stanja ili prihvaćamo situaciju kao nešto normalno?
Pojam normalan ili normalno je poprilično rastezljiv što znači, ono što je za mene normalno ne mora biti za nekog drugog i obrnuto. Primjerice, nekome je normalno za umjetni nokat Lady GaGe platiti 64.000,00 kuna, meni nije. Bez obzira na sve, valja imati na umu da i u toj rastezljivosti pojma normalan, ne bi trebalo zaboravljati osnovne ljudske norme ponašanja i ljudske vrednote jer upravo iz naše evolucije i prošlosti možemo učiti o budućnosti. Također, ono što nisam spomenula su situacije i slučajevi kada ne moramo biti planetarno poznati ili slavni, da bi imali svoga fana. Kao najobičniji anonimac iskusila sam nekakvu takvu vrstu fanatizma, ali o tome ću nekom drugom prilikom.
ponedjeljak, 23.02.2015.
TKO POD DRUGIM JAMU KOPA ...
Još kao dijete zapamtila sam jednu mudru izreku koja pripada našem podneblju a glasi „Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada“. Ne znam zašto tada, možda iz straha od jame ili što je lako pamtljiva, pospremila sam ju u svojoj glavi kao upozorenje i jedno od pravila života. Međutim, život je satkan od bezbroj stupica te koliko god bili zreli, pripremljeni i mislili da možemo prepoznati osobu s kojom valja biti na oprezu, ipak se nađemo zatečeni i u čudu kada shvatimo da smo prevareni. Nekima je sklonost za kopanjem urođena, nekima stil života a neki s razlogom ili bez, jednostavno samo posrnu.
Upoznala sam ih sve. U cijeloj ovoj lepezi kopača, zasigurno su najopasniji oni o kojima mislite sve najbolje, koje zavolite i do kojih vam je stalo. I sama sam mislila kako imam dovoljno razvijena osjetila i životno iskustvo da mogu namirisati smeće od čovjeka i da mi se takva prevara više ne može dogoditi. Imala sam punih godinu dana da naslutim i prepoznam ali nisam, nasjela sam kao zadnja budala. Stajala sam na samom rubu jame iznevjerena, okaljana te prepuštena na osudu radne okoline. Kako bih mogla i pomisliti da bi to krhko, mirno i pitomo stvorenje bilo u stanju latiti se lopate. Kako bih pomislila da bi netko koga sam uzdigla tako visoko bio spreman na svo moje davanje uzvratiti na takav način. Iskopala mi je jamu za svega nekoliko promijenjenih bravica na uredskim ormarima, koji posao je svojim dodvoravanjem čelniku tijela, iznudila za svog dečka stolara a za protuuslugu ponudila lažno blaćenje mene. Samo nekoliko bravica bila je vrijedna moja vjera, poštovanje, poticanje, prijateljstvo i zaštita koje sam joj od prvog susreta poklanjala. Podvaliti mi svoju pogrešku bez imalo srama i grižnje savjesti bilo je jako oholo.
Prije nekoliko godina na poslu dobila sam novu radnu kolegicu koja je stigla ravno iz školske klupe. Primljena je na određeno vrijeme od godinu dana. Obzirom da se pokazala dobrom, uz moju preporuku primljena je i za stalno. Što se tiče probnog rada i ostavljenog dojma, nisam imala primjedbi. Bila je marljiva, pedantna i točna. U komunikaciji pristojna, nenametljiva i povučena. Ni tu povučenost i stisnutost nisam smatrala nedostatkom jer sam očekivala da će se kroz neko izvijesno vrijeme osloboditi. Tijekom probnog rada vrijedno je učila i pokazivala neizmjernu zainteresiranost. Bila je samo nešto sporija ali ni to nisam smatrala nedostatkom već prije oprezom zbog radnog neiskustva. Nije danas lako dobiti posao niti na određeno, kamo li za stalno. Stala bih iza svakog mladog i vrijednog čovjeka i dala priliku, pa sam tako stala i iza nje. Iako izgledom sitna i sva krhka bila je izdržljiva poput spartanca. Nešto me u njoj podsjećalo na mene samu odnosno moju požrtvovnost u odnosu prema radu. Napokon mi se činilo da imam suradnicu koja je vrijedna hvale. I hvalila sam ju pred svima i kada sam god bila u prilici. Prvo što sam izgovorila u susretu s njezinim roditeljima su bile riječi „da mogu biti sretni što imaju takvo dijete“. Iako sam po godinama bila bliže njezinim roditeljima, tijekom probnog rada postale smo bliske i otvorene jedna prema drugoj.
Bila sam presretna kada je dobila rješenje za stalni radni odnos. Međutim, trebalo je samo nekoliko dana da shvatim koliko sam bila zavedena. Preobrazba je bila munjevita. Od tihe i povučene djevojke do bahate i ohole goropadnice. Ispadi su bili nesvakidašnji i neobjašnjivi. To sitno i krhoko stvorenje siktalo je poput najljuće guje prema meni, ostalim radnim kolegama a najčešće i najviše prema strankama. Na promjenu ponašanja, reagirala sam u dobroj namjeri prijateljskim i majčinskim savjetima te pokušala upozoriti da bi joj se takvo ponašanje moglo obiti o glavu, obzirom da radi s ljudima a ne sa stvarima. I stvarno, nakon kratkog vremena, dogodilo se to što sam pretpostavljala da se mora dogoditi. Nakon njezine neljubaznosti i agresive, stranka je uputila pismenu pritužbu na ruke čelnika tijela u kojoj nije bilo napisano na koga se pritužba odnosi. Kako je predmet bio njezin, prvo je prozvana ona. Međutim, umjesto da prizna i ispriča se povrijeđenoj i ljutitoj stranci, mlada kolegica u svoju priču uvlači mene, ne kao saučesnika, već glavnog krivca. Cijeli slučaj i priču podmetnula je i spakirala u stilu „a onda će svizac zamotati čokoladu u omot...“. Ubrzo sam od strane čelnika pozvana na razgovor i upozorenje. Bila sam zatečena i preneražena te pokušala objasniti da s događajem nemam nikakve veze. Prvo, jer sam u mjesecu kada se to dogodilo bila na godišenjm odmoru, drugo jer to nije moj stil i način i treće, jer nikada nisam bila u situaciji da se netko pritužio na mene. Koliko god da sam se trudila objasniti da se ta pritužba ne odnosi na mene, već nekog drugog, doživjela sam sumnju i nepovjerenje bez obzira što u dugogodišnjem radnom vijeku nisam imala niti jednu pritužbu na svoj odnos prema strankama. Nakon podužeg razgovora, čelnik se odlučio na sučeljavanje te pozvao i mlađu kolegicu.
Ušla je skrušeno, te pitomo i nevino, pognutog pogleda koji mi se činio da završava na vrhu njezinih cipela, predamnom ponovila prethodno čelniku ispričanu priču u kojoj su naravno bile iznesene neistinite radnje i situacije koje se uopće nisu dogodile i u kojima nisam prisustvovala. Od šoka me oblila vrućina, znoj je curio niz leđa i pazuhe, srce je lupalo i teško sam disala. Nisam se srušila u iskopanu jamu ali nisam bila ni daleko. Sve što sam uspjela izgovoriti bilo je da mislim da je bolesna osoba i da što prije mora potražiti liječničku pomoć. Izašla sam bez okončanja razgovora i volje za daljnjim ubjeđivanjem i rasvjetljavanjem cijele situacije. Iako sam osjećala da bih ju najrađe ščepala za vrat i zadavila, odlučila sam istinu istjerati do kraja.
U telefonskom imeniku potražila sam broj te po dolasku kući nazvala stranku koja je uputila pritužbu. Moje nazivanje i neizvjesnost trajalo je nekoliko sati. Tek u 20,30 sati s druge strane javila se muška osoba. Od uzbuđenosti i rastrojstva briznula sam u plač te se predstavila i ispričala što mi se toga dana dogodilo. Čovjek je ostao zaprepašten mojom pričom te obećao da će slijedeći dan doći osobno i razjasniti cijelu situaciju. Tako je i bilo.
Nakon razjašnjene situacije mlađa kolegica je sastavila svoje očitovanje, ljutita stranka je dobila ispriku i otklanjanje nepravilnosti a ja sam dobila duboku ranu i iskopanu jamu. Iako je prošlo podosta vremena i još uvijek dijelimo radni prostor, te je komunikacija prisilno uspostavljena i isto tako održavana, do dana današnjeg nisam dobila objašnjenje i ispriku za nanesenu bol i štetu. Također nisam dobila niti ispriku čelnika tijela za neopravdanu i neosnovanu sumnju i terećenje. Protiv moje radne kolegice, osim pisanja očitovanja nije poveden niti proveden nikakav postupak niti je dobila ikakve sankcije za neetično ponašanje.
Interesantno je da to nije jedina pritužba upućena na njezino ponašanje i odnos prema strankama ali kao da nikoga to previše ne zabrinjava. Prije nekoliko dana opet se ponovilo i opet je pisala očitovanje. I to je to. Iako postoje smjernice i institucije za rješavanje ovakvih problema u svim javnim službama, probleme neetičnosti i kopača jama nitko ne riješava, pa ću s pravom postaviti pitanje, treba li čovjek u ovoj državi umjesto institucija da se uzda u djelotvornost narodnih izreka odnosno koliko ima mudrosti i istine u spomenutoj izreci?
subota, 14.02.2015.
PROSTITUCIJA OSJEĆAJA
Prije nekoliko dana pročitala sam kolumnu koja me potaknula na razmišljanje i pitanje, kakve veze s pojom prostitucije imaju oni koji na društvenim mrežama ili primjerice pisanjem bloga, svoje osjećaje iznose javno i dijele s nepoznatim ljudima, obzirom da prema autoru spomenute kolumne, takve osobe vrše „prostituciju svoje ličnosti i osjećaja“?
Složila bih se da je zavladalo nekakvo ludilo u ponašanju ljudi potaknuto potrebom da si lijep, pametan i viđen te da svi moraju znati što si jeo, pio, kupio i gdje si bio, međutim ne mogu se složiti s navedenm stajalištem autora, prvenstveno jer se pojam prostitucije, tog najstarijeg zanata, baš uvijek povezuje s novcem odnosno plaćanjem usluge. Obzirom da ljudi koji dijele svoje osjećaje na društvenim mrežama ili putem bloga rade to besplatno, osporavam poistovjećivanje istih s prostitucijom. Ovu pojavu ili potrebu da dijelimo osjećaje prije bih opisala kao neku vrstu bespomoćnosti i trenutnog stanja u našem društvu. Vremena su teška i ljudi se osjećaju prevarenima, napuštenima, zaboravljenima, nevažnima i prepuštenima sebi samima.
Struka smatra da su osjećaji važni psihološki čimbenici i emocionalni signali koji nas upozoravaju na to što se događa u nama. Također, osjećaji su pokretači emocionalnog života koji utječu na izgradnju našeg emocionalnog odnosa da možemo doživjeti emocionalnu povezanost. Oni djeluju na naše ponašanje, raspoloženje, komunikaciju i još puno toga. Zato je važno osjećaje oblikovati u riječi. Opisujući svoje osjećaje i sami postajemo svjesni što stvarno osjećamo pa pojašnjavanje naših osjećaja vodi dijalogu kojim pospješujemo odnos s drugima. Dijeljenjem naših osjećaja raste kvaliteta našeg odnosa i komunikacije. Kada razgovaramo ili pišemo o osjećajima, bilo da su ugodni ili neugodni, djeljenjem s drugima stvaramo atmosferu prisnosti i povezanosti. Sve ovo vrijedi i u virtualnom svijetu.
I sama sam se donedavno opirala bilo kakvom virtualnom načinu komunikacije i imala predrasude, međutim na nagovor izdavača moje prve knjige popustila sam te napravila facebook profil i pridružila se virtualnom svijetu. U vrlo kratkom vremenu okupila sam ne mali broj što znanih što neznanih prijatelja te virtualni svijet prilagodila svojim potrebama i mogućnostima. To što nisam postala ovisnik, mogu zahvaliti vremenu u kojem sam odrastala. Ipak, moja generacija se družila i komunicirala na drugačiji način te stoga više volim živog čovjeka i živu riječ nego li virtualno druženje. Od virtualnog svijeta zazirala sam prvenstveno zbog toga što osam sati radnog vremena provedem na računalu te sama pomisao da dođem doma i da ponovo sjednem za računalo, ubija. Drugi razlog je bio nedostatak vremena obzirom da sam uz rad i studirala te da sam provodila vrijeme na fejsu, sigurno nikada ne bi završila studij.
Kako sam oduvijek svoje osjećaje mogla lakše izraziti pisanjem, nedavno sam pokrenula i blog. Nisam naišla na podršku i odobravanje svojih bližnjih, barem ne onakvu kakvu sam očekivala. Ideju o blogu doživjeli su kao ponovno otvaranje starih rana koje su zajedno sa mnom proživljavali. Zbog straha za moje zdravlje reagirali su zabrinuto. Morala sam ih uvjeriti da se radi o potrebi i da ću se tako osjećati puno bolje jer moram izbaciti van sve to što se nakupilo tijekom života, pa makar i na takav način.
Ne tako davno srela sam čovjeka čije su mi riječi ostale u sjećanju i kojeg sam se prisjetila čitajući kolumnu. U tom prvom i jedinom susretu podijelio je sa mnom hrpu svojih obiteljskih problema za koje nisu znali ni oni koji ga poznaju i sreću svaki dan. Više puta u životu sam doživjela da mi se otvore ljudi koje vidim prvi puta. Da li je to do mene ili njih ne znam ali sam shvatila da je čovjeku ponekad puno lakše otvoriti dušu nepoznatoj osobi nego li nekome koga dobro poznaje. Otprilike je i u virtualnom svijetu.
Podijeliti osjećaje s nepoznatim pa zvalo se to i prostitucija osjećaja može biti samo u prednosti u odnosu na one koji uopće nemaju osjećaje te tako nemaju što niti podijeliti. Također, podjeliti osjećaje s nekim koga ne poznaješ ali je eto barem odvojio toliko vremena da tvoje osjećaje sasluša ili pročita u prednosti je od djeliti osjećaje s poznatima koji te ne razumiju, do kojih tvoji osjećaji ne dopiru ili ih možda uopće nije briga.
petak, 06.02.2015.
VENTILIRANJE UMA
Bar da ovo pismo mogu započeti s dragi tata ili oče. Ne mogu, ni toliko. Razumio tko ili ne razumio, svejedno mi je. Osudio tko ili ne osudio, isto mi je svejedno.
Prije nekoliko dana telefonskim putem saznala sam da si bolestan. Saznala sam od sestre, tvoje druge kćeri. Nije me zanimalo i nisam htjela čuti ništa o tebi, ali mi je saopćeno. Njoj je teško, iako si joj nanio samo nešto malo manje boli nego li meni. Htio si izazvati samilost. To je tvoj način. Znaj, svaki drugi od ovog, manje bi bolio.
Što si očekivao? Da će to biti dovoljan razlog, da oprostim i zaboravim što si nam učinio. Da ću već isti dan pohitati da te vidim. Da, ovaj puta si ti u pitanju. Poznat mi je taj osjećaj kada si bolestan i kada misliš da je kraj. I ja sam bila ali nisi ni upitao za mene a kamo li da si me obišao a sigurna sam da si znao. Sada, nakon toliko godina moje je srce prazno, a duša istrgnuta. Sva bol kuju si mi nanio pretvorila me u kamen. Možda je mene već pojeo, a da nisam uspjela nikome reći? Zaplačem na svačiju tugu i bol, ali na svoju i tvoju ne mogu.
Pojavio si se na mojim vratima nakon petnaest godina, s petnaest crvenih ruža i bombonjerom. Misliš li da se petnaest godina tuge i bola moglo izbrisati ružama i okus gorčine zamijeniti čokoladnim bombonima. Kolika bezosjećajnost. Iako sam uvijek osjećala da ne zaslužuješ da ti ih otvorim, u tom trenutku nisam se snašla i bez obzira na sve pružila sam ti ruku i dala priliku. U proteklih pet godina imao si vremena pokušati ispraviti učinjenu štetu, smanjiti nanesenu bol, oporaviti naše duše i srca, nadoknaditi barem mali dio propuštenog, ali nisi. To je sada već ukupno izgubljenih dvadeset godina života.
Dugo sam se pitala, kakav je to osjećaj petnaest godina ne željeti vidjeti niti čuti svoje vlastito dijete? Kakav je to osjećaj ne željeti vidjeti svoje unuke a biti tako blizu. Kakav je to osjećaj ne znati kako uopće izgledaju i kada im je rođendan. Ili znati a ne imati potrebu i ne smatrati barem reda radi da bi trebao nazvati i zaželjeti da im bude sretan? Sigurna sam da znaš kada su rođeni. Jesi li i za jedan nazvao? Ili ti je dovoljan razlog da ne zoveš, to što ti ne slaviš rođendane? Nekada davno kada sam bila dijete veselila sam se rođendanima a tvom posebno. Niti jedan nije prošao da ti od svoje ušteđevine nisam kupila dar, barem običnu kolonjsku vodu. Sjetiš li se ikada? Tada si ih slavio jer nisi držao do vjere te tako nisi ni znao da u tvojoj vjeri to nije običaj.
Može li biti važniji neki vjerski blagdan od dana rođenja tvog djeteta ili unuka? Njih uredno obilježavaš. Gdje je smisao tvoga postojanja i kakvu vrijednost tvoja vjera ima? Ja nisam vjernik iako si se silno trudio da mi je nametneš. Niti jedna vjera i religija ne može staviti u drugi plan postojanje moje djece i obitelji. Ja vjerujem da je čovjek mjerilo svih stvari. To je moja religija.
Učinila sam nešto strašno, neoprostivo. Učinila sam nešto protiv tvoje volje. Umjesto tvog odabira, ja sam odlučila odabrati sama. Kaznio si me u skladu sa svojim vjerovanjem. Odrekao si me se pred sobom i pred svima. Kako ne shvaćaš da si kraj sam ispisao, jer ti si meni mogao pomoći a nisi želio. Ja tebi ne mogu.
nedjelja, 01.02.2015.
SAMO JE JEDNA KOKICA
Ima jedna šaljiva i poučna priča koja je ne tako davno kružila elektroničkim putem a nosi poruku kako svako govno može biti šef. Često mi puta taj mail padne na pamet i podsjeti na neke od mojih šefova. Bilo je tu svakakvih pacijenata i uvijek bi se iznova pitala gdje li ih samo nalaze? Svaki puta kada bi pomislila, eto napokon ode i da je vrijeme da dođe netko normalan, ono stigne samo još teži slučaj. Postoji li uopće dobar šef ili je to samo fikcija?
Kako bih zaokružila priču koju sam započela prvim postom te došla do suštine, moram vas upoznati još s nekim ljudima a ponajprije sa svojom zadnjom šeficom koja je najvećim dijelom odgovorna za mojih šest upravnih sporova, agoniju koju proživljavam devet godina i narušeno zdravlje. Stara narodna izreka kaže „Živ čovjek svašta istrpi“. Istina, istrpi ali to trpljenje nosi svoje posljedice koje kad tad izbiju na vidjelo.
Nakon svega nekoliko godina njezinog šefovanja, od nakupnjenog stresa i preforsiranosti u poslu, 2009. godine proradila mi je štitnjača a dijagnoza je bila Subakutna granulomatozna upala štitnjače ili u prijevodu posljedice psihičkog i fizičkog silovanja organizma, uslijed čega sam šest mjeseci bila radno nesposobna i prikovana za krevet. Od temperature, nemoći i ležanja, atrofirali su mi svi mišići a oporavak je bio dugotrajan i težak. Upaljena štitnjača rasturila me uzduž i poprijeko. Bila je to opomena da moram stati i kod sebe nešto mijenjati jer slijedeći puta možda neće biti opomene. Bez obzira na probuđenu svijest i strah od posljedica nisam se uspjela promijeniti. Ne da nisam htjela, nego nisam mogla. Jednostavno, nije mi išlo. Mislim da se osjećajni ljudi teško mogu mijenjati, mijenjati u bezosjećajne ljude. Kod takvih se ljudi čaša puni dugo.
Od samog početka nismo si sjele. Koliko god sam se trudila da održavam taj nekakav optimalan odnos između nas dvije, nije išlo. Različitost u karakterima je bila prevelika. Tolerirala sam maksimalno njezine manjkavosti bez obzira na dojam koji je ostavljala i mišljenje koje sam o njoj stekla ali nisam uspijevala zaslužiti ne optimum, već ni minimum njezine iskrenosti. Nije da sam se nešto ludo trudila da pridobijem njezinu naklonost, jer smatram da se povjerenje i dobar odnos gradi a poštovanje zaslužuje i da je to jednostavno proces koji mora biti obostran. Možda mi nije uspjevalo zato što nisam od onih koji obavezno pri ruci imaju vazelin ili su razlozi bili neke druge prirode. Nikada nisam uspjela dokučiti čime je bio potican njezin animozitet, bešćutnost i egoizam. U sukob smo dolazile neprestano jer nisam od onih koji slijepo izvršavaju sve dodjeljeno. Možda je i to bio jedan od razloga koji ju je iritirao. Iako nije primjereno šefu da griješi, ona je prečesto griješila te sam zbog toga uvijek bila na oprezu.
Ne znam kako drugi ali ja od nadređenog očekujem znanje i stručnost, očekujem moralnu vertikalu, očekujem pravednost i osobu koja zna komunicirati i organizirati posao, očekujem autoritet. Ukratko, očekujem osobu koja treba znati postaviti granice, jer disciplina i red se moraju poštivati a autoritet mora biti opravdan. Nije svrha autoriteta da se podređeni boje svoga šefa, već je svrha autoriteta da se održi kvaliteta obavljanja posla i da svatko nastoji biti što bolji. Snaga svakog šefa u njegovom je timu koji se međusobno poštuje i u kojem vlada povjerenje. Svi učinkoviti šefovi trebali bi cijeniti svoje ljude i shvaćati da su pojedinci najuspješniji kada ih se cijeni i poštuje. Također, dobar šef treba biti svjestan svoje odgovornosti, predan radu i marljiv, spreman za promjene i inovacije, širiti pozitivnu energiju, entuzijazam i optimizam, biti iskren, poštovati suradnike, te biti uzor svojim podređenima i suradnicima. Umjesto svega navedenog uglavnom dobijemo šefove koji nisu ni blizu ovim karakteristikama a kamo li uzoru. Dobijemo cugere, primitivce, beskičmenjake, dvoličnjake, nesposobnjakoviće, sve ono što je suprotno uzornom i što kod svakog normalnog čovjeka potiče nezadovoljstvo i frustracije. Kako uvažavati i poštovati nekoga tko ne zna posao ili ga zna površno, tko nije pravedan, tko ne uvažava pravila pristojnog ponašanja ili odijevanja te narušava ugled sebe i institucije koju predstavlja. Naravno, temelj vodstva je samosvijest a moja šefica je bila jedna od onih bez samosvijesti o bilo čemu a kamo li o dobrom vođenju tima. Najbolje su joj ležale slobodne aktivnosti odnosno fešte na kojima su njezina osobnost i karakter najviše dolazili do izražaja.
Stara narodna kaže „Ako ne možeš pobijediti budalu, onda je ignoriraj“. Iako ne zaslužuje, posvetit ću svojoj bivšoj šefici pozornost još samo ovaj puta i nikada više. Pustit ću da me preplave sve nanesene nepravde i šteta koju mi je pričinila i izreći što mi je na duši.
Tijekom svoje vladavine i šefovanja dobila je nadimak koji je dijelom izveden iz njezina imena a dijelom iz karaktera i stila odijevanja. Da ništa više ne napišem o njoj, nadimak „Koka“ i „Kokica“, sve govori. Nije mi poznato kako ga je dobila i tko joj ga je dao ali nije nikada pokazivala da joj pretjerano smeta. Meni je pomalo zvučao uvredljiv te si nisam dopuštala da ju tako zovem iako sam imala dojam da joj imponira i godi kada ju netko drugi tako nazove. Bez obzira na propisana pravila dobrog ponašanja državnih službenika prema građanima i međusobnim odnosima državnih službenika te kodeks odijevanja, za moju Kokicu ta pravila nisu vrijedila. Imala je prepoznatljiv stil u svemu a najprepoznatljiviji u odijevanju. Izazovne minice, duboki dekoltei i općenito garderoba prostačkog ukusa bili su njezin zaštitni znak. Bila je i ostala jedinstvena u svakom pogledu. Žena bez srama, kulture i karaktera.
Obzirom da godinama zbog prouzročenih problema ne spavam dobro, znala sam se pitati, ako možda ipak ima i malo svijesti, kako ona spava. Pitala sam se sve do neki dan, dok svoju bivšu šeficu nisam vidjela na facebooku kako pjeva. Ja ne spavam a ona rumena ko ruža s mikrofonom u ruci i pod parom pjeva na karaokama. Nije da sam se iznenadila jer je pamtim i u originalnijim izdanjima, već sam se samo po neznam koji put zgrozila. U nekoliko navrata sam gledala te slike i pitala se, zar je ovo to što danas prolazi i da li je ovo slika jednog uzornog šefa? Zar se ovako napreduje i dolazi do mjesta jednog voditelja? Znači li ovo da tko pjeva, zlo ne misli? (Nastavlja se...)
| < | travanj, 2015 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Etika(...) ostaje problematična, tj. ona postavlja problem koji navodi na razmišljanje (Kostas Axelos)
Autor:
Živimo u svijetu koji je sve složeniji te se moramo snalaziti u bujici informacija, ne samo s lokalnim ili nacionalnim pravilima o primjerenim načinima organizacije naših života, nego i s pravilima koja nastaju u institucijama poput Europske unije. Za razliku od onih prijašnjih vremena, danas imamo bezbroj načela, principa, vrednota, kodeksa, pravila, strategija i smjernica kako bi se trebali ponašati pojedinci, ljudske zajednice, vlast i crkva, ali nitko se u skladu s njima ne ponaša, već suprotno svemu utvrđenom. Može li čovjek da se ne zapita koji je smisao svih tih vodilja, kada smo dotakli kolektivno dno društveno-političkog nemorala? Tko i za koga piše sva ta pravila, ako su samo mrtvo slovo na papiru i ako ih se perfidno opstruira na svim razinama društva?
Negdje pročitano:
Djela koja činimo za života su poput auto-karte onoga što mi jesno. Nakon što završimo svoju životnu odiseju, jedino ono što smo učinili ostaje trajnim svjedokom novim generacijama.
Mahatma Gandhi:
Bez istine je nemoguće u životu slijediti bilo koje principe ili pravila.
Zen priča "Otvori svoju vlastitu riznicu":
U Kini učitelja Basoa posjeti Daiđu.
Baso ga upita: "Što tražiš?"
"Prosvjetljenje", odgovori Daiđu.
"Imaš svoju vlastitu riznicu. Zašto tražiš izvan nje?"
"Gdje je moja riznica?"
"Tvoje traženje tvoja je riznica!"
Daiđu bi prosvijetljen.
Poslije toga uvijek je požurivao svoje prijatelje:
"Otvorite svoje vlastite riznice i upotrijebite to blago."
Lešek Kolakowski:
Za smisao života ne pita nitko tko ne osjeća potrebu za njegovom promjenom. Toga se pitanja klone svi koji su smisao života našli u produžavanju postojećeg stanja.
Svjetlonoša:
Za biti dobar - ne treba ništa... samo se bude...
Linkovi
KONCEPT DOBRE VLADAVINE I INSTITUCIJA PUČKOG PRAVOBRANITELJA
cep.hr
cep.hr/tekstovi-clanova/gdje-je-nestao-covjek
cep.hr/tekstovi-clanova/nacionalni-deficit-eticnosti
cep.hr/tekstovi-clanova/globalna-etika
cep.hr/tekstovi-clanova/odnos-drutvo-pojedinac
cep.hr/tekstovi-clanova/poslovna-etika
blog.hr
forum.hr