Špricni i uživaj.....

Rano je jutro...uz kavu i svitanje podijelit ću sa vama "noćne" mudrosti koje sam preformulirala u ovaj naslov koji je zapravo trebao glasiti....život je lijep....No to svi znamo...ali ponekad ne razumijemo....pa, eto, špricni i uživaj je moja inačica toga koliko god se činilo nemogućim.....a ja ću se potruditi objasniti kronologiju mojih misli.....
Trebalo mi je jako, jako, jaaaako dugo da tu činjenicu o ljepoti života prihvatim kao istinu, da je shvatim i živim( ili se barem trudim većinu vremena), a rekli bi da imam prosječan život, sa par prosječnih problema, par natprosječnih, a i natprosječnu sreću i ljubav.....sve ovisi o kutu gledanja...međutim kao da je ipak potrebna zrelost koja dolazi sa godinama, da sve legne na svoje mijesto....
Nekako u mladosti i odrastanju kada vlada bezbrižnost mene pritišće neka pretjerana odgovornost, bilo je premalo veselo i razuzdano, a bilo je i nekih zdravstenih problema...u doba zaljubljivanja i cvjetanja ljubavi kao da nisam živjela puninu toga( iako to vrijeme pamtim kao" vrijeme mog života"), no kao da sam tek sada svjesna kako mi je bilo dobro.... kasnije dolaze problemi, dvojbe, pa i bolest, nesreće, čak i smrt bliske osobe....potom malo mira.....ali i spoznaja da sve to nije razlog za tugu i depresiju, sve to dovodi me do otkrića puno dubljih i lijepših nego sam ikada mogla pomisliti da ću prihvatiti...da ću ih biti svjesna....
Da, život je lijep....a ključ te rečenice po meni je u prihvaćanju....samo prihvaćanju...... svega što nam se dešava....svega što smo željeli i što nismo....a veliki dio tog prihvaćanja, je i u razumijevanju i strpljenju....
Trudim se razumijeti sve što mi se dešava, sve ljude i događaje, a svi znamo koliko je to teško, koliko energije treba da bi se shvatili nečiji porivi, razlozi, nečije potrebe....koliko je snage potrebno da se shvati nepravedenost i apsurdnost ponekih situacija i događaja....da, to je borba i odluka...
Tu dolazi strpljenje, kao olakotna okolnost, na način da sve, ali baš sve prolazi i ništa što je sada teško, nepremostivo...neće trajati dovijeka...sve se mijenja( nadamo se na bolje, naravno),sve prolazi, a strpljenje nam pomaže da to izdržimo, izguramo kad je teško, nadamo se boljemu.....jer doći će , prije ili kasnije,....strpljenje je važno kako se ne bi gubili živci i snaga...strpljenje je nada....
I kao nagrada svih saznanja (barem nama malim ljudima, na našem nivou postojanja) je ipak prihvaćanje, jedino ono nam daje poantu i smisao, jedino sa prihvaćanjem živimo taj život koji nam je dan na dar, u punoj snazi i svijesti, u punoj spoznaji o lijepoti i prolaznosti, o veličini i raskošnosti, o sreći....jedino sa prihvaćanjem svih dobrih i loših događaja postojimo....živimo...
Dakle, kako sam samo ja u to gluho doba došla do svega ovog, da vam ispričam, na temelju jednostavne i čudne izave.... šricni i uživaj....kronologija ide ovako:
Još je noć, a moje druge polovice nema, radi po noći i kada se probudim, a shvatim da ga nema, teško da se mogu ponovno opustiti i zaspati dok ne dođe....dakle sačekam ga sa toplim čajem jer je prehlađen i umoran, napokon se ponovno ušuškamo i zgrijemo, kad počinje hrkanje mojih "zvjerki", svake sa svoje strane...a ja budna....jako budna....
Počinjem razmišljati o svemu i svačemu, pretresam neke događaje ( koji se jesu i što je još gore koji se nisu dogodili...), pa tako svratim mislima i na moju blagu opsesiju mirisnim svijetom, parfemima u kojima pronalazim veselje i zanimaciju....i šta počne....neka kalkulacija...koji ću slijedeći nabaviti, koji mi se sviđa, koji ne baš....nađem se kako od svoje razonode radim problem( poznato?)...nađem se kako najjednostavniju moguću stvar kompliciram, kako zaboravljam svrhu tih malih nebitnih stvari koje život znače....a čak i svijetu mojih parfemića nalazi se odgovor na sve moje probleme.....samo se treba sjetiti...i tada mi je napokon sinulo: Daaaj... heeeelooooo, ohladi malo....samo šprisni i uživaj....samo to.....sve drugo je nebitno....a to je jedino što i inače možemo raditi, to je jedino što nam preostaje, što nam je zadaća na ovom svijetu....
Prevedite si to ovako:
....špricni.....znači napravi nešto, poduzmi nešto, reagiraj, pusti da se dogodi to što treba, nakon toga vidjet ćeš da li ti se to sviđa ili ne, odluči se na to pa šta bude, jednostavno budi aktivan, djeluj...dakle u svijetu parfema jednostavno špricni.....a tada....
....uživaj.....znači prihvati to kako mirišiš, kako izgledaš, što se desilo, to kako sada izgleda tvoja stvarnost, uhvati taj moment kada su sva tvoja čula usredotočena na to, opusti se , budi svjestan, samo uživaj u neponovljivom trenutku tvog života, baš taj se neće nikada ponoviti, doći će neki drugi....zato sada uživaj...samo prihvati i budi....samo budi....
Vidite kako je to čudno, kako je sva mudrost svijeta sadržana u malim, naoko nebitnim stvarima, koje uzimamo zdravo za gotovo, koje nam se čine premale da bi bile bitne, a toliko su velike i važne kao i svaka stvar koju propustimo, ne doživimo, ne osvjestimo, velike su kao sve što nismo proživjeli na pravi način, najbolje što smo mogli...Vidite kao je jednostavno, a ipak teško...ponekad nemoguće....ponekad neshvatljivo....Ponekad u špici ružnih događaja, u onoj točki kada se loše stvari dešavaju gotovo je preteško za shvatiti....ali, treba se sjetiti da čim taj nemili događaj bude na silaznoj putanji ponovno treba povratiti vjeru i nadu....ponovno treba samo udahnuti i uživati......a opet, čak i u jednostavnoj svakodnevnij igri misli .....jedva sam uhvatila taj moment....jedva...ali jesam...zato....
.....špricni i uživaj.....život je lijep.

25.10.2011. u 07:22 | 0 Komentara | Print | # | ^

Inspiracija

Ponekad mi se čini da bih u isto vrijeme mogla pisati o svemu....baš o svemu, a u isto vrijeme o ničemu, odnosno ništa mi se ne čini dovoljno zanimljivo. Recimo da su to dani u kojima se ništa posebno ne dešava, ni dobro ni loše, a zapravo svaka ljudska gesta, sva mjesta na kojima sam bila taj dan, svi nevažni događaji imaju dovoljno "štofa" u mojoj glavi da bi ih ja bez problema mogla prokomentirati i napisati nešto....o svemu imam mišljenje i o puno stvari razmišljam....ali jednostavno ne izdvojim vremena dovoljno da nešto razradim u neku zanimljivu temu. To naravno ima veze sa mojim perfekcionizmom, po kojemu ništa nije dovoljno dobro i zanimljivo...to su moji visoki kriteriji...pa na kraju ispada da nemam šta pisati, a zapravo imam i previše....
Baš ovih dana komentiram sa prijateljicama kako ljudi imaju preniske kriterije ponašanja i pogleda na svijet, pa jedna ovako hipersenzibilna duša kakvom se ja smatram( nakon puno analiza sama sa sobom) ima materijala za čuđenje i komentiranje na bacanje....samo malo uputim pogled na svoju okolinu i odmah se zapitam....gdje ja to živim? Ima li nade za ovaj ljudski rod koji srli u površnost i banalnost...koji gubi temelje morala, bontona, suosjećanja....koji tone u nemarnost i nezainteresiranost?
Možda je takav period pa mi se sve nekako čini gore nego što to uistinu je, ali samo mi poneki svjetli primjeri iz moje okoline (sva sreća pa sam se nekako uspjela okružiti i povezati sa nekim istomišljenicima) vraćaju na trenutke nadu da nije još sve izgubljeno....ah, ovo zvuči baš loše...
No, da ne mislite da sam u depresiji, moram objasniti da ja dosta dramatično i temperamentno gledam na svijet oko sebe i tu izviru svi moji nazovi problemi....ne mogu se oteti dojmu da ima sve manje onih koje je briga, koji razmišljaju o nekim stvarima, o drugim ljudima npr.....o tome kako oni sami žive svoje živote....o tome da nije sve svejedno, dapače, da sve znači, da je sve važno i da se sve računa....To želim u svom svijetu, to tražim od svojih bližnjih i tako nemalo puta ja jednostavno dobijem epitet naporne osobe koja puno traži( nadam se i puno daje). Ipak, moram priznati da sigurno nije lako živjeti sa osjećajem da te netko "prati" da se tako izrazim, pa eto, ovim putem želim izraziti svoju zahvalnost i ljubav za one koji me razumiju( ili se bar trude), koji me podržavaju i koji pristaju na kraju krajeva biti moja okolina...moji ljudi....koji moje kriterije prihvaćaju kao poželjne ili barem prihvatljive.....koji su dio mog svijeta koji je ponekad naporan u nastojanju da za mene i više od toga sve oko mene bude bolji.....ispunjeniji....sretniji. Zapravo, ono što je zanimljivo je da puno puta ta moja potreba da za svih bude bolje, da sve( čak i ako se to mene izravno ne tiče)situacije budu pravedne i na doborbit svih....graniči sa ponašanjem koje nije uobičajno i "normalno" pa se nađem u situaciji da se stvarno moram zapitati zašto se ja tu petljam....
No, meni je to važno i nadam se samo da ponekad u tome i uspijem i da dajem neku protutežu onima koje ništa ne dira, kojima je sve svejedno....jer meni je stalo do puno toga, mene dira i pogađa, mene zanima i mislim da neće prestati.....zato se samo nadam da će biti i pozitivne inspiracije u mom životu...da će moje oko nastaviti zapažati neke lijepe trenutke i misli, a manje one loše......hajde da vidimo....hajde da bude ljepše....
Nadam se nekoj lijepoj inspiraciji.....

22.10.2011. u 14:26 | 0 Komentara | Print | # | ^

Ljudi oko nas

Volim promatrati ljude oko sebe, oduvijek sam to voljela...možda imam nešto voajerskog u sebi...ali eto, većinu vremena smo okruženi ljudima, čak i više i bliže nego bi htjeli, pa se ne može izbijeći vidjeti i čuti nešto od njihovih života....
Međutim, primjetila sam da me to počelo uznemiravati, sve iz razloga što čujem nešto što ne bih htjela, nešto što ne paše mom pogledu na svijet,nešto potpuno različitog od onog što bih ja zamislila da dotični u toj prilici pričaju....
Da se ne misli da naokolo prisluškujem i buljim u ljude ( to mi se nekad na trenutak i desi, moram priznat) objasnit ću na šta mislim.
Dakle to su situacije u autobusu npr....redu u na nekom šalteru....na paži pogotovo( tamo se satima "družimo")...na poslu naravno (stranke i kolege)....čak i u kafiću....općenito na javnim mjestima....to su sve mjesta gdje mi oko (a i uho) pobjegne i onda stvaram sliku o tom dotičnom paru npr....o djetetu ili grupi tinejdžera....starijima.....sređenim i manje sređenim damama i tako....da mi vrijeme prođe bi rekli...
Ali ono što me smeta je sve više nekulture, manjak bontona, prostačenje, stvarno"isprazni" razgovori.....sve ono što bih ja nazvala jednom preslikom društva koje nažalost polako postajemo. Mislim da sam malo popustila u nastojanjima da sve oko sebe vidim u pozitivnom smislu i nekako mi se uvuklo razočaranje i skepticizam, nerazumijevanje i tuga....zar stvarno tako živimo, o tome mislimo, tako komuniciramo međusobno, toliko se malo poštujemo i volimo...?
Draže mi je stvarno da ne čujem ono što vidim, tada mogu zamisliti nešto što možda ne odgovara stvarnosti, ali mene ispunjava....puno puta uhvatim neki pogled, pokret, smijeh, neku lijepu i nježnu gestu koja mi puno znači jer mi vraća vjeru u ljude i njihove namjere, jer mi je drago da se ljubav i naklonost vidi oko nas...jedini je problem što sam sada već gotovo sigurna da u velikom postotku tih trenutaka ne bih bila strena sa tekstom koji prati tu sliku, nažalost....možda se varam....nadam se zapravo....jako se nadam...
Valjda radi toga da mi se ne desi prevelika "stvarnost" shvatila sam da se puno bolje osjećam kada sa slušalicama na ušima( sa muzikom koja me ispunjava i "diže") promatram te ljude oko sebe i tada imam manevarskog prostora da im dodijelim neki drugi tekst...ili jednostavno samo uživam u trenutku koji mi se sviđa, koji lijepo izgleda, koji je u mojim mislima prepun ljubavi i sreće....tada pomislim da ima nade za nas....da još ima dobrih ljudi...da vidim iskrenost i pozitivnu emociju u tim očima...da smo svi više manje dobri, ali se krivo prezentiramo(... kad bi barem ljudi pazili što i kako pričaju....ali to je već druga tema..)...da ono što vidim i dalje znači ono što mislim da znači....da smo svi mi isti...Božja bića....oličenje dobra a ne zla....da cijenimo i volimo život...uživamo u njemu....poštujemo se...sve te lijepe, pozitivne misli....
Ah, kako volim trenutke u kojima to mislim..... kada bi barem stvarno bilo tako....i to cijelo vrijeme....

15.10.2011. u 08:21 | 1 Komentara | Print | # | ^

Vrijeme je:

...za duge šetnje po vremenu taman toliko hladnom da nije još za debele, nezgrapne jakne i čizme, ali taman toliko da ipak poželite topli čaj ili kavu na povratku...
...za slaganje i kupovanje nove garderobe, za novi "jesenjski look" upotpunjen sa novim cipelama, torbom, maramom, nekim drugim "nužno potrebnim" dodatkom....
...za juhice, variva ili maneštre, kako ih tko zove, koje svojim okusom i mirisom okrijepe i tijelo i dušu..koje nas vraćaju u djetinjstvo kad smo bili tetošeni od svojih baka...
...za nove parfeme...mirise koji su sada intenzivniji, jer je hladnije i nije zagušljivo...mirise koji se slažu sa zlatnim jesenjim tonovima...
...za knjige uz koje se sve čini lijepo i uzbudljivo, dok vani pada kiša i nikamo nam se ne žuri..
...za duge razgovore u dvoje...na toplome...uz kolač i kavu, sa nekim novim pogledima na život, lišenih onog osjećaja da je pretoplo za razmišljanje i donošenje odluka...
...za gledanje filmova...novih priča u koje se može uroniti bez grižnje savjesti da nešto propuštamo...jer trenutno nije nigdje bolje nego uz dekicu i kokice...
...za drage ljude koje smo možda malo zapostavili jer je bilo pretoplo i samo smo željeli malo mira i samoće...da uz pogled na pučinu i ljenčarenje napunimo baterije i da ponovno povratimo strpljenje za druge oko nas...
...za razmišljanje o budućnosti, o planovima i zadacima koji su pred nama...za novi početak, novi preokret u životu...za otkrivanje "poante" naših putova i smjerova djelovanja....
...za nove izbore, a pri tome ne mislim na stranačke, nego one intimne, samo naše...za nove odluke i pokušaje...za nove prilike...
...za za ljubav naravno...sada možda manje neki žar, napetost, zabavu...a više mir,nježnost...pripadnost....

....za nas same.....

12.10.2011. u 17:31 | 0 Komentara | Print | # | ^

Šoping je rješenje?

S vremena na vrijeme dođe u moj život (a i svake druge žene koju znam) period neizdržive želje i potrebe za šopingom!
Sreća pa si povremeno mogu priuštit par sitnica, odjevnih predmeta, cipela ili slično( torbe, šminka i parfem su mi nekako na vrhu piramide) pa tu svoju potrebu bez prevelike financijske panike i riješim ( to bi bilo sad za diskusiju, ali recimo da je pod kolikom tolikom kontrolom).
Međutim ono što se nameće kao pitanje je šta to riješava šoping, koje se to stvari nadoknađuju s tim što imamo novu torbu, cipele, novu sitnicu koja nam plijeni pažnju ne dulje od kojeg tjedna...mjeseca....pa onda opet sve iznova....što to nama ženama (ima tu naravno i muškaraca koji "otkidaju" na krpice) znači u životu...što nam to govori o nama samima...?
Jesmo li plitke( pa nas tako neka stvar ispunjava)....egoistične(pa nam materijalne stvari pokazuju koliko vrijedimo)....tašte(pa nam nova torba bolja od tuđe daje na važnosti)....ili nešto treće? Jer stvarno, koliko puta smo se susrele s tim da nam to možda i nije bilo potrebno...da nemamo sad kamo to obući...da nam zapravo ne paše...da imamo nešto slično već u ormaru...i slične stvari koje si ponekad ipak priznamo....koliko puta smo se zaletile u grozničavoj euforičnoj potrebi da predmet naših želja napokon bude naš!
Ali eto, to rado ponovimo opet i opet i opet(sukladno mogućnostima).
A kad smo već kod mogućnosti, ne možemo se ne prisjetiti i svih onih koji možda takvo nešto ni ne sanjaju da bi mogli, jer je naprosto njihova egzistencija ugrožena, koji spajaju kraj s krajem i takve stvari koje ja sad pišem im nisu ni na kraju pameti. Naravno da je to ono što i daje na težini, odnosno "gluposti" ovakvog lagodnog šopingiranja, i da je to glavni razlog mog pitanja....što je ta "neizdrživa" potreba za novom krpicom? Je li to stvarno neko psihološko riješenje( kratkoročno doduše) nekih naših frustacija, je li to neki ispušni ventil, neka okupacija misli lijepim novim stvarima kako ne bismo morale misliti na neke druge, teže stvari? Ili je to jednostavno razonoda( ponekad skupa), čak hobi, način na koji se zabavljamo i opuštamo....je li to samo uludo potrošeno vrijeme( i novac) bez nekih dubljih značenja?
Nisam baš došla do odgovora.... mislim da je to, kao i puno stvari u našim životima, jednostavno kombinacija svega toga, jednostavno nešto što mi žene radimo, nešto što nam pričinja zadovoljstvo i (sve dok je kontrolirano) nešto što ne treba posebno analizirati jer se ionako neće promijeniti (osim zbog nekih problema naravno) i jer je to naprosto tako u ženskom svijetu....
Pa kad je to tako....uživajmo....budimo zahvalene na svakoj prilici da si nešto priuštimo, da si ispunimo neku malu željicu...budimo svjesne ograničenja i naprosto uzmimo ponekad sebi za pravo da se razmazimo, da si udobrovoljimo dan, da si budemo na prvom mjestu i nekom malom novom stvarčicom uljepšamo živote (a ako smo mi sretne, dokazano je da će biti i ljudi oko nas, barem nakratko...).
Nema ponekad ništa bolje nego sa dragom prijateljicom( ili više njih), bez požurivanja i stresa, razgledavati što se nudi....šetati...prebirati...kombinirati...diskutirati...smijati se...pa malo odmoriti uz kavicu....i onda još malo isprobavati.....i ( šta ćemo kad je tako dobro!) naprosto šopingirati!
A tek sniženja!!!

04.10.2011. u 19:31 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (6)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (5)
Rujan 2011 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovo je blog o svemu i svačemu... o životu jedne udane, zaposlene žene u njenim tridesetima....o njenim razmišljanjima o svijetu, okolini u kojoj živi.... ljudima i događajima koji oblikuju život... o mislima i snovima koji su možda samo njeni, a možda i neki drugi misle slično....
Ovo je skup dojmova i razmišljanja....ljubavi....sreće....tuge.... i zadovoljstva života.....džidžeraj....



Hit Counter
Hit Counter target=_blank>counter

Linkovi

Brane Airbrush Blog