Pamtim samo sretne dane...

Postoje ljudi koji, kako kaže stara pjesma u izvedbi Gabi Novak, pamte samo sretne dane....i tu ne bi bilo ništa loše da to ne rade doslovno...baš doslovno.
Gdje je tu problem, rekli bi, ta pjesma govori o tome kako se uvijek treba sijećati samo dobrih i pozitivih stvari i kako ružne i bolne treba ostaviti iza sebe....to bi bio zapravo najbolji recept za sreću...ne biti u sjećanjima u lošoj prošlosti, otpustiti i oprostiti sve loše...da, tako je to....ali postoje ljudi koji nenamjerno ali doslovno zaborave sve loše i bolno što se dogodilo, a što ipak služi u našoj memoriji nečemu...i to nečemu važnom.
Nikako ne da bi čeprkali po prošlosti svaki put kad nam nešto ne ide od ruke ili glumili žrtvu kojoj uvijek nešto nije posloženo u životu....ne zato nikako, već zato da dobro zapamtimo greške i loše odluke...da ih pohranimo u onaj dio našeg sjećanja koji će nam poslužiti kako te iste greške ne bi ponavljali...koji nas upravo štiti od ponovne boli i razočaranja, koji nam daje dozu opreza, dozu mudrosti i stabilnosti...
Inače ostajemo na razini razmišljanja djece...ona ne pamte loše i ne donose sudove na temelju patnje, koju i zaborave vrlo brzo( to je njihov prijeko potrebni obrambeni mehanizam) i ona uvijek vjeruju da će biti samo dobro, bolje...nikad gore...Ona ponavljaju svoje greške toliko puta koliko je potrebno da odrastu...da shvate i prihvate činjenicu da postoje i loši i dobri dani...da nas oni oblikuju kao osobe...da nam i jedni i drugi služe da se izgradimo kao osobe kako se ne bi događalo u nedogled da ponavljamo te iste loše dane..barem one na koje možemo utjecati...
Da, to je djetinjstvo, mlade bezbrižne godine...a upravo se sa godinama, mislim, memoriranje tih loših stvari mora razvijati kako bi poslužilo svrsi...Kako?
U dvadesetima se još tražimo, griješimo...to je izlazak iz djetinjstva i ponekad, baš zbog toga jer ponavljamo iste greške, znaju biti te godine i bolne i konfuzne...znamo se čuditi sami sebi povremeno kako nam je teško shvatiti kako krenuti naprijed...kako se izvući iz svih loših pokušaja...
U tridesetima bi već trebali naše loše dane dobro preraditi i promozgati kako bismo iz njih vidjeli smer kojim treba ići, kako bi nam upravo one pokazale ono što nipošto ne želimo više svojevoljno ponavljati, što smo naučili na svojoj koži...na teži način...što se pamti upravo zato da nam pokaže kako iza toga ide ono što će nas ispunjavati i zanimati u potpunosti....i trebali bi te loše stvari pohraniti u svijest o sebi samima i naučiti kroz njih ono što se mora...
U četrdesetima smo već mirni i pametni ljudi, to smo sve nadugačko i naširoko preradili, preživjeli sve nedaće i sve ono što nas je još mučilo pretvorilo se u svijest o tome tko smo i što smo, te mirno i stabilno trebamo dočekati svoje srednje i pozne godine...
U pedestima uživamo u plodovima svog rada i promišljanja i borba za sretne dane je na svom putu da se privede kraju i da ti sretni, u našim glavama pomireni i mudri dani napokon procvjtaju u svoj svojoj punini i da se što znamo o sebi i što možda nije bilo dobro napokon ostavimo iza sebe...
U šezdesetima, i na dalje, vraćamo se na prvobitno stanje u kojem je potrebno sjećati se samo dobrih dana, sreće i ispunjenja tijekom života... od loših stvari smo ionako naučili već sve što smo trebali, probali smo sve što se dalo kao bismo što više lošeg preoblikovali u dobro i sada nam ti dobri dani služe kako bi nas podsjetii kako nam je život imao smisla, kako smo ga lijepo proveli....Smatram da upravo tada rečenica-pamtim samo sretne dane- ima smisla i jedino nam tada ona služi pravoj svrsi...da nas grije u starosti i da nam srca boji lijepim bojama...
Tako ja na to gledam...
Ali....veliko ali...što sa onima koji ne idu ovim redoslijedom...koji i u tridesetima i u četrdesetima ne pamte loše dane, koji se kroz njih ne uče, ne izgrađuju, kojima ti loši dani ne služe za školu i putokaz...naprosto jer ih oni nisu dobro zapamtili, ignorirali su ih, ne razumiju ih i ne shvaćaju da su im oni prijeko potrebni kao balans svim dobrima.
Tada se dešavaju po meni tužne stvari...pitaju se oni, nesretni u svom ponovljenom ponašanju koje nisu naučili izbjeći, kako im se to opet dogodilo...pitaju se kako se sada opet dešava nešto što je već bilo....a zaboravili su na to....upravo su uspjeli uspješno izignorirati kako je bilo i lošega i nepotrebnoga i nadali su se samo boljemu....uvjerili su se da se nešto promijenilo, ali ne zato jer su oni nešto shvatili i zapamtili, nego zato jer su se tome nadali...a zaboravili....pitaju se gdje prestaje začarani krug...pitaju se kako bumerang loših dana okrenuti iz svog smera...
E, upravo tako što treba pamtiti, uvijek biti svjestan svih svojih odluka i misli... svih suza i neprospavanih noći...koje se lako vrate...ako ih zaboravimo. One su bile tu, bile su dio nas, neraskidivi dio nas...i ako ih smetnemo s uma vratiti će se da nas podsjete zašto smo ih već proživjeli i zašto ćemo ih možda i dalje proživljavati ako iz njih ništa ne naučimo...
U naši godinama, razvoja i samospoznaje, pamtiti samo sretne dane je djetinjasto, nezrelo i naivno, ne vodi ničemu, nego ponovnom razočaranju i smatram da su upravo ljudi koje su svoje suze i boli zaboravili i koji se trude živjeti kao da ih nije ni bilo, zapravo nesretni, nerealni i ne mogu se nositi sa stvarnosti i realnosti....A stvarnost je upravo ta da svi naši proživjeni dani u suradnji postoje kako bismo iz njih učili, napredovali, postupili svaki put sve staloženije i mudrije...kako bismo jednom na kraju životnog puta s pravom nekome zapjevali....pamtim samo sretne dane...
Ne prije, nikako prije...
Prije nam trebaju...moramo biti zahvalni što smo ih imali, biti ispunjeni sa svim iskustvima i sa snagom koju su nam dali i živjeti sretno u nadi prema boljemu....ali pamtiti sve...baš sve...to je ono bez čega jesmo ili nismo u skladu sa sobom....
Bez naših loših dana nismo sposobno prepoznati sreću i iskoristiti je u svoj snazi....bez loših dana, dobri nikada ne mogu biti tako dobri...bez sjećanja na loše, nada u dobre je upola slabija...
Pamtim samo sretne dane...zapjevat ću jednom, nadam se ne tako brzo i veselim se tome...to će biti ona istinska sreća na završetku puta....
A do onda...ne zaboravljati loše, put je prema dobrima i još boljima za mene...
A sjećate li se vi svih svojih dana?
Ako ste zaboravili, vratit će se da vas podsjete, nažalost....priglite ih, osjetite, odžalite što postoje i zauvijek zapamtite da su bili dio vas...kako biste mogli dalje...u život pun sretnih novih digađaja, ljudi i osjećaja....









27.04.2012. u 17:34 | 0 Komentara | Print | # | ^

Trenuci su sve...

Sve što nam ostaje u sjećanju i što nam, nakon nekog vremena kad se već pomirimo sa činjenicama kakve god bile, ostaje.... su trenuci....samo mali trenuci ili sreće ili tuge ili jednostavno trenuci u kojima smo osjetili iskru života u bilo kojem obliku.
Zašto to mislim? Zato jer se ljudi na svašta naviknu, priviknu, selektiraju sjećanja i zaboravljaju....zato što jednostavno nije sve jednako važno, a upravo možda nevažne, male stvari ostanu duže sa nama nego neki krupni preokreti i odluke....zato što od cijele slike koju smo imali pred sobom i na koju smo se možda trebali priviknuti, mi zapamtimo mali trenutak, gestu, pokret, pogled, osmjeh, onaj filing koji se dogodi, onaj savršeni ili pak najbolniji moment.....zato jer neke stvari nemaju cijene niti se možda mogu riječima opisati, a opet su tu.... prisutne i važne u našem sjećanju.
Pokušavam ne pripisivati previše važnosti naprimjer nekim stvarima koje su me možda povrijedile, riječi ili razmišljanja nekih ljudi, jer je bitno sagledati i širu sliku....ali nekako mi se čini da u tim malim, gotovo nevažnim trenucima ostaje esencija samog odnosa i samog života, da u tim trenucima koji nisu kontrolirani i koji nisu namješteni ostaje prava istina i pravi osjećaj....
Isto tako i lijepi, srdačni trenuci koji se dogode, ostaju sa nama dugo, sjetimo ih se kad nam je teško, također su možda i pokazatelj činjenice da nije sve jednostavno i lako, ali uvijek vrijedi, uvijek se isplati....da uvijek sve dođe na svoje i da takav trenutak sreće ili ispunjenja prekrije svaku sjenu i svaku bol....
Tužni trenuci su pak najteži, oni su sa nama i kad ih želimo zaboraviti.... kada smo već pomislili da je neka bol iza nas, oni nas iza ugla zaskoče i pojave se kada nas nešto podsjeti upravo na njih, na neki mali, ali opaki trenutak tuge i boli koja je pobjegla i ostavila nas da živimo dalje, ali čuči kao koncentrat upravo u takvom malom trenutku...i kao da čeka da nas povremeno podsjeti na prošlost i na sve što se da zaboraviti u svakodnevici....
Da, mali trenuci... bljeskovi... iskre... sjene...ili kako se već može nazvati ono što nam prođe krajičkom uma dok radimo nešto drugo, dok smo sa nečim drugim zaokupljeni ili jednostavno dok nismo ni svjesni da će taj trenutak iz prošlosti zatitrati negdje u dnu aktualnog razmišljanja....ti mali trenuci su sve što nam treba i što nam govori kakve smo osobe...ti trenuci nas oblikuju i slažu naše postojanje....
Da li možemo birati kakvi će biti.... da li će biti više loših i bolnih ili sretnih i sunčanih?
Onda kada smo živi, kada smo prisutni i skoncentrirani, kada smo ispunjeni i dišemo u skladu sa samim sobom, pa makar nam i nije ugodno, ili nam je pak toliko dobro da smo potpuno oduševljeni i svjesni svoje potpune sreće....mislim da ti trenuci ostaju, da oni zabljesnu poslije, da se njih sjećamo...da se oni ne gube...
A možda ti trenuci žive svojim vlastitim životom, ne biramo ih i ne utječemo na njih...oni se memoriraju iz nekog razloga sami po sebi i dolaze nam u svijest također iz nekog razloga koji je bitan za naš daljnji život...a mi tu ne možemo ništa...samo pratiti i na temelju toga djelovati...tko zna.....
Oni su tu, s vremena na vrijeme, zapravo stalno...u većem ili manjem intenzitetu....pa ako vjerujemo da možemo ikako utjecati, makar da skupimo što više ovih dobrih i svjetlih....krenimo uživati i stvarati ih...možda nas jednog dana u nekom teškom periodu samo iznenade i zagriju na tren....bolje da ih imamo viška....nikad se ne zna....

21.04.2012. u 13:02 | 0 Komentara | Print | # | ^

Unutarnje preispitivanje

Blagdani su.... nova nada za ljudski rod je trenutno u zraku, novi život na višim razinama daje snagu i utjehu milionima ljudi.....i u obiteljskom okruženju, svima pa i meni, dolazi do opuštanja i do preispitivanja...
Neki novi ciklus će se zavrtiti u mom životu, nadam se, jer smatram da se sve dešava sa nekim razlogom pa tako i ovaj trenutak.....trenutak u kojem se dešava priprema za dalje, u kojem se neke stvari slažu, neke otpadaju, neki ljudi i mjesta dobivaju novo svjetlo, neki osjećaji slabe, a neki jačaju.....
Nisam baš dobre volje (moram priznati).... ovo proljeće osim puno novih događanja donosi mi i neki nemir i brzinu, na koju nisam navikla i na koju se moram malo prilagoditi.....neki novi događaji koji će slijediti traže, očito, jednu mentalnu pripremu, jednu "čistku".... jednu novu dimenziju razmišljnja o stvarima kojima se bavim i ljudima oko mene....i to malo zamara i treba mi vremena...
Nadam se da ću se snaći, da ću shvatiti što me točno muči, da ću osvjestiti gdje je "zapelo", jer upravo se tako osjećam, kao da je zapelo nešto što se mora razriješiti, nešto bez čega moram dalje....a možda samo trebam shvatiti neke stvari o sebi i drugima, možda se samo moram odmoriti......a možda se i nešto ipak izrodi iz svega toga što sada osjećam....
Znam samo da ću ove blagdanske dane iskoristiti da se posvetim sebi( u zadnje vrijeme nekako tražim sve više vremena za to) i da ću valjda poslije njih osjetiti novi zalet i poticaj....bilo bi lijepo....
Ovi dani bi i trebali služiti tome da se ljudi sebi posvete i u sebi traže put za dalje...to je poanta duhovnosti i vjere, to je ono čemu bi svi trebali težiti kada su u svome domu, sa svojim obiteljima...Previše je vanjskih utjecaja koji nas svakodnevno skreću sa puta, koji nas zavaravaju i obmanjuju....u nama samima je odgovor uvijek i sada je pravo vrijeme da to osvijestimo i sjetimo se što je zapravo važno....i kakvi smo mi sami.....
U svakom slučaju, dobro je malo smiriti se i osluškivati....a budućnost će se ionako razviti u nekom smeru koji je samo naš.....i biti će već nekako....vjerujem dobro....





08.04.2012. u 18:20 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (6)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (5)
Rujan 2011 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovo je blog o svemu i svačemu... o životu jedne udane, zaposlene žene u njenim tridesetima....o njenim razmišljanjima o svijetu, okolini u kojoj živi.... ljudima i događajima koji oblikuju život... o mislima i snovima koji su možda samo njeni, a možda i neki drugi misle slično....
Ovo je skup dojmova i razmišljanja....ljubavi....sreće....tuge.... i zadovoljstva života.....džidžeraj....



Hit Counter
Hit Counter target=_blank>counter

Linkovi

Brane Airbrush Blog