Nepravda
Bila sam još jako mala i jedna od prvih loših stvari koje se sjećam bio je osjećaj nepravde za koju sam smatrala da mi je učinjena (i još smatram, to je ono najvažnije ili najnevjerojatnije, zavisi kako na to gledate).
Ne želim vam prepričavati tu zgodu jer je zapravo možda banalna, ali meni je ostao do danas osjećaj koji se povremeno pojavi kroz neku drugu situaciju, a koji sam tada u svoj svojoj dječjoj naivnosti iskusila....osjećaj da mi je učinjena nepravda....da nisam to zaslužila, a nemam izbora i moći da išta promijenim...da sam izigrana...izostavljena...
Moram priznati da sam jako osjetljiva na taj osjećaj( možda i upravo zato), kad god osjetim neku nepravdu reagiram i stvarno ne znam da li je stvar u meni ili većina ljudi tako isto misli i tako isto osjeća...nekako sumljam. Po meni je to sklop ljudske zlobe i nemarnosti, gluposti i nezainteresiranosti.... koji na žalost ostavlja traga na onome kome je učinjena nepravda, a u isto vrijeme onaj koji je čini u većini slučajeva toga nije ni svijestan. Taj dio je možda i najgori jer se sa otvorenim sukobom ili neslaganjem možeš nekako boriti, možeš naći način da reagiraš, a kad ti je učinjena nepravda i osoba koja ti ju čini to niti ne razumije....tada je osjećaj nemoći i nelogičnosti...zapravo tuđe.gluposti jednom riječju...ono što čini nepravdu osjećajem koji frustrira i deprimira.
Po meni korijen nepravde je uvijek u tome da se ne bavimo dovoljno drugim ljudima odnosno tuđim potrebama i osjećajima...nemamo smisla za sagledavanje tuđih želja, nego smo više nego preokupirani samima sobom i ne razmišljamo o ničemu nego o vastitoj dobrobiti....a putem možda nekome nesvjesno činimo nepravdu.
Da, nepravda mi je jako mrska....kad je osjetim na vlastitoj koži osjećam se nemoćno, izigrano, povrijeđeno.... i trudim se koliko god mogu uvrstiti pravednost, jednakost i brigu o drugima u dnevni raspored i općenito u način života.....pokušavam sagledati stvari iz svih kuteva.
Ponekad možda ne uspijem, ali barem se nadam da nitko zbog mene nije osjetio nešto slično tome što sam ja u djetinjstvu i što nisam do danas zaboravila. Mislim da me to nije učinilo ogorčenom( na kraju krajeva to nije bio toliko traumatičan događaj), ali me je osvjestilo duboko u meni....dalo mi je taj osjećaj pravednosti na kojemu inzistiram i koji pokušavam podjeliti sa svojom okolinom....i zato molim vas pazite kako se odnosite prema drugima.....
Ne želite valjda da netko u vašoj blizini misli zbog vas da nije dovoljno dobar, ravnopravan, poželjan.....da ga niste uzeli u obzir...da ga niste dobro "vidjeli"....da se mu učinili nepravdu....
Naravno da ne želite......
