Optimizam....
Optimizam je .....
....ovaj sviježi, pomalo proljetni zrak koji udišemo....ova vibra u zraku sa malo mirisa novog rađanja prirode, sa još malo zaostataka zime i općenito sa malo lakšim i prozračnijim...sunčanim molekulama....
....ovaj lijepi dan u kojem nema problema, gluposti i nervoze....zašto....jer ja tako hoću....jer sam jača od svih koji me vuku dolje, jer želim pokazati sebi i svijetu oko sebe da neće uspjeti napraviti od mene kopiju i bezlični dio mase....da neću biti dio bescilja i tupila.....barem danas....
....ovaj smješak i dodir koji ću dati ( možda i primiti ) i koji će biti cijeli moj svijet...koji će biti sve što mi treba i što mi nešto znači....koji će biti danas moje sve....
....ovaj trenutak sreće i nade...ničim izazvan, potaknut samo lijepim danom, sviježim zrakom i malo mira....ovaj trenutak u prošlosti i budućnosti....ovaj trenutak nikad ponovljen....ovaj trenutak sada i ovdje....
....kako je lijep i krhak pojam taj optimizam....ali sada je tu....i postoji....
Jeste li se "lajkali"?
Ponekad sama sebe podsjećam na one starije, čangrizave ljude koji se opiru promjenama, tehnologiji, novim saznanjima, novim pomagalima, kompjuterima i ostalim gadget-ima...ali ne mogu si pomoći....
Jeste li primjetili da poneki ljudi doslovno žive preko kompjutera, odnosno "fejsa"....da nemaju realnog života, osim ako nije "lajkan" sa strane takozvanih prijatelja na istom.....jeste li dio toga...jeste li se lajkali sa nekim....jeste li dio pomahnitale ekipe koja umjesto lijepih riječi i osmjeha koristi lajkove?
Jeste li potpuno ovisni, zavisni od toga da vam netko potvrdi virtualno postojanje, jeste li ovisni o statusima, novim "prijateljima"...stotinama novih prijatelja dapače....
Odlučno nisam dio toga i kako bi jedan dragi lik u poznatoj našoj seriji (Malo misto...ah ta lijepa vremena....)rekao za politiku, ja kažem za ovo što se dešava oko mene...."neće fejs u moju butigu!"
Možda sam zaostala u vremenu i prostoru...ali ja ću se potruditi da svoje prijatelje imam u stvarnosti, da sa njima popijem kavu, pročavrljam, da se barem povremeno vidimo( i to je bolje od virtualnog svijeta), da osjetim njihovu "vibru" koje nema u ovim "kantama"...da osjetim emociju i da je dam....da živim na javi, pa makar i sa zaostacima u novostima, koje se sigurno brže šire na fejsu....
Nažalost, nečije slike( rođendani, putovanja, vjenčanja, slavlja svih vrsta) i nečije doživljaje može se vidjeti samo "tamo", ako nisi "tamo" kao da te ni nema....nečiji život se prati i ocjenjuje, a da sa njim nisi prozborio ni riječ, a da nisi čuo ton u glasu, iskru u oku....neke stvari ne doznam, jer nisam on-line, a to je postao isključivi način da se ljudi obavijeste o nečemu...i da ne nabrajam, ono što i sami znate....
Da ne govorimo o tome koliko problema može izazvati npr. partnerovo lajkanje nečijeg statusa koji nije primjeren bračnoj, partnerskoj, ljubavnoj zajednici i koliko problema može stvoriti "virtulana ljubomora", koliko problema koji se sami stvore oko nečega što realno ne postoji....kao da problema nije dovoljno i na javi....
Ne, nikako mi se ne sviđa bjesomučno tipkanje tinejdžera i djece po mobitelima, udubljenih u vlastite izmišljene svijetove, dok realnost prolazi mimo njih....njihovi mali životi postaju on-facebook, umjesto on-face....
Ono dobro što je trebalo nastati od toga...povezivanje dragih prijatelja koji se dugo nisu čuli, koji su se preselili, izgubili kontakt, kontaktiranje rodbine po svijetu i ostvarivanje nekih poslovnih kontakata...to je prešlo u pretjerivanje...u nerealnost i otuđenost...
Razlog za postojanje, razlog za prijateljstvo, razlog za bliskost i iskrene emocije, za stisak ruke i blagi pogled....taj razlog je postao ništavan, odjednom nepotreban....jadan....
Ah, vratite mi moje djetinjstvo.....tamo smo gledali jedni druge, a ne ekrane....tamo smo samo bili ili ne, sudjelovali ili ne, veselili se i plakali ili ne...sada su mnogi na dva mjesta odjednom, dok ovo mjesto na javi postaje ljuska, a sve ostalo je on-line....
Postoje ljubavi...
Postoje ljubavi koje imaju svoj vlastiti život, koje egzistiraju nevezano za glavne glumce u njima, koje su više ili manje sretne ili nesretne, ali koje u svom trajanju više izgledaju kao vlastita sila bez početka i kraja, a manje kao savršena nadopuna dvoje ljudi...
Ja, kao nepopravljivi romantik i neskeptični uvjerenik u ljudsku sposobnost da voli potpuno i do kraja, moram sebi i vama priznati da te ljubavi jednostavno postoje i tada to dvoje ljudi uz svu svoju želju i odluku ništa ne mogu napraviti kako bi ta ljubav bila sretna, uspješna i duga...
Tako, znam dvoje relativno sretnih ( ili upravo zato nesretnih ) ljudi koji su imali sreću ( ili upravo zato nesreću ) da naiđu na jednu takvu ljubav...da ih ona prožme i protrese....da ih pomuti...da im zada muke i probleme...
Baš tako....naišli su nenadano, u krivom trenutku, u krivom vremenu i prostoru na jednu takvu silu koja ih spaja i razdvaja u naizmjeničnim trenucima sreće i tuge...već neko vrijeme...Naišli su na ljubav u njenom najgorem obliku...dovoljno jaku da ih spoji i drži zajedno, a dovoljno nepotrebnu i suvišnu za njihove živote...i to toliko da ih čini nesretnima, neispunjenima i da ih na kraju krajeva ipak redovito i ponovljeno razdvaja...Dvoje ljudi spojenih bez budućnosti i mira, bez zajedničke slike o vlastitim spojenim životima...dvoje ljudi zapelih u međuprostoru naklonosti i potrebe, međusobnih sklonosti i neke čudne povezanosti...
Zašto onda nema sreće u njihovim danima, zašto ne mogu zajedno dalje, zašto nisu jedno drugome ono što bi trebali biti....zašto ta ljubav ne bi imala sretan kraj...
Možda odgovor leži u tome što je to upravo ona ljubav....za koju nitko, a ponajmanje oni, ne želi priznati da postoji, bez obzira koliko priča i romana bilo napisano o njoj...to je ta....nesretna ljubav....
Jedva da je nekako i počela, klimavo i plaho, a već je tresla i haračila po njihovim osobnostima, radila je od njih mučenike i budale...ta ljubav bila je jača od njih samih....i oni nisu cvjetali, nisu dobili ono što ljubav je...razlog za život i smrt, razlog za traženje boljeg sebe, razlog za sreću...Oni su bili jedno drugome mučenje, bjesomučno dokazivanje...sjaj u oku na nekoliko trenutaka brutalno izokrenut u razočaranje i tupilo...Oni su bili jedno drugome i sve i ništa..i početak i kraj u istom trenutku...oni su jedno drugome i test i lekcija..... i riješenje i greška....
Oni su samo marionete u toj ljubavi...nemoćni da išta promijene...željni i potrebiti, ali unaprijed osuđeni na propast....
Sve što on želi ona nije i ne može biti...to nije njen put, to nije njena sudbina...sve što ona želi on prestaje biti sa svakim danom koji prođe u njegovom stilu i načinu života na njegovom vlastitom putu, koji nikada neće biti njen, jer on to nije razumio,nije mogao.... on ne pjeva njenu pjesmu....ona nije dobila krila, nije dobila svoju zvijezdu sa neba....on nije dobio tihu suputnicu, podršku i mirnu luku, on nije dobio produžetak sebe samog...
Oni nisu dobili što su htjeli, samo su dobili tu razornu ljubav koja ih čini drugačijima od njih samih, ne boljima, ne sretnijima, ne ispunjenijima...ona ih čini samo pokornima i zavezanima u svojoj namjeri da bude još jača i upornija...
Da, to je uporna ljubav, jedna od takvih koje postoje gotovo mimo volje onih koji je proživljavaju, gotovo kao prepreka, a ne nagrada, gotovo kao pokora....
I zato...sa tugom (dok svaka moja koščica koja se inače bori za ljubav i romantiku, za pripadanje i zajedništvo, vrišti nesretna i razočarana kao da je ta njihova ljubav i na mene nekako djelovala...)...ipak moram zaključiti...
....jednostavno postoje ljubavi koje nisu sretne....
Valentinovo je...
Dobro, Valentinovo je....vrijeme kad se zaljubljeni daruju i jedno drugome pokazuju svoju ljubav( ako se to može nekim poklonom uopće...), ali čemu tolika strka koja nema nikakav osobni pečat nikome osim onih nesretnih ljubavnika po kojima je Valentinovo i dobilo ime( negdje u podsvijesti mi je priča o Sv.Valentinu, ali ne znam detalje...)...čemu slaviti nešto samo jedan dan....nečiju ljubav i sreću...vezu i zajedništvo....samo taj jedan dan?
Da li su ostali dani jednako sretni, da li se trudite da boljoj polovici uljepšate svaki dan, da joj od života učinite zadovoljstvo, da joj svojom prisutnošću pomognete, da joj dajete krila i da budete tu za nju svaki dan...?
Da li svom dragom ili dragoj svaki dan kažete da je vaš zajednički život sve što ste htjeli od života...da je ona ili on vaše drugo ja...vaša izgubljena polovica....da li svom partneru kažete da sa njim počinje i završava svaki vaš dan....da je vaš partner vaš početak i kraj.....
Ako je tako...onda možete i danas.....onda možete i danas slaviti, nekim malim znakom pažnje popraviti taj ugođaj, možete biti mrvicu romantičniji....
Inače stvarno nema smisla....inače je to samo razlog za izrugivanje svima koji vole....razlog za trgovinu sa nečim što nema cijene...razlog za promašene isprazne parole.....
Zato volite svaki dan....neka je Valentinovo u vašim srcima cijeli život....to jedino vrijedi slaviti....sve ostalo je varka.....
Ne varajte ni sebe ni druge.....slavite ono što se ne može riječima reći, novcima kupiti....slavite ljubav i neće vam trebati jedan dan u godini da vam to padne na pamet, da vas sjeti da trebate nekome reći ( i pri tome to doista i misliti ).... volim te, ljubavi....
Nedjelja...
Nedjelja je dan kada smo se dovoljno odmorili od prošlog tjedna...a imamo još cijeli dan pred sobom da napravimo nešto ugodno, korisno ili samo opuštajuće do novog radnog dana...do novog radnog tjedna.
Čitav dan samo za sebe i svoje bližnje...rekli bi puno...a tako malo kad znamo da ostalih pet-šest dana samo bjesomučno letimo uokolo.... za novim obavezama i starim navikama....pet dana životarimo( kad barem ne bi bilo tako!! ), šesti dan dolazimo k sebi i samo saniramo štetu nastalu od tog nemaštovitog i neinspirativnog tempa...a sedmi je napokon odmor i mir...prije novog kruga....
Nedjelja je dan za novu inspiraciju, za zbijanje redova, za bliskost i mir.....nedjelja je između ostalog i sveti dan pa čak i ako se nismo posvetili vjeri, možemo ga iskoristiti za provođenje nekih vjerskih načela u praksu....
Možemo biti tu za druge, spremiti im neko drago jelo ili kolače, možemo se jednostavno družiti uz kavu ili čaj, možemo šetati ili planinariti, lutati gradom ili prirodom, sjediti u toplom i gledati filmove....možemo biti zajedno....bez stresa i problema, čavrljati i djeliti zajedničke hobije i interese...Dijeliti prostor u punom značenju te riječi ( inače samo prespavamo u tom prostoru i viđamo se samo navečer, a sa prijateljima tako rijetko da se to ne može ni nazvati nekim djeljenjem..)...a čak i ako se vidimo i družimo na dnevnoj bazi, nedjeljno druženje ima potpuno novu težinu (odnosno lakoću) i punoću druženja....potpuno drugi ugođaj...a naš prostor koji dijelimo dobiva značenje doma....toplog i ugodnog doma....
Evo, nakon jedne od takvih nedjelja...okružena sa "mojim" ljudima (i još jednim dragim bićem kojeg smatram članom obitelji)...sretna i opuštena, mirna i ispunjena....imam potrebu podijeliti sa vama neprocijenjivost jedne takve nedjelje i radost druženja unutar vlastita četiti zida, po hladnoći koja sputava (i inače djeluje depresivno na ljude)...imam vam za reći ono što je samo po sebi logično i što je nekad bilo....da nam treba samo malo mira i sporijeg ritma...da nam treba stati na loptu i usporiti....da nam jednostavno treba ta nedjelja....kako ne bi potpuno izgubili kontakt sa drugima, a ponajviše sami sa sobom....
Oni koji su nažalost u žrvnju ovog kapitalizma izgubili pravo na slobodnu nedjelju imaju pravo reći kako je ovo što pišem naklapanje jedne razmaženice...ali duboko u sebi i oni znaju( naravno ) da je ovo neprocijenjivo i nikakav drugi slobodni dan to ne može na isti način zamijeniti....jer u nedjelji ima neka posebna čar...
Da li je to duboko u nama, pohranjeno u sjećanjima iz prošlosti kada se familija družila uz popodnevne emisije na televiziji i filmove ( pa i sport....sjećam se klizanja..gimnastike...)..kada je bilo normalno da nas posleti baka, ujak ili teta sa djecom ( pa smo mi maleni imali svoje, a veliki svoje priče i zezanja)...kada je bilo normalno i predvidivo da se svi okupe oko stola na ručku ( obično pečenje, ali i juha, salata i kolač na kraju) i kada se takvo druženje podrazumjevalo....ili je to povezano sa jednostavnim poretkom slobodnog dana oduvijek, koji je dugo odolijevao promjenama i koji će nadam se i ostati takav...ne znam....
Nadam se samo da će i naša djeca imati sjećanja na nedjelje....opuštene, vesele, uzbudljive u svojoj jednostavnosti kakve smo mi imali...i da će nedjelja i dalje biti moj omiljeni dan...nadam se imati još puno takvih posebnih i dobrih dana, a zapravo jednostavnih i običnih....nadam se sretnim nedjeljama....
