Marketing
TKO POD DRUGIM JAMU KOPA ...
Još kao dijete zapamtila sam jednu mudru izreku koja pripada našem podneblju a glasi „Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada“. Ne znam zašto tada, možda iz straha od jame ili što je lako pamtljiva, pospremila sam ju u svojoj glavi kao upozorenje i jedno od pravila života. Međutim, život je satkan od bezbroj stupica te koliko god bili zreli, pripremljeni i mislili da možemo prepoznati osobu s kojom valja biti na oprezu, ipak se nađemo zatečeni i u čudu kada shvatimo da smo prevareni. Nekima je sklonost za kopanjem urođena, nekima stil života a neki s razlogom ili bez, jednostavno samo posrnu.
Upoznala sam ih sve. U cijeloj ovoj lepezi kopača, zasigurno su najopasniji oni o kojima mislite sve najbolje, koje zavolite i do kojih vam je stalo. I sama sam mislila kako imam dovoljno razvijena osjetila i životno iskustvo da mogu namirisati smeće od čovjeka i da mi se takva prevara više ne može dogoditi. Imala sam punih godinu dana da naslutim i prepoznam ali nisam, nasjela sam kao zadnja budala. Stajala sam na samom rubu jame iznevjerena, okaljana te prepuštena na osudu radne okoline. Kako bih mogla i pomisliti da bi to krhko, mirno i pitomo stvorenje bilo u stanju latiti se lopate. Kako bih pomislila da bi netko koga sam uzdigla tako visoko bio spreman na svo moje davanje uzvratiti na takav način. Iskopala mi je jamu za svega nekoliko promijenjenih bravica na uredskim ormarima, koji posao je svojim dodvoravanjem čelniku tijela, iznudila za svog dečka stolara a za protuuslugu ponudila lažno blaćenje mene. Samo nekoliko bravica bila je vrijedna moja vjera, poštovanje, poticanje, prijateljstvo i zaštita koje sam joj od prvog susreta poklanjala. Podvaliti mi svoju pogrešku bez imalo srama i grižnje savjesti bilo je jako oholo.
Prije nekoliko godina na poslu dobila sam novu radnu kolegicu koja je stigla ravno iz školske klupe. Primljena je na određeno vrijeme od godinu dana. Obzirom da se pokazala dobrom, uz moju preporuku primljena je i za stalno. Što se tiče probnog rada i ostavljenog dojma, nisam imala primjedbi. Bila je marljiva, pedantna i točna. U komunikaciji pristojna, nenametljiva i povučena. Ni tu povučenost i stisnutost nisam smatrala nedostatkom jer sam očekivala da će se kroz neko izvijesno vrijeme osloboditi. Tijekom probnog rada vrijedno je učila i pokazivala neizmjernu zainteresiranost. Bila je samo nešto sporija ali ni to nisam smatrala nedostatkom već prije oprezom zbog radnog neiskustva. Nije danas lako dobiti posao niti na određeno, kamo li za stalno. Stala bih iza svakog mladog i vrijednog čovjeka i dala priliku, pa sam tako stala i iza nje. Iako izgledom sitna i sva krhka bila je izdržljiva poput spartanca. Nešto me u njoj podsjećalo na mene samu odnosno moju požrtvovnost u odnosu prema radu. Napokon mi se činilo da imam suradnicu koja je vrijedna hvale. I hvalila sam ju pred svima i kada sam god bila u prilici. Prvo što sam izgovorila u susretu s njezinim roditeljima su bile riječi „da mogu biti sretni što imaju takvo dijete“. Iako sam po godinama bila bliže njezinim roditeljima, tijekom probnog rada postale smo bliske i otvorene jedna prema drugoj.
Bila sam presretna kada je dobila rješenje za stalni radni odnos. Međutim, trebalo je samo nekoliko dana da shvatim koliko sam bila zavedena. Preobrazba je bila munjevita. Od tihe i povučene djevojke do bahate i ohole goropadnice. Ispadi su bili nesvakidašnji i neobjašnjivi. To sitno i krhoko stvorenje siktalo je poput najljuće guje prema meni, ostalim radnim kolegama a najčešće i najviše prema strankama. Na promjenu ponašanja, reagirala sam u dobroj namjeri prijateljskim i majčinskim savjetima te pokušala upozoriti da bi joj se takvo ponašanje moglo obiti o glavu, obzirom da radi s ljudima a ne sa stvarima. I stvarno, nakon kratkog vremena, dogodilo se to što sam pretpostavljala da se mora dogoditi. Nakon njezine neljubaznosti i agresive, stranka je uputila pismenu pritužbu na ruke čelnika tijela u kojoj nije bilo napisano na koga se pritužba odnosi. Kako je predmet bio njezin, prvo je prozvana ona. Međutim, umjesto da prizna i ispriča se povrijeđenoj i ljutitoj stranci, mlada kolegica u svoju priču uvlači mene, ne kao saučesnika, već glavnog krivca. Cijeli slučaj i priču podmetnula je i spakirala u stilu „a onda će svizac zamotati čokoladu u omot...“. Ubrzo sam od strane čelnika pozvana na razgovor i upozorenje. Bila sam zatečena i preneražena te pokušala objasniti da s događajem nemam nikakve veze. Prvo, jer sam u mjesecu kada se to dogodilo bila na godišenjm odmoru, drugo jer to nije moj stil i način i treće, jer nikada nisam bila u situaciji da se netko pritužio na mene. Koliko god da sam se trudila objasniti da se ta pritužba ne odnosi na mene, već nekog drugog, doživjela sam sumnju i nepovjerenje bez obzira što u dugogodišnjem radnom vijeku nisam imala niti jednu pritužbu na svoj odnos prema strankama. Nakon podužeg razgovora, čelnik se odlučio na sučeljavanje te pozvao i mlađu kolegicu.
Ušla je skrušeno, te pitomo i nevino, pognutog pogleda koji mi se činio da završava na vrhu njezinih cipela, predamnom ponovila prethodno čelniku ispričanu priču u kojoj su naravno bile iznesene neistinite radnje i situacije koje se uopće nisu dogodile i u kojima nisam prisustvovala. Od šoka me oblila vrućina, znoj je curio niz leđa i pazuhe, srce je lupalo i teško sam disala. Nisam se srušila u iskopanu jamu ali nisam bila ni daleko. Sve što sam uspjela izgovoriti bilo je da mislim da je bolesna osoba i da što prije mora potražiti liječničku pomoć. Izašla sam bez okončanja razgovora i volje za daljnjim ubjeđivanjem i rasvjetljavanjem cijele situacije. Iako sam osjećala da bih ju najrađe ščepala za vrat i zadavila, odlučila sam istinu istjerati do kraja.
U telefonskom imeniku potražila sam broj te po dolasku kući nazvala stranku koja je uputila pritužbu. Moje nazivanje i neizvjesnost trajalo je nekoliko sati. Tek u 20,30 sati s druge strane javila se muška osoba. Od uzbuđenosti i rastrojstva briznula sam u plač te se predstavila i ispričala što mi se toga dana dogodilo. Čovjek je ostao zaprepašten mojom pričom te obećao da će slijedeći dan doći osobno i razjasniti cijelu situaciju. Tako je i bilo.
Nakon razjašnjene situacije mlađa kolegica je sastavila svoje očitovanje, ljutita stranka je dobila ispriku i otklanjanje nepravilnosti a ja sam dobila duboku ranu i iskopanu jamu. Iako je prošlo podosta vremena i još uvijek dijelimo radni prostor, te je komunikacija prisilno uspostavljena i isto tako održavana, do dana današnjeg nisam dobila objašnjenje i ispriku za nanesenu bol i štetu. Također nisam dobila niti ispriku čelnika tijela za neopravdanu i neosnovanu sumnju i terećenje. Protiv moje radne kolegice, osim pisanja očitovanja nije poveden niti proveden nikakav postupak niti je dobila ikakve sankcije za neetično ponašanje.
Interesantno je da to nije jedina pritužba upućena na njezino ponašanje i odnos prema strankama ali kao da nikoga to previše ne zabrinjava. Prije nekoliko dana opet se ponovilo i opet je pisala očitovanje. I to je to. Iako postoje smjernice i institucije za rješavanje ovakvih problema u svim javnim službama, probleme neetičnosti i kopača jama nitko ne riješava, pa ću s pravom postaviti pitanje, treba li čovjek u ovoj državi umjesto institucija da se uzda u djelotvornost narodnih izreka odnosno koliko ima mudrosti i istine u spomenutoj izreci?
Post je objavljen 23.02.2015. u 09:41 sati.