Posao i zadovoljstvo
Smatram da su ljudi koji rade ono što vole...koji su se pronašli u svom poslu i koji daju cijelog sebe u taj posao, te im to donosi veliko zadovoljstvo i ispunjenje.....sretni, blagoslovljeni ljudi.
Nažalost, moram konstatirati da ja nisam među njima. Toga sam svjesna više ili manje intezivno uvijek....skoro svaki dan kada moram na posao... kada se nakon posla ne osjećam ispunjeno i zadovoljno, čak prazno i beskorisno... kada znam da nisam pridonijela ničim da ovaj svijet bude bolje mjesto( barem mi se tako čini)....kada mislim da moji potencijali čuče neiskorišteni....kada prođe još jedan "isti" dan.....
Naravno da je to samo jedno razmišljanje koje ima korjene u nečemu što je samospoznaja i ostvarenje....i da se ne mogu žaliti na posao na klasičan način kao milijuni ljudi koji nisu dovoljno plaćeni, izrabljivani i potlačeni, koji životare na rubu egzistencije i očaja.....naravno da sam u tom kontekstu blagoslovljena....ali ako tražimo iznad toga....u sferi ispunjenja i sreće...onda mislim je moj posao onaj koji se odrađuje.....koji se samo radi....a ne živi i ne sanja...
U svom životu koji je, rekli bi, miran i dosadan, idem možda linijom manjeg otpora...možda nisam dovoljno bila jaka i uporna kad je trebalo...možda nisam mislila na sebe, nisam znala kako....ali najveća istina je da niti do dana današnjeg ne znam što je to što bih ja radila svim srcem, što bi mene ostvarilo kao osobu....što je moja sudbina....?.
Tako sam došla do zaključka da jednostavno postoje ljudi koji se sa time rađaju, znaju od najranijeg djetinjstva što im je činiti...a ima i onih (koji su u većini mislim) koji samo rade....koji možda sebe ostvaruju u nekim drugim poljima...koji svoj život vode na neki drugi način( bez obzira da li su toga svjesni ili je to tako bez njihovog prevelikog razmišljanja o tome).
Došla sam do nekih razloga zbog kojih je to tako u mom životu, ali ne na način da nekog krivim ili žalim za nečim, nego na način da se pomirim sama sa sobom i shvatim....
Postoji naravno način da probam u ovome što radim vidjeti barem dio sebe....da svaki dan probam unijeti sebe barem malo u to što radim...da ne tražim previše od tog dijela života i da tražim zadovoljstvo negdje drugdje.....
Nije lako ponekad....to je svakodnevna odluka...ali i jedini način da se realno dobar posao koji bi zadovoljio puno puno sličnih meni....spoji sa mojim osjećajem za korisnost i ostvarenost....
To je uvijek iznova osjećaj realnosti, poniznosti i razumjevanja da nije sve "filmski" i prekrasno...da nije dovoljno htjeti i maštati...da nije kraj svijeta ako to ne bude tako u ovom životu i upravo iz tih razloga što znam da nije svakome to suđeno, da je to blagoslov onima koji to imaju, a zadaća i prilika za učenje i shvaćanje onima koji to nemaju....
A na kraju krajeva i život je dovoljno dug za ostvarenje svih snova.....samo treba znati sanjati.....
Harmonija
Već duže vrijeme sam fascinirana ovom riječi koja se ne koristi tako često, a znači tako puno. Sadrži sve one riječi koje se češće koriste u razgovoru, ali ona ih obuhvaća na jedan jedinstven način koji se meni jako sviđa i koji mi djeluje tako fino i jedinstveno.
Sve ono što harmonija sadrži može se reći i ovako:
ravnoteža( zvuči mi previše matematički, ali je zapravo njena najvjernija inačica).....mir....blagostanje....sigurnost...dobra volja...optimizam...neopterećenost...opuštenost...logičnost ....staloženost...vjera i povjerenje......veselje i radost življenja....
Smatram da je cilj da sve što je oko nas....sve ljude, a pogotovo našu okolinu i naše bliske...sve aktivnosti...dovedemo u stanje harmonije kako bi nam srca bila puna sreće i zadovoljstva.
Ništa ne može tako dobro djelovati na našu psihu nego kad neki događaj, neka naša akcija koju smo proživjeli, neka situacija, prođe u harmoniji. Onako.... kad se nismo morali brinuti, kad je sve nekako teklo glatko, kad smo se razumjeli, bili staloženi i mirni, kad smo ostvarili sve planirano, a sam proces nam je donio čak i veće zadovoljstvo nego sam rezultat. To je sve što jednom sretnom pojedincu treba....harmonija u odnosima i događajima....ne mislite li tako?
A znate ono kad sa voljenom osobom ne morate ništa govoriti, a između vas je neki fini " fluid " razumjevanja i mira....ono kad se " sve zvijezde poklope " i sve izgleda jednostavno i okrepljujuće....kao naznaka da je to možda osjećaj potpune sreće...e, to je, po mom mišljenju, onda kada harmonija zavlada....
Ima nekih stvari koje možemo napraviti i pridržavati ih se kako bi se to događalo što češće, ponekad je potrebno uložiti i malo truda da bi se potakla ta energija koja izaziva harmoniju...ali kad se to uspije savladati....barem povremeno....to je onda neprocijenjivo. Za početak potrebno je harmoniju stvoriti u sebi, spojiti misli riječi i djela kako bi se mir i staloženost nalazili u nama samima, a onda se to dalje proicira i na druge ljude....jedno bez drugog ne može.
To je ionako, po meni, u našim pretrpanim i histeričnim životima prioritet...osnova...sve što nam treba....
Malo mira ....stabilnosti i blagostanja....razumjevanja....ravnoteže....jednom riječju.............harmonija.
Priznati sebi...
Jedna od najtežih stvari koje ljudsko biće može u svom razvoju postići, po meni, je priznati samo sebi neke stvari...puno važnih stvari zapravo....koje se tiču njega samog, odnosno načina na koji on živi.
Ovo je jako kompleksna i teška tema, koju puno njih nije spremno niti uzeti u obzir...mislim da to dolazi sa godinama i nekom vrstom životnog iskustva....pa nisam sigurna da se može tek tako objasniti što želim reći, a i teško bez konkretnog primjera, međutim mislim da će oni koji djele moje mišljenje razumijeti....
Skloni smo, i više nego bi si htjeli priznati ili što smo svjesni uopće, okriviti sve i svakoga za način na koji živimo....sudbinu...Boga...okolnosti...druge ljude...nemile događaje....kako god...samo da si ne moramo priznati da je SVE, ali baš sve na nama....da smo SAMI krivi za puno naših izbora, a da toga možda nismo ni svjesni....toga da je sve bio izbor koji smo mi imali i sa kojim sada živimo....
Ima izuzetaka u hendikepianim i bolesnim ljudima koji zaista imaju ograničene mogućnosti i dane su im neke okolnosti bez njihovog uplitanja( takvi su naravno divljenja vrijedni i puno puta su njihovi uspjesi veći nego kod ostalih, zdravih ljudi), a mi ostali imamo uvijek izbor...čak i onda kad nam se čini i zakleli bi se da ga nema....
Kad netko nešto želi, jako,jako, jednostavno njegov cijeli život, bez obzira na okolnosti, pa bile one i ekstra teške ili nepogodne, na kraju dođe na isto ili slično...sa malim korekcijama u putu do cilja, kad netko svaki atom snage, volje, vremena i želje usmjeri prema tome da nešto postigne( bilo što, od karijere, djece, zabave, ljubavi ili sl.) to dođe prije ili poslije sigurno....
Ono što je pravo pitanje je da li je ta osoba poduzela baš SVE....ma koliko se ona klela da je.....zapitajte se sami....koliko ste spremni( i ja također) živjeti sa odlukom da će svaki vaš trenutak biti podređen tom cilju...bez pauze i oklijevanja....čekanja....nekih dilema i sl...
Rijetki su zapravo ti ljudi koji su toliko posvećeni nečemu i ne prezaju ni pred čim da to ostvare....pa makar i neke žrtve podnijeli...makar nekad i ne bili sretni, makar se nekad činilo da je cilj sve dalje a ne bliže, makar sve izgledalo beznadno....
Jer prava je istina da mi svi ostali u takvim situacijama, promjenimo smer( jer smo apsolutno uvjereni da se ne može drukčije), malo stanemo, oklijevamo, predomislimo se, kažemo - eto ono sa početka...nije mi suđeno...nije mi se tako otvorilo....možda jednom i sl.....
Čini mi se da nitko koga ja poznajem nije taj tip osobe da napravi baš SVE, tko je tako bezkompromisan i odlučan, tko se ne da sa ničim razuvjeriti i odustati....ali to ne znači da to nisu oni ljudi o kojima slušamo i gledamo, kojima se divimo....možda su rijetki...ali postoje....nemojmo se zavaravati i tražiti opravdanja....
SVE znači SVE i ništa drugo...pogledajte duboko u sebe i priznajte si....onda je sve lakše.....i onda si to duboko u sebi oprostite....i veselite se onome što imate.....
U spomen na....
Ponekad nije lako vidjeti pravednost i veselje na ovom svijetu i ima perioda kada svaki pojedinac ima takvih dana....teških....punih iskušenja i dvojbi....
Ne želim da ovaj blog bude u tom depresivnom i tužnom tonu i da na njemu iznosim damo neke negativne i teške stvari ( dapače, zamislila sam ga kao puno veselije mjesto ), ali eto, nekako je valjda takvo vrijeme da teme same dolaze....a nisu baš vesele nažalost.
Jedna od njih, ova koju ću sada reći je više nego tužna i kad bi mi ti ljudi o kojima je riječ bili bliži, ne bih mogla od šoka i tuge niti skupiti snage da je iznosim.....ali eto, to je jedna priča iz okoline, takva da se čovijek zapita ima li pravde i čemu sve to....
Mladi par u godinama kad počinu zajednički život i stvaraju obitelj, ni ne sluti da će svemu doći kraj i to vrlo brzo....u jednoj godini...onoj istoj o kojoj je bila riječ u jednom od prijašnjih blogova, u kojoj se može puno toga desiti i proživjeti....ali čemu baš tako da to ispadne cijeli jedan život u malom....
U jednoj godini začeli su novi život, stali pred oltar da potvrde svoju ljubav, dobili dijete.....doznali za njegovu pogubnu dijagnozu i dočekali njegov kraj puta.....
Ostaje samo nada da ta mlada žena ima dovoljno snage da prebrodi tugu i očaj, da podigne dijete u ljubavi i uz sjećanje na tatu...da proba naći razloga za život koji je pred njom i njenim djetetom, a koji je trebao biti drukčiji...sretniji...zaokruženiji...bez trauma i patnje....barem na svom početku....
U tim razmišljanjima sam ovih dana i svatko tko ima imalo suosjećanja mora se zapitati o poanti i prolaznosti života....o razlozima sa viših nivoa...o sudbini ...o onome kome se moli...
Kažu da svatko nosi svoj križ i da nije ničiji teži od onoga što može podnijeti....ali ponekad se stvarno čini da je nekome pretežak...nepravedan...brutalan...
Naravno da ne treba dane provoditi u tim sumornim razmišljanjima, nego dapače, sa veseljem gledati na život oko sebe, prizivati sretnu budućnost i veseliti se ljudima oko sebe, ali kad ipak malo pogledamo u ovom smjeru, jedino što nam preostaje je shvatiti poantu koja iz toga proizlazi i koja nas gura naprijed i tjera da budemo bolji....
Jedino preostaje shvatiti da vrijeme koje imamo sa našima najmilijima nije zauvijek...nije beskonačno...da sada i odmah trebamo to vrijeme iskoristiti na najbolji mogući način, jer nikada ne znamo do kada ćemo imati taj blagoslov...
Zato volite....svim srcem...do kraja....
Zašto je teško....?
Zašto je tako teško govoriti iskreno....djelovati po srcu......dati i primati iskrenu emociju...?
To mi se pitanje danas...nakon par dana u kojima nisam u "skladu sa okolinom"...nametnulo samo od sebe.
Prije toga imala sam raznih pitanja i preispitivanja sama sa sobom(i drugima).... npr: zašto je komunikacija toliko nekad komplicirana...zašto se neki dragi ljudi ponekad međusobno ne razumiju, a samo par dana prije vezala ih je harmonija odnosa (ili se tako činilo)....zašto ono što govorimo ne dopire do nekoga....zašto taj netko ne reagira na adekvatan (razuman i pristupačan) način....i tako dalje....
Puno je faktora koji određuju da li će se neki ljudi razumijeti, da li će biti u pravom trenutku skoncentrirani za pravu reakciju, da li će imati strpljenja...volje....razumjevanja dovoljno za tu drugu osobu....
Neki od tih faktora su objektivne prirode kao npr. slobodno vrijeme odnosno obaveze; dnevni rasporedi su nam prebukirani sa stresom i brzinom....ali onaj faktor do kojeg sam došla nakon "male" analize( a talent sam za dubinsko analiziranje svojeg i tuđeg ponašanja...rekli bi...) koji nije objektivan, nego jaaaako subjektivan, poprilično skriven i pritajen ....je jednostavna činjenica da ljudi nisu voljni( sposobni...skloni....spremni...) dati čistu...jednostavnu..... iskrenu emociju....eto, baš tako.
Zbog raznih svjesnih ili nesvjesnih strahova, osjećaja manje ili veće važnosti, osjećaja da će nešto izgubiti, da će se ogoliti ili jednostavno nisu baš dobri (ovu zadnju kategoriju ne poznajem, ne želim upoznati i nije o njoj riječ), ljudi ne žele ili ne mogu govoriti međusobno( barem ne na prvu loptu...nego nakon puno" predgovora") potpuno iskreno....bez potrebe za dokazivanjem, bez potrebe za kontriranjem....Ne mogu sad i odmah dati pravu emociju, dati sebe onako kako u dubini duše osjećaju ( a to da se vole i poštuju je neupitna činjenica npr.), reći onako kako im srce želi i treba, biti najbolji što mogu (čak i kada su povrijeđeni, ustrašeni, ljuti ili se jednostavno ne slažu sa problemom), biti uvijek jedno drugome ono što stvarno jesu.....
Zašto je to tako teško, a zapravo je najjednostavnija stvar na svijetu?
Zašto je potrebno toliko neugodnih i iscrpljujućih rasprava da bi dvoje ljudi ( ili više naravno ) pristalo na to ( i uvijek se toga držalo) da između njih uvijek bude samo prava, iskrena emocija....?
Ono što je još gore, kod nepoznatih ljudi, koji pak ne djele zajedničke osjećaje i naklonost, situacija je deleko gora.
Čak mislim da je toliko daleko otišao ljudski obrambeni mehanizam (valjda), da je takvo neko iskreno i ogoljeno ponašanje postalo nešto čudno, neprepoznatljivo, nelogično i nerazumljivo....kao neka izumrla vrsta ponašanja. Kao da se uvuklo u duše ljudi( nekako se to vidi u novim generacijama) da se treba samo boriti za sebe, treba malo "smuljati", malo galamiti i malo izvrnuti činjenice da bi ti bilo lakše...treba se izraziti onako da ti bude bolje u životu, a ne iskreno i čistog srca....to je "kao" postalo u ovim teškim vremenima riskantno...možda ne bude dalo dobar rezultat...možda nije najpametnije....
Bit će onda da sam naivna i djetinjasta( i neka sam ) kada kažem da je sve ovo što je dobro i što će nadam se uvijek i ostati dobro, a to je iskrenost i bezuvjetna emocija.... ipak jedino što želim i čemu težim ( naravno da i ja radim na tome iz dana u dan) i da se želim okružiti takvim ljudima koji isto misle i djeluju ... daju najbolje od sebe ( nadam se da mi to i ide ) i da je upravo to ono što jedan život može učiniti sretnim i ispunjenim.
Samo to i ništa manje od toga...ništa površnije od toga....
Kada mi dan počne....
Kada mi dan počne sa užasnim glavoboljom( sa epicentrom na vratnoj kralježnici, još uvijek nepoznatog uzroka) i to na prvi znak svijesti, još dok nisam ni otvorila oči, u krevetu....kada shvatim da je prije bilo koje suvisle misli išao jedan "joooooj kako me boli...", e tada je teško zamislit da će se današnji dan "okrenuti" na išta dobro, da će biti jedan od boljih, veselijih i ispunjenijih.....
Dapače, sve vodi ka tome da to bude još samo jedan dan u nizu, u kojem samo čekam njegov kraj, u kojem svi planovi padaju u vodu... u kojem se javlja (ponovo) razočaranje da nešto propuštam...da se nešto lijepo tamo negdje( iza koprene koju mi glavobolja stvara) dešava, a ja u tome opet neću sudjelovati.... jer, eto, nisam u stanju.....
Naravno, kako se dan ipak budi....uz nezaobilaznu šalicu " kave koja život znači ", uz obaveze koje ne čekaju( malo dlakavo stvorenje koje treba pustiti van npr.), ipak dolazi tračak nade da nije sve tako crno...i da ću nekako izgurati...
Zapravo snagom volje potrudit ću se dati najbolje od sebe( ako me išta iritira to su ljudi koji se vuku natmureno u starim trenerkama, podbuhli i živčani kojima na čelu piše "ne diraj me, nije mi dan" i koji onda kao neke primadone cijeli dan glumataju patnike i svi im se sklanjaju sa puta....) i kao i puno puta do sad, velika većina ljudi oko mene neće ni znati da sam se jutros jedva digla i proklinjala svoju " zlu" sudbinu koja mi je dodjelila takav početak dana.
Da, tako će biti, ali ono što sam najprije pomislila je upravo to da sigurno postoje i oni ljudi, zapravo više pri tome mislim na žene, koje nemaju takvih dana, koje su uvijek nasmješene, sređene, koje zrače mirom i veseljem....ma znate one....kojima svi zavide i žele biti kao one.....koje svojim postojanjem uljepšavaju svima dan....
Sada ću naravno dobiti "pranje" od moje drage prijateljice (čije je mišljenje uvijek iz drugog kuta, što stvara između nas Ying-Yang situaciju i pravu nadopunu u životu...ali to je druga tema...) i čuti ono što zapravo i sama znam, ali sam sklona u trenucima kada mi je teško zaboraviti....
Nije li svakome povremeno teško, nisu li svakome nekad teški dani....nisu li i te "divne" žene također povremeno pod glavoboljom, zuboboljom, pms-om, ili jednostavno loše volje( ja sam sklona u ovakvim danima misliti da nisu!) i nije li samo tajming taj koji određuje da li ćemo ih sresti( odnosno velika je vjerojatnost da nećemo baš tad) i samo moja mašta ta koja "filmski" gleda svijet oko sebe i umišlja kako je nekome idealno u životu.....
No ipak, ima nešto u tome da ima "onih" žena koje ne dopuste da ih život "gazi", koje nabace smješak i kada im se plače, koje ne žele da im bilo kakve sitne smetnje i problemi oduzmu pravo na to da žive punim plućima...koje su snažne i odlučne( bez pretjerivanja kortistim te riječi) u namjeri da svoje postojanje "dignu na višu razinu".....da im ništa nije teško( pa i ono što je banalno-srediti se, našminkati, namirisati...) i da zrače zadovoljstvom i mirom....koje su tu za svoje najmilije, usredotočene i spremne da sve svoje dnevne izazive prihvate sa smješkom....
Eto, to mislim...tome se divim i to želim...lijepo bi bilo biti jedna od njih......a tako me jako boooooli glava......
365 dana
Evo, danas sam jutro počela onako kako kažu da bi trebalo....sa mislima o tome kako treba iskoristiti dan u potpunosti....kako treba uživati u svakom trenutku....ili još dramatičnije "živjeti kao da ti je posljednji dan u životu".
I odmah nakon tih poticajnih misli mi je palo na pamet kako zapravo te riječi nose jedno lagano razočaranje u sebi...jer koliko je od mojih 365 dana u godini zapravo takvo da mogu reći....da, baš sam ih iskoristila!
U najboljem slučaju imam osjećaj da je to ovih 65 od 365, možda( a nažalost ako ćemo malo depresivnije ...bilo je godina u kojima bih i za ovih 5 rekla da je možda istina...ali to bi stvarno bilo depresivno...), dakle, kamo je otišlo ostalih 300....ustajanja....življenja....lijeganja...i tako u krug....zar ih se ne sjećam? Zar nisu bili dostojni da ih zapamtim...znači nisam ih proživjela do kraja...sa osjećajem da je to-to...da je moj život u punom sjaju....ili je nešto drugo ono što me sada muči?
I onda mi je sinula "mala tajna života"....a to je da je možda nametnuta ideja od strane televizije, medija,pa čak i knjiga i filmova kako običan, miran, rekli bi normalan dan nije dovoljno dobar....nije dostatan za osjećaj ispunjenja...mora se nešto "dešavati"....nešto se mora "osjećati" povrh ovih normalnih, tekućih stvari sa kojima se svaki dan susrećemo i koje proživljavamo, mora nam svaki trenutak biti kao u filmu, pun "drame" i "otkrića" i "briljantnih" trenutaka....a ne mora, ne, ne mora....
Nije li moj "briljantni" trenutak kad u mirno popodne sjedim na svom novom kauču( kojeg sam sa veseljem birala), sa friškom kavom(a obožavam kavu i zovem je nekad u teškom danima "razlogom za život"), sa mojim ljubavima kraj mene( mojom drugom polovicom i malom psećom dlakacicom) , gledam omiljenu emisiju ili film( baš taj u kojem su drame i čudesa) i uživam u sumraku koji vidim krajičkom oka kroz prozor......nije li to sve što se može poželjeti u trenutku života u kojem nema nekih drugih obaveza, poslova, problema i sl......nije li to dovoljan razlog za sreću...ispunjenje i mir....za taj osjećaj da je dan iskorišten i pun....
Nije li prenaporno i pretenciozno misliti kako je samo osvajanje vrhova Mount Everesta....plivanje sa morskim psima u karipskim morima....bacanje s padobranom....gledanje u piramide....probijanje kroz džunglu.....ili nešto sasvim drukčije, kupovanje krpica u nekoj svjetskoj metropoli....papanje u najboljim i najegzotičnijim restoranima....i slično uživanje u tako divnim, i željenim stvarima.....dakle, nije li previše misliti kako je samo to ono što može zaokružiti jedan dan...jedan život na način da poslije toga pomisliš...ok, sad mogu i --------.....sve sam vidjela, probala, iskusula.....
Nije li naš miran....."dosadan", jednoličan život sa malim, slatkim i ponekad neočekivanim trenucima sreće i mira, zapravo dovoljan, nije li poanta da i u trenucima kada nije sve idealno budemo svjesni lijepih stvari i dobrih i dragih ljudi koji nas okružuju...kojima smo mi sve...i koji su nama sve....
Nije li dovoljno samo da to osvjestimo....povežemo sa ugodnim okruženjem i sa zahvalnim i mirnim mislima i stvorimo nezaboravan, ispunjujući....harmoničan trenutak našeg života.....a ako je ikako moguće i ne samo trenutak nego i.svaki dan koji smo promili kao dar na korištenje i uživanje u njemu......
Nije li to-to!
Prvi blog
Dakle,
došlo je vrijeme da se izrazim na ovaj način, jer je količina neizrečenih i uzastopno ponavljajućih misli i osjećaja, na dnevnoj bazi i općenito u mom životu, već alarmantno dosegla razinu "pucanja po šavovima", odnosno razinu "jesi li primjetila da puno pričaš u zadnje vrijeme".
A ja zapravo ni ne stignem sve reći što mi srce želi i što ima potrebu izraziti se....
Iako nisam neki "kompjuterski" tip, uz malu pripomoć moje druge polovice....evo mene tu....da sa vama podijelim sve što imam za reći, i što je meni važno.
O čemu?
Iskreno, to još ni ja ne znam...kako mi "grah padne" koji dan, kako budem inspirirana ovime ili onime što se dešava u meni i oko mene...kako bude nešto preteško ili prelijepo za prešutjeti....tako će i moje misli vama dolaziti na čitanje i razmatranje.....možda....a nešto od generalnih tema, a da ne kažem "život općenito" mislim da će biti:
ljubav(sve meni otkrivene i neotkrivene tajne najvažnije stvari na svijetu, bez koje ništa nema smisla)
posao( kako ostati normalan i sretan na poslu koji te ne ispunjava u potpunosti)
prijatelji i obitelj( poredak nije slučajan....što je to što ljude veže i čini ih sretnima i sigurnima u njihovom okruženju)
zabava i hobi( kako ispuniti svoje vrijeme, posvetit se sebi i drugima i ispuniti se )
duhovnost( mir, razumjevanje, blagonaklonost, humanost, duhovni rast i razvoj)
sve male tajne: ljepote, rituala, stila, osobne sreće, malih stvari koje nas vesele.... sve pametne i ne tako pametne stvari koje čine svakodnevicu lijepom i harmoničnom, a ponekad i kaotičnom....
Zavirite u moj džidžeraj.....
