Bila sam pisac

Može se reći da mali pisac u meni čuči odmalena....nisam toga bila ni svjesna( odnosno vremenom sam zaboravila na to) dok nisam pred neki dan našla u svojoj staroj sobi bilježnice i razne spomenare iz djetnjstva, škole....razne gluposti koje sam skupljala, razne uspomene....a među njima dokaz da sam i puno mlađa gajila talent prema pisanju.
Doduše, to moje pisanje je bilo više produkt zadaća i lektira, a ne neke dobrovoljne akcije, ali talent je bio tu...recimo...barem što se tiče ocjena za te iste uratke....
Međutim, po meni, ono što razlikuje pravog pisca, umjetnika, od mene (ili meni sličnima) je taj nazovimo urođeni nagon, želja, potreba da se netko izrazi na taj način( ili bilo koji drugi, npr. slikanje, skladanje), znači talent upakiran sa neizdrživom potrebom da se nešto na taj način izbaci iz sebe....
E, to je ono što ja nisam imala, odnosno smatram sebe relativno multitalentiranom za svašta, ali ništa dovoljno jako, odnosno dovoljno dobro izraženo...znači neka blago umjetnička duša, ali bez nekog prevelikog talenta oko kojeg bi se mase oduševljavale, da se tako izrazim ( jedno vrijeme sam i crtala, plesala, plela, šivala, zanima me uređenje interijera, estetika u bilo kojem smislu...itd.)
To je nekako i prokletstvo i blagoslov, jer nikad ništa od toga, a eto čovjeka veseli....šteta da se to ne može pretočiti u nešto kvalitetno, svrsishodno....Moram priznati da zavidim nekim ljudima koji znaju samo nešto od toga, ali znaju to jako dobro, znaju da je to njihov život, znaju da će to biti sve što će ih ikada zanimati....
Ono što sam ja zapravo htjela, je napisati jednu svoju pjesmu koja je nastala prije nekih dvadesetak godina, a sada kada je pročitam mislim da sam stvarno dobro odradila te zadatke tada i petice koje sam dobivala nisu bile bez razloga.
Eto, prosudite sami:

Samo on!

Samo je jedan pravi
koji zna sve patnje,
samo jedan koji vjeruje
i kojem se vjeruje
zauvijek.

Samo on zna,
samo on razumije,
samo njemu se daju
usne ljubavi.

Tiho se slijevaju suze
niz obraze,
tuga i bol kaplju
na njegovo lice.

Samo on trpi
ljutnju i ponos,
samo on prešuti,
zaboravi, okrene
novi list.

Samo njemu
možeš reći ne,
dugo mu pričati u noći,
samo njemu
i on razumije.

On plače zajedno sa tobom...

Zagrljeni sjedite,
držite se za ruke,
šapćete, maštate,
veselite se, on te voli.

Samo njegove riječi
prodiru u tvoje srce,
diraju dušu,
grizu ponos.

Dugo te voli,
dugo sluša
tvoje riječi
tvoje hirove i ljutnju.

Budi zahvalna,
slušaj ga,
vjeruj mu,
jer otići će...

Ostati ćeš sama,
u dugoj noći
i samo će tužni
koraci prolaznika
čuti tvoje suze.

U ruci će biti
suha grana starog
hrasta
umjesto njegove ruke.

Dugo ćeš plakati,
dugo čekati,
a nitko više neće čuti
riječi tvoje

volim te.....

25.11.2011. u 16:54 | 0 Komentara | Print | # | ^

Nepravda

Bila sam još jako mala i jedna od prvih loših stvari koje se sjećam bio je osjećaj nepravde za koju sam smatrala da mi je učinjena (i još smatram, to je ono najvažnije ili najnevjerojatnije, zavisi kako na to gledate).
Ne želim vam prepričavati tu zgodu jer je zapravo možda banalna, ali meni je ostao do danas osjećaj koji se povremeno pojavi kroz neku drugu situaciju, a koji sam tada u svoj svojoj dječjoj naivnosti iskusila....osjećaj da mi je učinjena nepravda....da nisam to zaslužila, a nemam izbora i moći da išta promijenim...da sam izigrana...izostavljena...
Moram priznati da sam jako osjetljiva na taj osjećaj( možda i upravo zato), kad god osjetim neku nepravdu reagiram i stvarno ne znam da li je stvar u meni ili većina ljudi tako isto misli i tako isto osjeća...nekako sumljam. Po meni je to sklop ljudske zlobe i nemarnosti, gluposti i nezainteresiranosti.... koji na žalost ostavlja traga na onome kome je učinjena nepravda, a u isto vrijeme onaj koji je čini u većini slučajeva toga nije ni svijestan. Taj dio je možda i najgori jer se sa otvorenim sukobom ili neslaganjem možeš nekako boriti, možeš naći način da reagiraš, a kad ti je učinjena nepravda i osoba koja ti ju čini to niti ne razumije....tada je osjećaj nemoći i nelogičnosti...zapravo tuđe.gluposti jednom riječju...ono što čini nepravdu osjećajem koji frustrira i deprimira.
Po meni korijen nepravde je uvijek u tome da se ne bavimo dovoljno drugim ljudima odnosno tuđim potrebama i osjećajima...nemamo smisla za sagledavanje tuđih želja, nego smo više nego preokupirani samima sobom i ne razmišljamo o ničemu nego o vastitoj dobrobiti....a putem možda nekome nesvjesno činimo nepravdu.
Da, nepravda mi je jako mrska....kad je osjetim na vlastitoj koži osjećam se nemoćno, izigrano, povrijeđeno.... i trudim se koliko god mogu uvrstiti pravednost, jednakost i brigu o drugima u dnevni raspored i općenito u način života.....pokušavam sagledati stvari iz svih kuteva.
Ponekad možda ne uspijem, ali barem se nadam da nitko zbog mene nije osjetio nešto slično tome što sam ja u djetinjstvu i što nisam do danas zaboravila. Mislim da me to nije učinilo ogorčenom( na kraju krajeva to nije bio toliko traumatičan događaj), ali me je osvjestilo duboko u meni....dalo mi je taj osjećaj pravednosti na kojemu inzistiram i koji pokušavam podjeliti sa svojom okolinom....i zato molim vas pazite kako se odnosite prema drugima.....
Ne želite valjda da netko u vašoj blizini misli zbog vas da nije dovoljno dobar, ravnopravan, poželjan.....da ga niste uzeli u obzir...da ga niste dobro "vidjeli"....da se mu učinili nepravdu....
Naravno da ne želite......

15.11.2011. u 21:40 | 0 Komentara | Print | # | ^

Opet tužan dan

Opet je tužan dan u kojem jedan mladi život odlazi sa ovog svijeta...

Ne mogu a da se na zapitam....kome je kada suđeno.....kada je netko na redu....kada je netko predodređen za odlazak....zašto je to tako....

Prst sudbine je opet odlučio promješati nečije karte na najokrutniji način....
tu se ne da ništa napraviti...nikako shvatiti....objasniti....i tu se vidi koliko je naš život zapravo krhak i dragocijen....koliko je posuđeno naše vrijeme od vječnosti...koliko je slabašna naša iskra i kako se brzo i lako može ugasiti....

Da li išta ima smisla kada možda nema budućnosti?
Samo sada i ovdje, samo sada o ovdje.............

10.11.2011. u 17:57 | 1 Komentara | Print | # | ^

Male stvari

Već dugo sam mišljenja, koje se svako malo potvrdi (barem to ja tako vidim) da je sve u životu u malim stvarima.....pri tome mislim (osim na male materijalne stvari koje nam čine zadovoljstvo više nego neke velike i skupe) na male stvari u međuljudskim odnosima, na male geste i male znakove pažnje i naklonosti.....na male stvari onome koji ih daje, a velike onome koji ih prima.
Koliko puta vam se dogodilo da vam jedna kriva riječ, jedan krivi pogled, jedna kriva gesta upropasti cijeli osjećaj za nešto što se dešava, cijelu situaciju, cijeli doživljaj koji je prije toga bio drukčiji?
Meni puno puta, puno puta se nakon neke krive riječi ili geste drage osobe moram potruditi izdignuti se iznad toga što je sad upropašteno po mom mišljenju, sjetiti se da nije cijeli naš odnos upropašten( a takav osjećaj upravo imam, osjećaj nerazumijevanja i nepoštovanja) i sjetiti se da nije to ono što je najvažnije između nas nego samo možda krivi trenutak...samo kiks....ali...tu je uvijek ali....
Postavlja se pitanje nije li ta osoba mogla suzdržati se, paziti, sjetiti se da će to možda povrijediti drugog...nije li ta osoba mogla staviti potrebu tog drugog( osjećaje tog drugog) prije svoje potrebe da baš kaže što misli i kako misli na neljubazan način, nepažljivo, neodmjereno....
Biti će da se svakome povremeno čini kad je on povrijeđen, da su drugi mogli paziti na njegove osjećaje ako im je stalo do njega, a kad se on nepažljivo odnosi prema nekome, da je to tako i da se tu ne treba ništa ulijpšavati..... nije lako biti objektivan, i nije lako sagledati stvari iz svih smjerova ...ali...ponovno ali...
Sve je u tim malim stvarima, a ponekad je njma zajedničko ime jednostavno stil...nečiji stil ponašanja...i ponekad omjer tih nepažnji određuje neki odnos, budućnost neke veze ili prijateljstva. Ako se stilovi ponašanja baš jako ne podudaraju, teško da će dvije osobe moći zajedno funkcionirati, a da ih to potpuno ne iscrpi, da ih međusobno objašnjavanje ne dovede do kraja...Kada jedna osoba ima stil koji te male stvari ne razumije, koja smatra da nisu važne jer ima puno krupnijih, važnijih životnih problema, koja te male stvari shvaća kao gluposti koje kompliciraju živote, a druga ima stil pun senzibilnih osjećaja za trenutak, za doživljaj, za atmosferu, za okruženje....tada to ne vodi nikamo....tada su pogledi na svijet iz toliko različitih kutova da nemaju istu putanju.
Male stvari i između sličnih karaktera mogu dovesti do problema ako je krivi trenutak, krivi dan, stres, ako je osoba opterećena i neskoncentrirana, ali to je ipak nešto što se da razjasniti i preko čega se mora preći povremeno....jednostavno nije svaki dan isti, nije uvijek lako misliti na druge, nije uvijek lako sjetiti se naših različitosti i poštovati ih....međutim ono što je važno je upravo to da istomišljenici i dragi ljudi moraju poštovati, odnosno uvijek htjeti poštovati (čak i kada se njima ne čini tako ) da su te male stvari nekome važne, da su svakome drukčije te male stvari, da svatko ima pravo na svoje neke male stvari koje njemu puno znače....svatko "otkida" na nešto drugo, a njegovi bližnji su ti koji moraju to poštovati i truditi se oko toga....i tako u oba smera, uzajamno, stalno i uvijek iznova.....
Tako pokazujemo jedni drugoma koliko nam je stalo, koliko se poštujemo i razumijemo, koliko cijenimo tuđe vrijeme, osjećaje, ljubav....
To male stvari čini najvažnijima na svijetu.....










06.11.2011. u 09:50 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (6)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (5)
Rujan 2011 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovo je blog o svemu i svačemu... o životu jedne udane, zaposlene žene u njenim tridesetima....o njenim razmišljanjima o svijetu, okolini u kojoj živi.... ljudima i događajima koji oblikuju život... o mislima i snovima koji su možda samo njeni, a možda i neki drugi misle slično....
Ovo je skup dojmova i razmišljanja....ljubavi....sreće....tuge.... i zadovoljstva života.....džidžeraj....



Hit Counter
Hit Counter target=_blank>counter

Linkovi

Brane Airbrush Blog