Nepomirljive razlike
Ova rečenica je glavni razlog svih razvoda ovog svijeta, svih prekida veza i svih razmirica općenito među ljudima.
Razlike među ljudima su uvijek prisutne, one su razlog svih odnosa i neodnosa, razlike ne mogu ne postojati, jer bi inače svi bili klonovi, isti kao duplikati, razlike su tu kako bi bili jedni drugima nadopuna i poticaj, kao razlog za spajanje u prijateljstvo i partnerstvo....i kako i kada one onda postaju nepomirljive?
Kada razlika između dvoje ljudi u bilo kojem obliku odnosa postaje nepomirljiva, nepremostiva, neoprostiva, neshvaćena i neželjena?
Jedna od najomiljenijih rečenica iz jednog popularnog filma glasi otprilike:
Kada se dvoje ljudi jako voli, ali ne ide im, baš im ne ide....kada je dosta? Odgovor je - nikada!
Međutim tu se poteže pitanje ljubavi, tko tu koga i koliko zapravo voli....?
Slažem se sa ovom filmskom rečenicom, ona je moj razlog postojanja i neodustajanja od nekih ljudi....ali ( uvijek ali...)...pitanje se postavlja...kako izmjeriti ljubav, kako znati da se ljudi baš toliko vole( kad je već opće poznata stvar da ljudi u današnje doba ne znaju voljeti, predavati se jedno drugome i biti uvijek tu jedan za drugoga...)...kako znati što je bila ljubav i što je bila prava veza...kako znati da ne-odustajanje ima smisla i da vodi nečemu....kako znati da se ti ljudi zapravo vole i da ne bi trebali odustati od međusobnog odnosa...?
Kada se umore....kada se jedno od njih umori...odnosno kad jednog od njih taj odnos počinje umarati umjesto veseliti...tada je vrijeme za famozne nepomirljive razlike, tada je vrijeme za odmor...pauzu....time-out....ili kraj.
Kada jedna osoba više tu razliku ne vidi kao napredak, kao razlog za napredovanje i sazrijevanje, kada je razlika između dvije individue više od povremenog neslaganja, kada je razlika dobila na snazi sa vremenom, a ne obrnuto, da se smanjila ili smirila...kada je razlika postala prenaporna i kada u razlici jedna osoba pati više od druge....tada je ona nepomirljiva i prevelika.
Ali nisam sigurna da tako mora biti zauvijek.... mislim da te razlike jednostavno dosegnu vrhunac u nekom periodu, zaista postanu nepremostive u jednom trenutku i obje se strane moraju dogovoriti kako će i da li će taj most ponovno pokušati dignuti....nakon nekog vremena( a uvijek je stvar u vremenu, odmaku i razmišljanju....u preispitivanju)...
Ako nije nitko nikoga povrijedio( barem ne strašno, neoprostivo i prebrutalno ili prejadno..)..onda tom odnosu treba posvetiti dosta vremena i analize ( kao i svemu što vrijedi u životu)....ako ona ljubav i naklonost i dalje postoji i nije se ugasila( to je najnepremostivija razlika i prepreka, kada se ljubav jednostavno ugasi i prestane...moguće je i to i to jako moguće...), ako se može naći razlog odnosa i razlog partnerstva, ako se može vidjeti nada i poanta....onda se može i pomiriti te razlike ponovno, onda nije dosta...onda nije kraj zauvijek.
To vjerujem, kao što vjerujem u tu filmsku rečenicu....ali tu je veliko pitanje tih osoba, tih strana...pitanje razumijevanja i sazrijevanja, pitanje da li obje strane jednako misle o tome i jednako se trude, da li obje strane smatraju da nije dosta i da ima razloga napraviti novu vezu, dignuti novi most, novi put....jer upravo taj put ne može biti isti, taj put mora biti novi, drukčiji i bolji.
Mora se naći načina kako napraviti na sebi takvu promjenu i takvu želju za promjenom da se jednostavno novi put otvori, da se stvori nova putanja i novi pogled na nešto i nekoga...mora se naći način kako preokrenuti jednu vrstu odnosa u drugu, kako zaokrenuti i drukčije kanalizirati svoju ljubav i svoju vezu....mora se naći novi način postojanja....jer stari način vodi do starih razlika, stari način je nepomirljiv....novi se mora naučiti, kako bi pomirio ono što nas je dovelo do nepomirljivosti....
Tu je i moja poruka....kada je dosta...nikada- ako se nauči kako dalje...nikada- ako se prizna sebi i drugima da je kraj koji iza sebe ima novi početak....nikada- ako se promjeni smjer i ako ima ljubavi...
Nepomirljive razlike su tu kako bi se pomirile u međusobnoj ljubavi....i opet je ljubav koju treba znati davati i primati ključ svega...
Davati sebe...
Uvijek sam mislila( ne svjesno, već onako...takva sam...)da ako se daš u nešto, ako si cijelim srcem u nečemu, ako se cijeli predaš nekome i samo ti je on važan...tada ti se to i vrati...tada imaš ljubavi i pažnje...sigurnosti i poštovanja....
Ako se daješ ljudima do kojih ti je stalo, ako si tu za njih uvijek i svugdje...onda će ti se to i vratiti...onda živiš život ispunjen ljubavlju i srećom....
To je sve što želim...isprazna poznanstva i kojekakve lagane veze me ne zanimaju u nijednom smislu....i kad nekoga zavolim, spremna sam shvatiti i stvari koje ne shvaćam....spremna sam raspravljati i truditi se uvijek i ponovno...spremna sam svoje vrijeme i živce i naklonost dati do kraja....( to je ionako najveća vrijednost, puno važnija od bilo čega materijanog...)
Je li to onda u mom životu tako....živim li ispunjena i voljena?
Donekle da.....zahvaljujem Bogu, sudbini ili sreći....da sam naišla na srodnu dušu, odmah od prve...jer kako vrijeme prolazi ( i donosi svakakve probleme, preobrate i jednostavno sve svoje prepreke i testove...)i kako smo već dosta toga prošli....volim ga svakim svojim atomom....svakog dana više i bolje...a on mi daje i slobodu i krila...nadu i želju da starimo zajedno...
Zašto samo donekle onda?
Jer se na isti način, barem mislim tako, ponašam i prema još nekim ljudima....prema još nekim svojim, bitnim ljudima...a nisam sigurna da li dobivam istom mjerom natrag...Da li moje davanje ima smisla, ako je samo u jednom smeru, ako je čak i pod upitnikom i sumnjom, ako se ne cijeni i ne poštuje, ako se samo podrazumijeva....ako se moje davanje ne pamti i ne smatra bitnim....ako druga strana ne može ili ne želi vratiti istom mjerom....ili vraća ali meni nije dovoljno?
Nema naravno...ali to je moja odluka na nekoj razini i moje ponašanje koje ne znam promjeniti....zato i smatram da sam djelomično sretna po tom pitanju...jer ljudi ne mogu tako jako i intenzivno voljeti, ne znaju davati i nisu zato krivi...treba puno raditi na tome ako ti nije prirodno, ako ti nije poriv i stil...ako ti prva misao nije o nekome i nečemu, nego o sebi....ako ti je teško napraviti još jedan korak dalje, više....bez ponosa i kontre...samo dati još malo....
A meni puno treba, to je točno...intenzivni osjećaji i misli traže iste takve, na plitke i mlake ne pristajem....na osrednjost i normalu sam osuđena u svakodnevnom životu sa masom ljudi koja me okružuje i sa kojom sam u kontaktu, ali kad biram i dajem od srca, onda očekujem i povratnu reakciju istu takvu....
Da ne mislite, kao što ni ja ne mislim o sebi, da sam ja neka svetica i nova Majka Terza, teško je tako ponekad živjeti i kada mi je svega dosta, kada sam prosjetljiva i kada sam na kraju sa nekom vrstom strpljenja i razumjevanja...znam biti i zločesta i britka na jeziku...znam i ujesti kada mi se stane na žulj...ili bih se ja više izrazila zapravo..kada me netko povrijedi...osjetljiva sam i zahtjevna....smatram da puno dajem i puno i tražim....vrlo jednostavno, a tako teško nekada....
Zato, uza sve sumnje i beznadne situacije kojih je bilo, smatram da se moja ljubav pokazala kao dostojna u ovoj životnoj borbi da kažem kako je on srodna duša i da potvrdim da se on jedini može nositi sa tim što ja očekujem od ljudi i osjećaja....da shvaća gdje je moja duša i kako diše...kako je u malim stvarima sva moja ljubav i kako male stvari postaju velike i najveće...pa i kad su loše i kad su dobre...i kako me mogu i oduševiti i povrijediti...
Ostali kojima dajem sebe...nisu ni dužni ni voljni na takav nači misliti o meni....ipak je to previše....ali bilo bi lijepo živjeti u takvom svijetu... svijetu gdje svi paze jedni na druge, gdje osluškuju jedni druge...gdje jedni iz drugih izvlače najbolje i najviše, a nikako ne najgore....linija je tanka između ljubavi i mržnje kažu...i strah me da preintenzivna emocija nekad nije produktivna i ako ne naiđe na plodno tlo može biti i problematična....
Ne želim da mi se to nikada dogodi, ne želim se bojati voljeti i davati, ne želim očekivati i strahovati od razočaranja....ali ipak...ponekad se umorim i jedino što bih htjela da ljudi, ti ostali ljudi, prepoznaju kada mi treba ljubavi, da shvate sa sam sve dala i da bih sada rado primila, da mi to sa željom i srećom pruže.....to bi bilo moje ispunjenje snova, to bi bilo ono što želim stvoriti u svom svijetu....truditi ću se i dalje...kada malo skupim snage...
Sreća je moja i da ne odustajem lako, od nikoga i ničega...pa svijet u kojem jesam mora biti pod mojim pravilima ili nikako, možda je tu i najveći problem, već sam se razočaravala i možda bih morala prihvatiti i ovo drugo postojanje (puno loših i nedostatnih odnosa i ponašanja) i možda je vrijeme da se odmaknem, odustanem, da ja prva povučem crtu u davanju ...možda, ali mislim da ne mogu i ne znam....
Idem na isti način dalje...ne sviđa mi se zapravo ni to što sam već malo posustala.... možda ipak još netko prepoznaje ono što nosim u sebi i želim dati...možda nisam sama u tome i možda još netko shvati moju poantu....
Molim vas....probajte dati sebe drugima čim više i što češće...život je ionako prekratak...što više dajete, to ćete sretniji biti....sigurna sam u to....ipak jesam....
