Pregled posta

SINDIKALNI RASPAŠOJ VS. TEAM BUILDING

Mnoge tvrtke u današnje vrijeme organiziraju neformalna druženja zaposlenika. Desetljećima su takva druženja bila prisutna u obliku sindikalnih izleta ili radničko sportskih igara, dok je team building danas sve češći pojam, kojim mnogi poslodavci žele potaknuti svoje zaposlenike da se opuste, ali i motiviraju za daljnji rad. Svaka tvrtka koja iole drži do sebe, što je ipak rijetkost u Hrvatskoj, barem jednom godišnje organizira zajedničke slobodne aktivnosti za svoje zaposlenike. Neki smatraju da je razlika između tadašnjih sindikalnih izleta i današnjeg team buildinga velika, odnosno da su sindikalni izleti čak bili i štetni za radni kolektiv, a da je team building upravo ono što nam treba. Međutim, prema nekim istraživanjima samo pet posto tvrtki koje posluju na području Hrvatske razumije stvarno značenje team building programa, kao i način njegove primjene. Jesu li Hrvati uopće dorasli ovakvom načinu razmišljanja i življenja ili bi se trebali vratiti svojim tradicionalnim navikama i nazivima, a team buildinge prepustiti samo pravim hrvatskim biznismenima?

Sindikalna druženja – osobno iskustvo i viđenje

Kao netko tko je proveo preko dvadeset godina u sindikatu, te je upoznat sa svim vrstama sindikalnih druženja , tvrdim da u suštini i nema nikakve bitne razlike, prvenstveno jer se i jedno i drugo svodi na isti zajednički nazivnik, a to je: čopor ljudi puštenih s lanca, koji je spreman ispiti hektolitre alkohola i činiti sve one razne nepodopštine, koje ne čini u svakodnevnom okruženju obitelji, prijatelja ili istih tih radnih kolega. Posljedice i jednog i drugog po povratku su višednevni oporavak i triježnjenje, te ogovaranja i tračevi, koji se dugo prepričavaju, uglavnom do nove prilike.

Na broj godina sindikalnog članstva, sindikalna druženja su zasigurno nešto o čemu bih mogla napisati puno više od jednog posta. Dvadeset godina izleta, fešti, maskenbala i domjenaka, teško je opisati u nekoliko redaka. Sve u svemu, bilo je lijepih, ali i ružnih i tužnih trenutaka. To su situacije u kojima prorade svakakvi osjećaji, pa i neki drugačiji osim radno kolegijalnih, te se izrode i radne simpatije i ljubavi, odnosno one koje su tinjale i započete negdje drugdje, provedu u djelo. Ljudi od pera smatraju da je pisanje, između ostalog i čin odgovornosti, jer kada nešto napišemo ostaju riječi, misli, stav, kao dokaz i nešto neporecivo što će nas pratiti i stvarati sliku o nama. Obzirom da u pisanju iskazujemo svoje gledište, stav, moralnu ili etičku dilemu, te napisano ne možemo zanijekati koliko god željeli, stoga mi je namjera samo potaknuti na razmišljanje, ne i na bespogovorno prihvaćanje stavova i argumenata.

Prije nego li išta napišem, volim pročitati što drugi misle o takvoj temi. Tako sam i ovaj puta pročitala nekoliko tekstova o sindikalnim druženjima odnosno team buildinzima, međutim nisam naišla niti na jedan tekst, koji ovu pojavnost opisuje realno i stvarno ili praktično iz vlastitog iskustva. U tekstovima se uglavnom opisuju samo dobre strane team buildinga, te sve izgleda kao jako dobra reklama zapadnjačkog života i rada. Kao i sve ostalo na ovom svijetu, i ova pojavnost ima svoje loše strane o kojima nitko ne progovara niti se protivi. Kako smo narod koji uglavnom voli sve svoje popljuvati, a ono što nam stigne sa zapada, nama je dobro i nice, tako smo i naša sindikalna druženja „pokušali zamijenili“ s pojmom team buildinga.

Team building i navike u Hrvata

Team building je nastao prije nekoliko desetaka godina, zbog poboljšanja poslovne komunikacije i poslovnog obrazovanja u radnoj sredini, dok je u Hrvata sve do unazad desetak godina bio nepoznanica. Misli se da mu je svrha povećanje komunikacije između zaposlenika, otkrivanje i razvoj poželjnih karakteristika zaposlenika ili tima, oslobađanje od stresa, kreativno rješavanje problema, postizanje veće samopouzdanosti i razvijanje samoinicijative, preuzimanje rizika i odgovornosti, razvijanje zajednice-tima, druženje, zabava i rekreacija, razvijanje međusobne tolerancije i samokritike, bolja spremnost u snalaženju kod novih poslovnih situacija. Sve to lijepo zapadnjački zvuči, međutim na masovnu nezaposlenost u Hrvatskoj, koga uopće briga za team building? Ako je ovo svrha team buildinga, koja je onda bila svrha sindikalnih druženja?

Obzirom da smo nacija pri vrhu ljestvice po potrošnji alkohola u Europi, istaknula bih nešto u čemu će se velika većina složiti, a to je da su ovakva druženja, zvala se ona sindikalni izleti ili team building, popraćena velikim količinama alkohola. Alkohol je upravo taj stimulans, koji otpušta sve kočnice i potiče da se ljudi brzo opuste i vesele, iako sam čula da se u zadnje vrijeme na ovakvim druženjima konzumiraju i neki drugi stimulansi. Međutim, isto je poznato da ovakva druženja završavaju sa „čašicom više“. Svi znamo kako izgleda čovjek koji pretjera u piću. Sjetim se nekih svojih kolega, koji su znali biti toliko pijani i oduzeti, da su fiziološke potrebe obavljali u gaće. Zato bih postavila pitanje u kontekstu team buildinga, kakve kreativnosti, samoinicijative, tolerancije i ikakve korisnosti mogu biti od pijanih ljudi, kada se zna da pijan čovjek ne razmišlja trezveno? Nije li ovo kao i sve ostalo što nam dođe sa zapada, samo prodavanje magle?

Bila sam na puno sindikalnih izleta, druženja i fešti. Pilo se, družilo, plesalo, zabavljalo, ljubovalo, varali supružnici, i nije bilo nikakve potrebe da se itko oslobađa stresa putem paintballa, što je također jedna od novina modernog doba odnosno zapadnjačkog života. Iako može biti i rekreativni sport, paintball je svoju primjenu u Hrvatskoj uglavnom našao kroz team buildinge, budući da se misli da kod zaposlenika tvrtki potiče timski rad i razvija natjecateljski duh, stavljajući ih sve u jednak položaj bez obzira na poziciju u tvrtki. Međutim, istina je uvijek bolna, a u ovom slučaju je ta da sutra kada se društvo vrati kući odnosno u tvrtku, ponovo mora shvatiti, kako kaže ona stara „da družba je družba a služba je služba“.

Inače, paintball je igra koja je prvi puta održana u SAD-u 1981. godine i u kojoj se sudionici natječu u timu ili samostalno s ciljem izbacivanja jednog ili više protivnika, gađajući i označujući ih kuglicama koje sadrže boje iz paintball markera. Pobjednik je ona strana ili igrač koji prvi postigne cilj ili posljednji ostane u igri. Igra se na vanjskim površinama i unutar objekata koji se nazivaju paintball terenima ili poljima. Igra je bazirana na adrenalinu i zabavi među igračima. Iako nisu izrađene nikakve opsežnije studije, pretpostavlja se kako je igra korisna za poboljšanje kondicije, budući da uključuje stalan pokret. Također, uči sudionike timskom radu, gradi im samopouzdanje i razvija samoinicijativu kod pojedinaca. Za ključ uspjeha u igri je najviše bitna inteligencija i timski rad.

Rezime

Shodno osobnom iskustvu, a i svemu navedenom, zaključila bih da su ljudske potrebe ranijih godina zasigurno bile nešto jednostavnije, te da si ljudi nisu toliko komplicirali živote. Nekada, se stres u radnim kolektivima rješavao kako sam već navela, pilom, jelom, plesom, te uobičajenim preljubima supružnika, jer se podrazumijevalo da sindikalni izleti u tu svrhu služe. Danas, pored svega navedenog, stres se mora rješavati i gađanjem kojekakvim obojenim kuglicama. Ljudi moji, uvijek su se igrale igrice i igrat će se, obukli mi maskirne uniforme ili ne, igrali igrice na paintball terenima ili unutar radnih kolektiva, gađali protivnika kuglicama ili nečim drugim. Poanta je uvijek bila i biti će „izbaciti protivnika“. Organiziranje ovakvih igrica jednom godišnje, zasigurno ne koristi poboljšanju kondicije, jer se kondicija održava kontinuirano kroz cijelu godinu, a od jednog ovakvog cjelodnevnog letanja po šumama i gorama, samo se dobije upala mišićnog tkiva. Također, cuga je bila i ostala glavni smisao opuštanja, samo što danas teče u još većim potocima. Otprilike, dok svi ne zalegnu i popadaju s nogu, nema predaje. Što se tiče ostalih svrha team buildinga, poput primjerice povećanja komunikacije između zaposlenika, kreativnog rješavanja problema, razvijanja zajednice-tima, razvijanja međusobne tolerancije i samokritike, nekada su u tu svrhu služili sastanci radničkog vijeća, na kojima su zaposlenici radnog kolektiva jedni drugima, u lice mogli reći sve što misle, te tako u nealkoholiziranom i trijeznom stanju, zajednički iznalazili i rješenja.

Ono što je u pozadini cijele ove priče je to, da su nam ukrali i da nam kradu vrijeme koje bi trebali imati za privatni život. Ljude se izrabljuje na sve moguće načine, te im se ne ostavlja nikakav izbor, osim jednom godišnje da se obloču i sve zaborave. Radnik i radnička prava su izbrisani i zaboravljeni pojmovi na ovim prostorima. Nestaje sve što je imalo ikakvu vrijednost, značenje i tradiciju. Obitelj i vrijeme za privatni život trebali bi biti na prvom mjestu, te ako moramo provoditi cijele dane u radnom okruženju da bi zaradili tek za preživljavanje, moramo li i svoje slobodno vrijeme provoditi s istim ljudima? Zato smatram da ovakva druženja nemaju nikakvu posebnu svrhu, te da oni koji žele da se druže mogu to činiti prema vlastitom izboru i u vlastitim aranžmanima, sve ostalo je prodavanje magle i povratak u robovlasničko društvo.

Post je objavljen 04.04.2015. u 07:24 sati.