Ima jedna šaljiva i poučna priča koja je ne tako davno kružila elektroničkim putem a nosi poruku kako svako govno može biti šef. Često mi puta taj mail padne na pamet i podsjeti na neke od mojih šefova. Bilo je tu svakakvih pacijenata i uvijek bi se iznova pitala gdje li ih samo nalaze? Svaki puta kada bi pomislila, eto napokon ode i da je vrijeme da dođe netko normalan, ono stigne samo još teži slučaj. Postoji li uopće dobar šef ili je to samo fikcija?
Kako bih zaokružila priču koju sam započela prvim postom te došla do suštine, moram vas upoznati još s nekim ljudima a ponajprije sa svojom zadnjom šeficom koja je najvećim dijelom odgovorna za mojih šest upravnih sporova, agoniju koju proživljavam devet godina i narušeno zdravlje. Stara narodna izreka kaže „Živ čovjek svašta istrpi“. Istina, istrpi ali to trpljenje nosi svoje posljedice koje kad tad izbiju na vidjelo.
Nakon svega nekoliko godina njezinog šefovanja, od nakupnjenog stresa i preforsiranosti u poslu, 2009. godine proradila mi je štitnjača a dijagnoza je bila Subakutna granulomatozna upala štitnjače ili u prijevodu posljedice psihičkog i fizičkog silovanja organizma, uslijed čega sam šest mjeseci bila radno nesposobna i prikovana za krevet. Od temperature, nemoći i ležanja, atrofirali su mi svi mišići a oporavak je bio dugotrajan i težak. Upaljena štitnjača rasturila me uzduž i poprijeko. Bila je to opomena da moram stati i kod sebe nešto mijenjati jer slijedeći puta možda neće biti opomene. Bez obzira na probuđenu svijest i strah od posljedica nisam se uspjela promijeniti. Ne da nisam htjela, nego nisam mogla. Jednostavno, nije mi išlo. Mislim da se osjećajni ljudi teško mogu mijenjati, mijenjati u bezosjećajne ljude. Kod takvih se ljudi čaša puni dugo.
Od samog početka nismo si sjele. Koliko god sam se trudila da održavam taj nekakav optimalan odnos između nas dvije, nije išlo. Različitost u karakterima je bila prevelika. Tolerirala sam maksimalno njezine manjkavosti bez obzira na dojam koji je ostavljala i mišljenje koje sam o njoj stekla ali nisam uspijevala zaslužiti ne optimum, već ni minimum njezine iskrenosti. Nije da sam se nešto ludo trudila da pridobijem njezinu naklonost, jer smatram da se povjerenje i dobar odnos gradi a poštovanje zaslužuje i da je to jednostavno proces koji mora biti obostran. Možda mi nije uspjevalo zato što nisam od onih koji obavezno pri ruci imaju vazelin ili su razlozi bili neke druge prirode. Nikada nisam uspjela dokučiti čime je bio potican njezin animozitet, bešćutnost i egoizam. U sukob smo dolazile neprestano jer nisam od onih koji slijepo izvršavaju sve dodjeljeno. Možda je i to bio jedan od razloga koji ju je iritirao. Iako nije primjereno šefu da griješi, ona je prečesto griješila te sam zbog toga uvijek bila na oprezu.
Ne znam kako drugi ali ja od nadređenog očekujem znanje i stručnost, očekujem moralnu vertikalu, očekujem pravednost i osobu koja zna komunicirati i organizirati posao, očekujem autoritet. Ukratko, očekujem osobu koja treba znati postaviti granice, jer disciplina i red se moraju poštivati a autoritet mora biti opravdan. Nije svrha autoriteta da se podređeni boje svoga šefa, već je svrha autoriteta da se održi kvaliteta obavljanja posla i da svatko nastoji biti što bolji. Snaga svakog šefa u njegovom je timu koji se međusobno poštuje i u kojem vlada povjerenje. Svi učinkoviti šefovi trebali bi cijeniti svoje ljude i shvaćati da su pojedinci najuspješniji kada ih se cijeni i poštuje. Također, dobar šef treba biti svjestan svoje odgovornosti, predan radu i marljiv, spreman za promjene i inovacije, širiti pozitivnu energiju, entuzijazam i optimizam, biti iskren, poštovati suradnike, te biti uzor svojim podređenima i suradnicima. Umjesto svega navedenog uglavnom dobijemo šefove koji nisu ni blizu ovim karakteristikama a kamo li uzoru. Dobijemo cugere, primitivce, beskičmenjake, dvoličnjake, nesposobnjakoviće, sve ono što je suprotno uzornom i što kod svakog normalnog čovjeka potiče nezadovoljstvo i frustracije. Kako uvažavati i poštovati nekoga tko ne zna posao ili ga zna površno, tko nije pravedan, tko ne uvažava pravila pristojnog ponašanja ili odijevanja te narušava ugled sebe i institucije koju predstavlja. Naravno, temelj vodstva je samosvijest a moja šefica je bila jedna od onih bez samosvijesti o bilo čemu a kamo li o dobrom vođenju tima. Najbolje su joj ležale slobodne aktivnosti odnosno fešte na kojima su njezina osobnost i karakter najviše dolazili do izražaja.
Stara narodna kaže „Ako ne možeš pobijediti budalu, onda je ignoriraj“. Iako ne zaslužuje, posvetit ću svojoj bivšoj šefici pozornost još samo ovaj puta i nikada više. Pustit ću da me preplave sve nanesene nepravde i šteta koju mi je pričinila i izreći što mi je na duši.
Tijekom svoje vladavine i šefovanja dobila je nadimak koji je dijelom izveden iz njezina imena a dijelom iz karaktera i stila odijevanja. Da ništa više ne napišem o njoj, nadimak „Koka“ i „Kokica“, sve govori. Nije mi poznato kako ga je dobila i tko joj ga je dao ali nije nikada pokazivala da joj pretjerano smeta. Meni je pomalo zvučao uvredljiv te si nisam dopuštala da ju tako zovem iako sam imala dojam da joj imponira i godi kada ju netko drugi tako nazove. Bez obzira na propisana pravila dobrog ponašanja državnih službenika prema građanima i međusobnim odnosima državnih službenika te kodeks odijevanja, za moju Kokicu ta pravila nisu vrijedila. Imala je prepoznatljiv stil u svemu a najprepoznatljiviji u odijevanju. Izazovne minice, duboki dekoltei i općenito garderoba prostačkog ukusa bili su njezin zaštitni znak. Bila je i ostala jedinstvena u svakom pogledu. Žena bez srama, kulture i karaktera.
Obzirom da godinama zbog prouzročenih problema ne spavam dobro, znala sam se pitati, ako možda ipak ima i malo svijesti, kako ona spava. Pitala sam se sve do neki dan, dok svoju bivšu šeficu nisam vidjela na facebooku kako pjeva. Ja ne spavam a ona rumena ko ruža s mikrofonom u ruci i pod parom pjeva na karaokama. Nije da sam se iznenadila jer je pamtim i u originalnijim izdanjima, već sam se samo po neznam koji put zgrozila. U nekoliko navrata sam gledala te slike i pitala se, zar je ovo to što danas prolazi i da li je ovo slika jednog uzornog šefa? Zar se ovako napreduje i dolazi do mjesta jednog voditelja? Znači li ovo da tko pjeva, zlo ne misli? (Nastavlja se...)
Post je objavljen 01.02.2015. u 13:40 sati.