etička klopka https://blog.dnevnik.hr/etickaklopka

nedjelja, 01.03.2015.

OD BEATLEMANIJE DO FANOMANIJE

Nisam fosil ali ponekad se zapitam nije li možda moja vrsta kojim slučajem jednostavno izumrla, a da to nisam ni primjetila. Fosili izumrlih vrsta govore da su se prvi anatomski moderni ljudi razvili iz vrste Homo sapiens prije više od 200.000 godina, a prijelaz na modernitet u ponašanju s pojavom uporabe simbola, jezika i specijaliziranog kamenog oruđa dogodio se prije otprilike 50.000 godina. Znamo svi da evolucija nužno podrazumijeva napredak, te ako uzmemo u obzir da se u odnosu na naše pretke, hranimo bolje, rađamo sigurnije, živimo duže i ne bolujemo od teških zaraznih bolesti, često razmišljam koliko smo se stvarno i realno udaljili od naših predaka i da li je civilizacija dosegla točku od koje ne može dalje. Kako objasniti svo to ludilo koje je iznjedrilo moderno ljudsko doba i zašto odbacujemo racio i temeljne ljudske vrednote, kada nam je još uvijek sve to prijeko potrebno?

Evolucija današnjeg čovjeka, htjeli mi to priznati ili ne, odvija se u devijantnom i nazadnom smjeru. Dolaze nove generacije i naraštaji, bez osjećaja i s nekakvim neobjašnjivim potrebama. Nazvala bih ih ljudima mutantima ili ljudima novih tjelesnih i umnih svojstava nastalih mutacijom ljudske vrste. Tehnološki razvoj prošlog stoljeća, koji je bio značajan činilac u oblikovanju suvremenog društva, kao i sredstva masovnih komunikacija učinila su da društvo postane jedinstvenije i homogenije. Posljedica te jedinstvenosti i homogenizacije je sve veća potreba za zabavom, a time se stvaraju područja novih mogućnosti. Jedno od tih devijantnih ponašanja je slijepo obožavanje poznatih i slavnih osoba koje je poprimilo razmjere masovnosti. Međutim, još uvijek nije objašnjeno zašto je slavljenje ili obožavanje idola postalo takav snažan pokretač u našim životima odnosno koji je smisao obožavanja poznatih i slavnih. U doba moje najranije mladosti ova pojava nazivala se beatlemanijom, naravno prema legendarnim The Beatlesima koji tada i nisu imali nekakvu naročitu konkurenciju.

Čini se da nije pretjerano ako se kaže, da je u današnjem modernom svijetu nužnost zadovoljavanja osjećajnih potreba s odgovarajućim junacima ili idolima postala mnogo veća nego ikada prije, a isto tako i mogućnosti da se to postane, jer zvijezda nije samo zbir svojstava i proizvod mehanizma publiciteta. Mnoge takve ljude okružuje nešto tajanstveno. Uspješnih i lijepih ljudi ima mnogo, ali samo neki imaju ona teško odrediva svojstva da postanu idoli određenog društva. Obožavanje tih idola bez ikakva je opravdanja i teško se može shvatiti. Spisak idola prošlog i ovog stoljeća je velik i šarolik. Idoli su postali ljudi najrazličitijih zvanja, zanimanja i profesija, od nogometaša, glazbenika, političara, liječnika, pa čak i blogera. Idolatrija je postala sastavni dio života suvremenog razvijenog društva i ima važnu ulogu u oblikovanju društvenog života i etičkih vrijednosti.

Riječi mijenjaju oblik i značenje kroz vrijeme, a mogu se posuđivati i iz drugih jezika tako da danas umjesto idolatrije, imamo fanove i fanatizme. Kada sam počela razmišljati o ovoj temi u sjećanje mi se vratilo ubojstvo legendarnog Johna Lennona iz 1980. godine koji je ubijen od ruke obožavatelja, kao i film baziran na istoimenom romanu kojeg je napisao Peter Abrahams, a riječ je o psihološkom trileru iz 1996. godine The Fan ili po naški Obožavatelj, u kojem glavnu ulogu tumači Robert De Niro, inače moj omiljeni glumac. Iako premijernim prikazivanjem u američkim kinima nije privukao značajan broj gledatelja te su ga filmski kritičari uglavnom okarakterizirali kao neuspjeh, veliki broj filmskih obožavatelja danas ga smatra podcijenjenim. Obzirom na odmak vremena i rekla bih popularnost fanatizma, pitala sam se da li je možda upravo ovaj film bio najava nekih novih vrsta ludila i bezumlja kojima smo okruženi ili možda tek obrazac budućim naraštajima.

U neka davna normalna vremena i moja generacija je imala idole i uzore s kojima se poistovjećivala. To idolstvo ili idealiziranje prije je bilo moda i tek se sastojalo od neke vrste zaljubljenosti, ushićenja, zanesenosti koja se pokazivala kroz vrištanje na koncertima, skupljanje autograma, isječaka slika i tekstova iz tiskovina i slično. Znalo se kojoj je dobi primjereno i kada prestaje. Općenito, ako izuzmem neke pojedinačne tragične slučajeve, izgledalo je nevino u odnosu na današnje shvaćanje ovog pojma koje podrazumijeva opsjednutost, fanatično i slijepo praćenje, upućivanje prijetnji, kolekcionarstvo idolovih beznačajnih stvari i slično.

Bez pretjerivanja, svijet je obuzeo fanatizam svih mogućih vrsta i oblika. Sve vrste medija svakodnevno svjedoče ovoj bolesti današnjice. Rasprostranjen je i raznolik. Može se pojaviti bilo gdje i bilo kada, pa tako imamo religiozni, nacionalni i ideološki. Fanatizam se opisuje kao emocija koju obilježava zanesenost, zasljepljenost, intenzivna posvećenost nekim vrijednostima, osobama ili institucijama, uz spremnost za njihovu bezuvjetnu obranu i širenje tih vrijednosti ili ideja. Enciklopedije bilježe da se pojam fanatizma pojavio još u 17. stoljeću a navodno ga je prvi upotrijebio Jacques Benigne Bossuet, nakon čega je pojam bio zaboravljen sve do otprilike polovice prošlog stoljeća kada se o njemu ponovo počelo raspravljati. Pojam je dobio prije svega negativno značenje i opisan kao bolest, deformacija, loš gen, zastranjenje. Definicija fanatika, određuje kao čovjeka koji slijepo vjeruje u ispravnost svojih ideja, a potpuno je nesposoban da razumije tuđe misli i osjećaje. Fanatik je netko za koga logika i racionalna rasprava ne znače ništa. Obzirom na navedeno, pitam se koliko smo svjesni opasnosti i štetnosti fanatizma bilo koje vrste? Od kuda izvire i dolazi potreba za slijepim obožavanjem osoba bez pokrića? Kako se nositi s fanatizmom bližnjeg? U kojoj ga mjeri možemo tolerirati? Možemo li biti povrijeđeni nečijim fanatičnim postupcima? Sve su ovo pitanja s kojima se susrećemo u našim životima. Ali, tražimo li odgovore, liječimo li stanja ili prihvaćamo situaciju kao nešto normalno?

Pojam normalan ili normalno je poprilično rastezljiv što znači, ono što je za mene normalno ne mora biti za nekog drugog i obrnuto. Primjerice, nekome je normalno za umjetni nokat Lady GaGe platiti 64.000,00 kuna, meni nije. Bez obzira na sve, valja imati na umu da i u toj rastezljivosti pojma normalan, ne bi trebalo zaboravljati osnovne ljudske norme ponašanja i ljudske vrednote jer upravo iz naše evolucije i prošlosti možemo učiti o budućnosti. Također, ono što nisam spomenula su situacije i slučajevi kada ne moramo biti planetarno poznati ili slavni, da bi imali svoga fana. Kao najobičniji anonimac iskusila sam nekakvu takvu vrstu fanatizma, ali o tome ću nekom drugom prilikom.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Etika(...) ostaje problematična, tj. ona postavlja problem koji navodi na razmišljanje (Kostas Axelos)

Autor:

Živimo u svijetu koji je sve složeniji te se moramo snalaziti u bujici informacija, ne samo s lokalnim ili nacionalnim pravilima o primjerenim načinima organizacije naših života, nego i s pravilima koja nastaju u institucijama poput Europske unije. Za razliku od onih prijašnjih vremena, danas imamo bezbroj načela, principa, vrednota, kodeksa, pravila, strategija i smjernica kako bi se trebali ponašati pojedinci, ljudske zajednice, vlast i crkva, ali nitko se u skladu s njima ne ponaša, već suprotno svemu utvrđenom. Može li čovjek da se ne zapita koji je smisao svih tih vodilja, kada smo dotakli kolektivno dno društveno-političkog nemorala? Tko i za koga piše sva ta pravila, ako su samo mrtvo slovo na papiru i ako ih se perfidno opstruira na svim razinama društva?

Negdje pročitano:

Djela koja činimo za života su poput auto-karte onoga što mi jesno. Nakon što završimo svoju životnu odiseju, jedino ono što smo učinili ostaje trajnim svjedokom novim generacijama.

Mahatma Gandhi:

Bez istine je nemoguće u životu slijediti bilo koje principe ili pravila.

Zen priča "Otvori svoju vlastitu riznicu":

U Kini učitelja Basoa posjeti Daiđu.
Baso ga upita: "Što tražiš?"
"Prosvjetljenje", odgovori Daiđu.
"Imaš svoju vlastitu riznicu. Zašto tražiš izvan nje?"
"Gdje je moja riznica?"
"Tvoje traženje tvoja je riznica!"
Daiđu bi prosvijetljen.
Poslije toga uvijek je požurivao svoje prijatelje:
"Otvorite svoje vlastite riznice i upotrijebite to blago."

Lešek Kolakowski:

Za smisao života ne pita nitko tko ne osjeća potrebu za njegovom promjenom. Toga se pitanja klone svi koji su smisao života našli u produžavanju postojećeg stanja.

Svjetlonoša:

Za biti dobar - ne treba ništa... samo se bude...