etička klopka https://blog.dnevnik.hr/etickaklopka

nedjelja, 29.03.2015.

ANTIDRŽAVNI ELEMENT

Otrcana fraza kaže da život piše priče, a nečiji i romane. Ja sam izabrala pisati život, samo i isključivo svojim umom i srcem. Više puta sam mijenjala tijek priča, koje su mi trebale biti ispisane. Smatra se da dušu moramo hraniti kako bi nas vodila u životu i upravljala našim umom, emocijama i tijelom. Neki misle da se duša hrani samo lijepim stvarima. Ja sam svoju hranila istinom i pravdom. To je suština koju bespogovorno u svakom trenutku i bez iznimke tražim u svemu. U današnje vrijeme i jedno i drugo čini se apstraktnim i nedostižnim, te se uglavnom teško dolazi do cilja. Radeći ponekad inventuru svog života, i sama se upitam, zašto moram težim putem, kada postoje puno lakši i shvaćeniji?

Rat protiv JNA povela sam nekoliko godina prije RH, kada se malo tko usudio pokazati bilo kakvu sumnju ili nevjeru u moralnost i ispravnost tadašnjeg sistema, a poznato je kako bi i završavali oni koji su se drznuli. U samo mjesec dana porazila sam tu treću svjetsku silu, bez ikakve strategije i naoružanja. Tek sam kasnije shvatila koliko mladost može biti ishitrena i nepromišljena.

Godine 1986., JNA je raspisala natječaj za šest radnih mjesta na poslovima administracije u Vojnoj pošti u Petrinji. Iako sam te godine tek završila srednju školu, do raspisanog natječaja skupila sam preko četrdeset negativnih odgovora. Kako sam silno željela skinuti se s roditeljske grbače, javila sam se i na ovaj natječaj, iako me jedno takvo okruženje uopće nije privlačilo. Nisam od onih žena koje su lude za uniformama. Sama pomisao na svakodnevnu okruženost tolikim izoliranim muškim svijetom, koji ko' zna kada je zadnji puta bio u kontaktu sa ženom ili djevojkom, budio je u meni nekakav osjećaj nelagode.

Na natječaj se javio veliki broj kandidatkinja. Ispunjavala sam sve uvjete natječaja ili sam barem mislila da ispunjavam. Provedeno je testiranje i razgovor. Ma naravno, da je sve bilo samo predstava. Kako to biva uvijek i posvuda i tada se već znalo kojih šest će dobiti posao. Ostale su pozvane samo da statiraju u kukuruzu ili uljepšaju dojam samog postupka.

Kroz neko izvjesno vrijeme stigao je željno čekani odgovor u kojem je pisalo da nisam primljena, te da nezadovoljni kandidati imaju pravo u roku osam dana izvršiti uvid u natječajnu dokumentaciju. Od preko pedesetak koliko nas je izvisilo, jedino sam ja odlučila krenuti u boj. Iako je odgovor stigao običnom poštom, a ne preporučeno, te sam imala još samo dva dana do isteka roka, već slijedeće jutro uputila sam se u Petrinju.

Naravno da sam krenula prvo od mjesta zločina gdje je i obavljeno testiranje i razgovor, ali tamo više nije bilo nikoga s kim bi mogla razgovarati ili bilo što saznati u vezi natječaja, tek obični vojnici, kojima sam razbila monotoniju svojim dolaskom. Ne ide to s vojskom baš tako lako. Gdje god se pojavili i nešto upitali, prvo te legitimiraju, zabilježe sve podatke, ponegdje obave i kompletan rendgen, te isprate fućkanjem i dobacivanjem. Kako na mjestu zločina, naravno nisam uspjela ništa saznati, upućena sam u kasarnu na Šamarici. Kasarna je bila smještena van grada i do nje sam morala pješačiti dobrih sat vremena, jer nije bilo nikakvog prijevoza.

Kada sam stigla, opet su uzeli podatke i zadržali osobnu iskaznicu, te proslijedili do nekoga s puno žutih crta i kojekakvih ukrasa na uniformi. Nisam sigurna jesam li do kraja uspjela izgovoriti po što sam došla, a već sam bila okružena s još nekoliko takvih nakićenih mušketira. Mislim da ih se skupilo pet ili šest. Počelo je rešetanje svakojakim pitanjima, od „Kako mi je uopće palo na pamet da posumnjam u ispravnost postupka?“, „Jesam li svjesna što si radim?“, te „Plašim li se mraka?“. U jednom trenutku obuzeo me veliki strah, te sam pomislila da će mi srce iskočiti koliko je lupalo. Htjela sam pobjeći, nestati, propasti u zemlju, međutim nisu me ispuštali tako lako. Gnjavaža je trajala poprilično dugo, sve dok me nisu dobrano ispreskakali. Međutim, dokumentaciju nisam vidjela, jer je navodno već bila proslijeđena u kadrovski odjel u Zagrebu.

Činilo mi se da su više nego li uživali u predstavi. Nisam mogla razlučiti što je bila sprdnja, što zastrašivanje, što nabacivanje. Svaki je bio nekako primitivno poseban na svoj način. Ako ste kada imali posla s primitivnim policajcem, vojska je otprilike isti soj, možda još primitivniji. Iako sam jedva izvukla živu glavu iz vučjeg brloga, okupana u znoju trčećim korakom tražila sam put kući. Osjećala sam užasan strah, ali nisam pomišljala na predaju. Slijedeće jutro zaputila sam se u Zagreb. Procedura je bila ista. Legitimiranje, uzimanje podataka, pretres. Proslijeđena sam jednom čini mi se zastavniku, iako nemam pojma kakav je to čin u hijerarhiji. Uputio mi je slična pitanja, s dozom podsmjeha i nevjerice, kao i njegovi drugovi na Šamarici, ali se na kraju smilovao i omogućio mi uvid u natječajnu dokumentaciju.

Saznanje je bilo poražavajuće. Od šest primljenih kandidatkinja, niti jedna nije ispunjavala uvjete iz natječaja. Bilo je tu svašta, od kćerki oficira, bliže i daljnje rodbine, ljubavnica, frizerki, čistačica, kandidatkinja samo s osnovnom školom iako se tražila srednja i slično. U maloj sredini sve se brzo i lako dozna. Kako sam imala još samo jedan dan da napišem žalbu, požurila sam kući. Sastavila sam žalbu sa svim primjedbama na provedeni postupak, te iznijela i primjedbe na zastrašivanje koje sam proživjela u kontaktu s vojnim licima.

Moja žalba proslijeđena je u Beograd, obzirom da je tamo bila glavna centrala. Mislim da niti jedna žalba nije žurnije riješena, što tada moja. Ma nije prošlo možda niti trideset dana, a ja sam imala rješenje u rukama, potpisano ni manje ni više od admirala Branka Mamule. Žalba je usvojena i natječaj poništen u cjelosti. Pored navedenog, Vojna pošta u Petrinji dobila je i zabranu raspisivanja novog natječaja narednih šest mjeseci. Međutim, kao razlog mog neprimanja navedeno je da postoje zapreke. Iako nije pisalo koje su to zapreke konkretno, saznala sam kasnije o čemu se točno radilo. Prema navedenom zakonu i odredbi, u bivšem sistemu nisi bio podoban, te nisi mogao dobiti posao u JNA ili policiji, ako ti je netko od članova obitelji primjerice bio nepodoban. Puno toga se smatralo nepodobnim. Kod mene se konkretno radilo o tome da je djed bio svega tri dana u domobranima. U ta tri dana uspio je biti i ranjen. Iako je pobjegao iz bolnice, te ostatak rata proveo skrivajući se u jednoj spilji, smatralo me se nepodobnom za jednu takvu časnu službu.

Bez obzira što tada nisam dobila posao, a i bolje da nisam, pobjeda je bila slatka i bila sam bogatija za jedno ovakvo iskustvo. Zato, nikada ne pustite da život piše ono što vam je namijenio. Mijenjate tijekove i ispravljajte krive Drine. Andrić bi rekao: „Sve su Drine krive i nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti, ali nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo“.

<	ožujak, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Etika(...) ostaje problematična, tj. ona postavlja problem koji navodi na razmišljanje (Kostas Axelos)

Autor:

Živimo u svijetu koji je sve složeniji te se moramo snalaziti u bujici informacija, ne samo s lokalnim ili nacionalnim pravilima o primjerenim načinima organizacije naših života, nego i s pravilima koja nastaju u institucijama poput Europske unije. Za razliku od onih prijašnjih vremena, danas imamo bezbroj načela, principa, vrednota, kodeksa, pravila, strategija i smjernica kako bi se trebali ponašati pojedinci, ljudske zajednice, vlast i crkva, ali nitko se u skladu s njima ne ponaša, već suprotno svemu utvrđenom. Može li čovjek da se ne zapita koji je smisao svih tih vodilja, kada smo dotakli kolektivno dno društveno-političkog nemorala? Tko i za koga piše sva ta pravila, ako su samo mrtvo slovo na papiru i ako ih se perfidno opstruira na svim razinama društva?

Negdje pročitano:

Djela koja činimo za života su poput auto-karte onoga što mi jesno. Nakon što završimo svoju životnu odiseju, jedino ono što smo učinili ostaje trajnim svjedokom novim generacijama.

Mahatma Gandhi:

Bez istine je nemoguće u životu slijediti bilo koje principe ili pravila.

Zen priča "Otvori svoju vlastitu riznicu":

U Kini učitelja Basoa posjeti Daiđu.
Baso ga upita: "Što tražiš?"
"Prosvjetljenje", odgovori Daiđu.
"Imaš svoju vlastitu riznicu. Zašto tražiš izvan nje?"
"Gdje je moja riznica?"
"Tvoje traženje tvoja je riznica!"
Daiđu bi prosvijetljen.
Poslije toga uvijek je požurivao svoje prijatelje:
"Otvorite svoje vlastite riznice i upotrijebite to blago."

Lešek Kolakowski:

Za smisao života ne pita nitko tko ne osjeća potrebu za njegovom promjenom. Toga se pitanja klone svi koji su smisao života našli u produžavanju postojećeg stanja.

Svjetlonoša:

Za biti dobar - ne treba ništa... samo se bude...

Linkovi

KONCEPT DOBRE VLADAVINE I INSTITUCIJA PUČKOG PRAVOBRANITELJA

cep.hr

cep.hr/tekstovi-clanova/gdje-je-nestao-covjek

cep.hr/tekstovi-clanova/nacionalni-deficit-eticnosti

cep.hr/tekstovi-clanova/globalna-etika

cep.hr/tekstovi-clanova/odnos-drutvo-pojedinac

cep.hr/tekstovi-clanova/poslovna-etika

blog.hr

forum.hr

Loading