Kada mi dan počne....
Kada mi dan počne sa užasnim glavoboljom( sa epicentrom na vratnoj kralježnici, još uvijek nepoznatog uzroka) i to na prvi znak svijesti, još dok nisam ni otvorila oči, u krevetu....kada shvatim da je prije bilo koje suvisle misli išao jedan "joooooj kako me boli...", e tada je teško zamislit da će se današnji dan "okrenuti" na išta dobro, da će biti jedan od boljih, veselijih i ispunjenijih.....
Dapače, sve vodi ka tome da to bude još samo jedan dan u nizu, u kojem samo čekam njegov kraj, u kojem svi planovi padaju u vodu... u kojem se javlja (ponovo) razočaranje da nešto propuštam...da se nešto lijepo tamo negdje( iza koprene koju mi glavobolja stvara) dešava, a ja u tome opet neću sudjelovati.... jer, eto, nisam u stanju.....
Naravno, kako se dan ipak budi....uz nezaobilaznu šalicu " kave koja život znači ", uz obaveze koje ne čekaju( malo dlakavo stvorenje koje treba pustiti van npr.), ipak dolazi tračak nade da nije sve tako crno...i da ću nekako izgurati...
Zapravo snagom volje potrudit ću se dati najbolje od sebe( ako me išta iritira to su ljudi koji se vuku natmureno u starim trenerkama, podbuhli i živčani kojima na čelu piše "ne diraj me, nije mi dan" i koji onda kao neke primadone cijeli dan glumataju patnike i svi im se sklanjaju sa puta....) i kao i puno puta do sad, velika većina ljudi oko mene neće ni znati da sam se jutros jedva digla i proklinjala svoju " zlu" sudbinu koja mi je dodjelila takav početak dana.
Da, tako će biti, ali ono što sam najprije pomislila je upravo to da sigurno postoje i oni ljudi, zapravo više pri tome mislim na žene, koje nemaju takvih dana, koje su uvijek nasmješene, sređene, koje zrače mirom i veseljem....ma znate one....kojima svi zavide i žele biti kao one.....koje svojim postojanjem uljepšavaju svima dan....
Sada ću naravno dobiti "pranje" od moje drage prijateljice (čije je mišljenje uvijek iz drugog kuta, što stvara između nas Ying-Yang situaciju i pravu nadopunu u životu...ali to je druga tema...) i čuti ono što zapravo i sama znam, ali sam sklona u trenucima kada mi je teško zaboraviti....
Nije li svakome povremeno teško, nisu li svakome nekad teški dani....nisu li i te "divne" žene također povremeno pod glavoboljom, zuboboljom, pms-om, ili jednostavno loše volje( ja sam sklona u ovakvim danima misliti da nisu!) i nije li samo tajming taj koji određuje da li ćemo ih sresti( odnosno velika je vjerojatnost da nećemo baš tad) i samo moja mašta ta koja "filmski" gleda svijet oko sebe i umišlja kako je nekome idealno u životu.....
No ipak, ima nešto u tome da ima "onih" žena koje ne dopuste da ih život "gazi", koje nabace smješak i kada im se plače, koje ne žele da im bilo kakve sitne smetnje i problemi oduzmu pravo na to da žive punim plućima...koje su snažne i odlučne( bez pretjerivanja kortistim te riječi) u namjeri da svoje postojanje "dignu na višu razinu".....da im ništa nije teško( pa i ono što je banalno-srediti se, našminkati, namirisati...) i da zrače zadovoljstvom i mirom....koje su tu za svoje najmilije, usredotočene i spremne da sve svoje dnevne izazive prihvate sa smješkom....
Eto, to mislim...tome se divim i to želim...lijepo bi bilo biti jedna od njih......a tako me jako boooooli glava......
