Ground control to Major Tom!

subota , 13.07.2013.

Započeo je još jedan sunčan dan.
Svaki atom umora mogao se osjetiti u zraku. Ljeto je.
Sjedeći u jednom od omiljenih kafića, zamišljala sam raznorazne filmske scenarije.
Kako bi bilo lijepo da se sutra probudim na Kubi s Colom u rukama slaveći Che Gevaru. Ili, recimo, u Portugalu na fado koncertu. A možda bih mogla i do Los Angelesa nagovorit Frusciantea na privatni koncert među palmama Laurel Canyona po mogućnosti održan u Ulici Ljubavi gdje je Jim nekoć očarao Pamelu.

Kao što to biva u svim pričama iz filmova uvijek postoji onaj ALI.
Budući da sam radila u NASI-nom hvalevrijedom projektu - otkrivanju života na Marsu, svaki izlet bilo kakve vrste bio je nemoguć i neizvodiv jer su svi moji sati bili usmjereni samo na projekt. Sve to neistraženo i miljama daleko od nas zaintrigiralo me iste sekunde kad mi je cijeli program ponuđen. Sati i sati istraživanja svim mogućim instrumentima i programima su me sve više umarali i ono prvotno uzbuđenje je splasnulo nakon nekog vremena. U čemu je čar kolača ako ga ne možeš probati odnosno pojesti?!
Tog sam dana nešto ranije otišla s posla. Nakon polusatnog tuširanja smazala sam sve palačinke koje mi je mama ostavila nakon ručka i krenula pogledati neki od filmova koji su se vrtili tog četvrtka.
Petak je osvanuo brže nego inače. Jedva se razbudivši, krenula sam prema ulaznim vratima jer poštar uranio nešto više nego inače. Sa sobom je nosio bijelu kovertu. U čemu je sad stvar?
Sadržaj pisma mi se učinio poprilično dosadnim budući da se sastojao od četiri papira A4 formata. Riječ po riječ, slovo po slovo i već sam bila pri kraju misterioznog pisamca. Sadržaj me i više nego oduševio.
Budući da je moj istraživački rad u centru bio zavidan, NASA me odlučila počastiti putom na Mars.
Usljedio je i dogovor s nadređenima u vezi poljetanja i odvijanja cijele ekspedicije. Preostaje samo odbrojavanje.

Pet, četiri, tri, dva, jedan, blast off!
Prolazili smo pored satelita, divova, patuljaka, nebeske prašine, zvijezda svih mogućih oblika, a zatim je usljedilo i ono zbog čega smo se i uputili u svemir - MARS.
Sve smo se više približavali užarenom liku, a osoba koja će prva napustit naš brod bila sam upravo ja.
Zakoračivši u beskraj svemira nadala sam se barem minimalnoj šansi upoznavanja s nekim primitivnim oblikom života, ali ništa. Mars je ostao uskraćen za populaciju bilo kakve vrste. Uzela sam maleni uzorak kako bismo ga mogli što bolje istražiti na Zemlji i utvrditi sve ono što nas je intrigiralo na samom početku misije.
U svom tom oduševljenju morala je postojati neka caka. Nešto je moralo krenuti krivo.
Vrativši se u brod, kapetan se počeo neugodno ogledati oko sebe. Ruke su mu drhtale, a krupni grašci znoja su se sljevali s njegovog čela. Oči su mu sjekle atome kisika kojih je sad bilo sve manje i manje.
Bojim se ovo reći, ali mislim da polako ostajemo bez goriva.
Nešto me presjeklo u plućima. Bilo je predobro da bi potrajalo. Pitanja su se gomilala zajedno sam strahom. Panično sam šetala brodom zajedno sa svojim još nervoznijim kolegama.Tražili smo spas, ali od spasa ni s, a bogme ni p!
Ne mogu vjerovat, jednostavno ne mogu vjerovati!

Pet, četiri, tri, dva, jedan, sretan rođendan!
U nevjerici sam začula tu frazu. Otvorila sam oči uplašeno kao nikada do sad.
Cijela obitelj je stajala ispred mog kreveta pjevajući Sretan rođendan držeći veliku čokoladnu tortu u rukama uvjeravavši me kako je sve to bio samo ružan san.
Kako ni na rođendan nisi pošteđen odlaska na posao, meni je čekalo mojih 8 sati u NASI....

CARPE DIEM

(Zadaćnica iz srednje.)