Trenuci su sve...
Sve što nam ostaje u sjećanju i što nam, nakon nekog vremena kad se već pomirimo sa činjenicama kakve god bile, ostaje.... su trenuci....samo mali trenuci ili sreće ili tuge ili jednostavno trenuci u kojima smo osjetili iskru života u bilo kojem obliku.
Zašto to mislim? Zato jer se ljudi na svašta naviknu, priviknu, selektiraju sjećanja i zaboravljaju....zato što jednostavno nije sve jednako važno, a upravo možda nevažne, male stvari ostanu duže sa nama nego neki krupni preokreti i odluke....zato što od cijele slike koju smo imali pred sobom i na koju smo se možda trebali priviknuti, mi zapamtimo mali trenutak, gestu, pokret, pogled, osmjeh, onaj filing koji se dogodi, onaj savršeni ili pak najbolniji moment.....zato jer neke stvari nemaju cijene niti se možda mogu riječima opisati, a opet su tu.... prisutne i važne u našem sjećanju.
Pokušavam ne pripisivati previše važnosti naprimjer nekim stvarima koje su me možda povrijedile, riječi ili razmišljanja nekih ljudi, jer je bitno sagledati i širu sliku....ali nekako mi se čini da u tim malim, gotovo nevažnim trenucima ostaje esencija samog odnosa i samog života, da u tim trenucima koji nisu kontrolirani i koji nisu namješteni ostaje prava istina i pravi osjećaj....
Isto tako i lijepi, srdačni trenuci koji se dogode, ostaju sa nama dugo, sjetimo ih se kad nam je teško, također su možda i pokazatelj činjenice da nije sve jednostavno i lako, ali uvijek vrijedi, uvijek se isplati....da uvijek sve dođe na svoje i da takav trenutak sreće ili ispunjenja prekrije svaku sjenu i svaku bol....
Tužni trenuci su pak najteži, oni su sa nama i kad ih želimo zaboraviti.... kada smo već pomislili da je neka bol iza nas, oni nas iza ugla zaskoče i pojave se kada nas nešto podsjeti upravo na njih, na neki mali, ali opaki trenutak tuge i boli koja je pobjegla i ostavila nas da živimo dalje, ali čuči kao koncentrat upravo u takvom malom trenutku...i kao da čeka da nas povremeno podsjeti na prošlost i na sve što se da zaboraviti u svakodnevici....
Da, mali trenuci... bljeskovi... iskre... sjene...ili kako se već može nazvati ono što nam prođe krajičkom uma dok radimo nešto drugo, dok smo sa nečim drugim zaokupljeni ili jednostavno dok nismo ni svjesni da će taj trenutak iz prošlosti zatitrati negdje u dnu aktualnog razmišljanja....ti mali trenuci su sve što nam treba i što nam govori kakve smo osobe...ti trenuci nas oblikuju i slažu naše postojanje....
Da li možemo birati kakvi će biti.... da li će biti više loših i bolnih ili sretnih i sunčanih?
Onda kada smo živi, kada smo prisutni i skoncentrirani, kada smo ispunjeni i dišemo u skladu sa samim sobom, pa makar nam i nije ugodno, ili nam je pak toliko dobro da smo potpuno oduševljeni i svjesni svoje potpune sreće....mislim da ti trenuci ostaju, da oni zabljesnu poslije, da se njih sjećamo...da se oni ne gube...
A možda ti trenuci žive svojim vlastitim životom, ne biramo ih i ne utječemo na njih...oni se memoriraju iz nekog razloga sami po sebi i dolaze nam u svijest također iz nekog razloga koji je bitan za naš daljnji život...a mi tu ne možemo ništa...samo pratiti i na temelju toga djelovati...tko zna.....
Oni su tu, s vremena na vrijeme, zapravo stalno...u većem ili manjem intenzitetu....pa ako vjerujemo da možemo ikako utjecati, makar da skupimo što više ovih dobrih i svjetlih....krenimo uživati i stvarati ih...možda nas jednog dana u nekom teškom periodu samo iznenade i zagriju na tren....bolje da ih imamo viška....nikad se ne zna....
