Postoje ljubavi...
Postoje ljubavi koje imaju svoj vlastiti život, koje egzistiraju nevezano za glavne glumce u njima, koje su više ili manje sretne ili nesretne, ali koje u svom trajanju više izgledaju kao vlastita sila bez početka i kraja, a manje kao savršena nadopuna dvoje ljudi...
Ja, kao nepopravljivi romantik i neskeptični uvjerenik u ljudsku sposobnost da voli potpuno i do kraja, moram sebi i vama priznati da te ljubavi jednostavno postoje i tada to dvoje ljudi uz svu svoju želju i odluku ništa ne mogu napraviti kako bi ta ljubav bila sretna, uspješna i duga...
Tako, znam dvoje relativno sretnih ( ili upravo zato nesretnih ) ljudi koji su imali sreću ( ili upravo zato nesreću ) da naiđu na jednu takvu ljubav...da ih ona prožme i protrese....da ih pomuti...da im zada muke i probleme...
Baš tako....naišli su nenadano, u krivom trenutku, u krivom vremenu i prostoru na jednu takvu silu koja ih spaja i razdvaja u naizmjeničnim trenucima sreće i tuge...već neko vrijeme...Naišli su na ljubav u njenom najgorem obliku...dovoljno jaku da ih spoji i drži zajedno, a dovoljno nepotrebnu i suvišnu za njihove živote...i to toliko da ih čini nesretnima, neispunjenima i da ih na kraju krajeva ipak redovito i ponovljeno razdvaja...Dvoje ljudi spojenih bez budućnosti i mira, bez zajedničke slike o vlastitim spojenim životima...dvoje ljudi zapelih u međuprostoru naklonosti i potrebe, međusobnih sklonosti i neke čudne povezanosti...
Zašto onda nema sreće u njihovim danima, zašto ne mogu zajedno dalje, zašto nisu jedno drugome ono što bi trebali biti....zašto ta ljubav ne bi imala sretan kraj...
Možda odgovor leži u tome što je to upravo ona ljubav....za koju nitko, a ponajmanje oni, ne želi priznati da postoji, bez obzira koliko priča i romana bilo napisano o njoj...to je ta....nesretna ljubav....
Jedva da je nekako i počela, klimavo i plaho, a već je tresla i haračila po njihovim osobnostima, radila je od njih mučenike i budale...ta ljubav bila je jača od njih samih....i oni nisu cvjetali, nisu dobili ono što ljubav je...razlog za život i smrt, razlog za traženje boljeg sebe, razlog za sreću...Oni su bili jedno drugome mučenje, bjesomučno dokazivanje...sjaj u oku na nekoliko trenutaka brutalno izokrenut u razočaranje i tupilo...Oni su bili jedno drugome i sve i ništa..i početak i kraj u istom trenutku...oni su jedno drugome i test i lekcija..... i riješenje i greška....
Oni su samo marionete u toj ljubavi...nemoćni da išta promijene...željni i potrebiti, ali unaprijed osuđeni na propast....
Sve što on želi ona nije i ne može biti...to nije njen put, to nije njena sudbina...sve što ona želi on prestaje biti sa svakim danom koji prođe u njegovom stilu i načinu života na njegovom vlastitom putu, koji nikada neće biti njen, jer on to nije razumio,nije mogao.... on ne pjeva njenu pjesmu....ona nije dobila krila, nije dobila svoju zvijezdu sa neba....on nije dobio tihu suputnicu, podršku i mirnu luku, on nije dobio produžetak sebe samog...
Oni nisu dobili što su htjeli, samo su dobili tu razornu ljubav koja ih čini drugačijima od njih samih, ne boljima, ne sretnijima, ne ispunjenijima...ona ih čini samo pokornima i zavezanima u svojoj namjeri da bude još jača i upornija...
Da, to je uporna ljubav, jedna od takvih koje postoje gotovo mimo volje onih koji je proživljavaju, gotovo kao prepreka, a ne nagrada, gotovo kao pokora....
I zato...sa tugom (dok svaka moja koščica koja se inače bori za ljubav i romantiku, za pripadanje i zajedništvo, vrišti nesretna i razočarana kao da je ta njihova ljubav i na mene nekako djelovala...)...ipak moram zaključiti...
....jednostavno postoje ljubavi koje nisu sretne....
