Davati sebe...
Uvijek sam mislila( ne svjesno, već onako...takva sam...)da ako se daš u nešto, ako si cijelim srcem u nečemu, ako se cijeli predaš nekome i samo ti je on važan...tada ti se to i vrati...tada imaš ljubavi i pažnje...sigurnosti i poštovanja....
Ako se daješ ljudima do kojih ti je stalo, ako si tu za njih uvijek i svugdje...onda će ti se to i vratiti...onda živiš život ispunjen ljubavlju i srećom....
To je sve što želim...isprazna poznanstva i kojekakve lagane veze me ne zanimaju u nijednom smislu....i kad nekoga zavolim, spremna sam shvatiti i stvari koje ne shvaćam....spremna sam raspravljati i truditi se uvijek i ponovno...spremna sam svoje vrijeme i živce i naklonost dati do kraja....( to je ionako najveća vrijednost, puno važnija od bilo čega materijanog...)
Je li to onda u mom životu tako....živim li ispunjena i voljena?
Donekle da.....zahvaljujem Bogu, sudbini ili sreći....da sam naišla na srodnu dušu, odmah od prve...jer kako vrijeme prolazi ( i donosi svakakve probleme, preobrate i jednostavno sve svoje prepreke i testove...)i kako smo već dosta toga prošli....volim ga svakim svojim atomom....svakog dana više i bolje...a on mi daje i slobodu i krila...nadu i želju da starimo zajedno...
Zašto samo donekle onda?
Jer se na isti način, barem mislim tako, ponašam i prema još nekim ljudima....prema još nekim svojim, bitnim ljudima...a nisam sigurna da li dobivam istom mjerom natrag...Da li moje davanje ima smisla, ako je samo u jednom smeru, ako je čak i pod upitnikom i sumnjom, ako se ne cijeni i ne poštuje, ako se samo podrazumijeva....ako se moje davanje ne pamti i ne smatra bitnim....ako druga strana ne može ili ne želi vratiti istom mjerom....ili vraća ali meni nije dovoljno?
Nema naravno...ali to je moja odluka na nekoj razini i moje ponašanje koje ne znam promjeniti....zato i smatram da sam djelomično sretna po tom pitanju...jer ljudi ne mogu tako jako i intenzivno voljeti, ne znaju davati i nisu zato krivi...treba puno raditi na tome ako ti nije prirodno, ako ti nije poriv i stil...ako ti prva misao nije o nekome i nečemu, nego o sebi....ako ti je teško napraviti još jedan korak dalje, više....bez ponosa i kontre...samo dati još malo....
A meni puno treba, to je točno...intenzivni osjećaji i misli traže iste takve, na plitke i mlake ne pristajem....na osrednjost i normalu sam osuđena u svakodnevnom životu sa masom ljudi koja me okružuje i sa kojom sam u kontaktu, ali kad biram i dajem od srca, onda očekujem i povratnu reakciju istu takvu....
Da ne mislite, kao što ni ja ne mislim o sebi, da sam ja neka svetica i nova Majka Terza, teško je tako ponekad živjeti i kada mi je svega dosta, kada sam prosjetljiva i kada sam na kraju sa nekom vrstom strpljenja i razumjevanja...znam biti i zločesta i britka na jeziku...znam i ujesti kada mi se stane na žulj...ili bih se ja više izrazila zapravo..kada me netko povrijedi...osjetljiva sam i zahtjevna....smatram da puno dajem i puno i tražim....vrlo jednostavno, a tako teško nekada....
Zato, uza sve sumnje i beznadne situacije kojih je bilo, smatram da se moja ljubav pokazala kao dostojna u ovoj životnoj borbi da kažem kako je on srodna duša i da potvrdim da se on jedini može nositi sa tim što ja očekujem od ljudi i osjećaja....da shvaća gdje je moja duša i kako diše...kako je u malim stvarima sva moja ljubav i kako male stvari postaju velike i najveće...pa i kad su loše i kad su dobre...i kako me mogu i oduševiti i povrijediti...
Ostali kojima dajem sebe...nisu ni dužni ni voljni na takav nači misliti o meni....ipak je to previše....ali bilo bi lijepo živjeti u takvom svijetu... svijetu gdje svi paze jedni na druge, gdje osluškuju jedni druge...gdje jedni iz drugih izvlače najbolje i najviše, a nikako ne najgore....linija je tanka između ljubavi i mržnje kažu...i strah me da preintenzivna emocija nekad nije produktivna i ako ne naiđe na plodno tlo može biti i problematična....
Ne želim da mi se to nikada dogodi, ne želim se bojati voljeti i davati, ne želim očekivati i strahovati od razočaranja....ali ipak...ponekad se umorim i jedino što bih htjela da ljudi, ti ostali ljudi, prepoznaju kada mi treba ljubavi, da shvate sa sam sve dala i da bih sada rado primila, da mi to sa željom i srećom pruže.....to bi bilo moje ispunjenje snova, to bi bilo ono što želim stvoriti u svom svijetu....truditi ću se i dalje...kada malo skupim snage...
Sreća je moja i da ne odustajem lako, od nikoga i ničega...pa svijet u kojem jesam mora biti pod mojim pravilima ili nikako, možda je tu i najveći problem, već sam se razočaravala i možda bih morala prihvatiti i ovo drugo postojanje (puno loših i nedostatnih odnosa i ponašanja) i možda je vrijeme da se odmaknem, odustanem, da ja prva povučem crtu u davanju ...možda, ali mislim da ne mogu i ne znam....
Idem na isti način dalje...ne sviđa mi se zapravo ni to što sam već malo posustala.... možda ipak još netko prepoznaje ono što nosim u sebi i želim dati...možda nisam sama u tome i možda još netko shvati moju poantu....
Molim vas....probajte dati sebe drugima čim više i što češće...život je ionako prekratak...što više dajete, to ćete sretniji biti....sigurna sam u to....ipak jesam....
