Bar da ovo pismo mogu započeti s dragi tata ili oče. Ne mogu, ni toliko. Razumio tko ili ne razumio, svejedno mi je. Osudio tko ili ne osudio, isto mi je svejedno.
Prije nekoliko dana telefonskim putem saznala sam da si bolestan. Saznala sam od sestre, tvoje druge kćeri. Nije me zanimalo i nisam htjela čuti ništa o tebi, ali mi je saopćeno. Njoj je teško, iako si joj nanio samo nešto malo manje boli nego li meni. Htio si izazvati samilost. To je tvoj način. Znaj, svaki drugi od ovog, manje bi bolio.
Što si očekivao? Da će to biti dovoljan razlog, da oprostim i zaboravim što si nam učinio. Da ću već isti dan pohitati da te vidim. Da, ovaj puta si ti u pitanju. Poznat mi je taj osjećaj kada si bolestan i kada misliš da je kraj. I ja sam bila ali nisi ni upitao za mene a kamo li da si me obišao a sigurna sam da si znao. Sada, nakon toliko godina moje je srce prazno, a duša istrgnuta. Sva bol kuju si mi nanio pretvorila me u kamen. Možda je mene već pojeo, a da nisam uspjela nikome reći? Zaplačem na svačiju tugu i bol, ali na svoju i tvoju ne mogu.
Pojavio si se na mojim vratima nakon petnaest godina, s petnaest crvenih ruža i bombonjerom. Misliš li da se petnaest godina tuge i bola moglo izbrisati ružama i okus gorčine zamijeniti čokoladnim bombonima. Kolika bezosjećajnost. Iako sam uvijek osjećala da ne zaslužuješ da ti ih otvorim, u tom trenutku nisam se snašla i bez obzira na sve pružila sam ti ruku i dala priliku. U proteklih pet godina imao si vremena pokušati ispraviti učinjenu štetu, smanjiti nanesenu bol, oporaviti naše duše i srca, nadoknaditi barem mali dio propuštenog, ali nisi. To je sada već ukupno izgubljenih dvadeset godina života.
Dugo sam se pitala, kakav je to osjećaj petnaest godina ne željeti vidjeti niti čuti svoje vlastito dijete? Kakav je to osjećaj ne željeti vidjeti svoje unuke a biti tako blizu. Kakav je to osjećaj ne znati kako uopće izgledaju i kada im je rođendan. Ili znati a ne imati potrebu i ne smatrati barem reda radi da bi trebao nazvati i zaželjeti da im bude sretan? Sigurna sam da znaš kada su rođeni. Jesi li i za jedan nazvao? Ili ti je dovoljan razlog da ne zoveš, to što ti ne slaviš rođendane? Nekada davno kada sam bila dijete veselila sam se rođendanima a tvom posebno. Niti jedan nije prošao da ti od svoje ušteđevine nisam kupila dar, barem običnu kolonjsku vodu. Sjetiš li se ikada? Tada si ih slavio jer nisi držao do vjere te tako nisi ni znao da u tvojoj vjeri to nije običaj.
Može li biti važniji neki vjerski blagdan od dana rođenja tvog djeteta ili unuka? Njih uredno obilježavaš. Gdje je smisao tvoga postojanja i kakvu vrijednost tvoja vjera ima? Ja nisam vjernik iako si se silno trudio da mi je nametneš. Niti jedna vjera i religija ne može staviti u drugi plan postojanje moje djece i obitelji. Ja vjerujem da je čovjek mjerilo svih stvari. To je moja religija.
Učinila sam nešto strašno, neoprostivo. Učinila sam nešto protiv tvoje volje. Umjesto tvog odabira, ja sam odlučila odabrati sama. Kaznio si me u skladu sa svojim vjerovanjem. Odrekao si me se pred sobom i pred svima. Kako ne shvaćaš da si kraj sam ispisao, jer ti si meni mogao pomoći a nisi želio. Ja tebi ne mogu.
Post je objavljen 06.02.2015. u 08:00 sati.