Ponekad sama sebe podsjećam na one starije, čangrizave ljude koji se opiru promjenama, tehnologiji, novim saznanjima, novim pomagalima, kompjuterima i ostalim gadget-ima...ali ne mogu si pomoći....
Jeste li primjetili da poneki ljudi doslovno žive preko kompjutera, odnosno "fejsa"....da nemaju realnog života, osim ako nije "lajkan" sa strane takozvanih prijatelja na istom.....jeste li dio toga...jeste li se lajkali sa nekim....jeste li dio pomahnitale ekipe koja umjesto lijepih riječi i osmjeha koristi lajkove?
Jeste li potpuno ovisni, zavisni od toga da vam netko potvrdi virtualno postojanje, jeste li ovisni o statusima, novim "prijateljima"...stotinama novih prijatelja dapače....
Odlučno nisam dio toga i kako bi jedan dragi lik u poznatoj našoj seriji (Malo misto...ah ta lijepa vremena....)rekao za politiku, ja kažem za ovo što se dešava oko mene...."neće fejs u moju butigu!"
Možda sam zaostala u vremenu i prostoru...ali ja ću se potruditi da svoje prijatelje imam u stvarnosti, da sa njima popijem kavu, pročavrljam, da se barem povremeno vidimo( i to je bolje od virtualnog svijeta), da osjetim njihovu "vibru" koje nema u ovim "kantama"...da osjetim emociju i da je dam....da živim na javi, pa makar i sa zaostacima u novostima, koje se sigurno brže šire na fejsu....
Nažalost, nečije slike( rođendani, putovanja, vjenčanja, slavlja svih vrsta) i nečije doživljaje može se vidjeti samo "tamo", ako nisi "tamo" kao da te ni nema....nečiji život se prati i ocjenjuje, a da sa njim nisi prozborio ni riječ, a da nisi čuo ton u glasu, iskru u oku....neke stvari ne doznam, jer nisam on-line, a to je postao isključivi način da se ljudi obavijeste o nečemu...i da ne nabrajam, ono što i sami znate....
Da ne govorimo o tome koliko problema može izazvati npr. partnerovo lajkanje nečijeg statusa koji nije primjeren bračnoj, partnerskoj, ljubavnoj zajednici i koliko problema može stvoriti "virtulana ljubomora", koliko problema koji se sami stvore oko nečega što realno ne postoji....kao da problema nije dovoljno i na javi....
Ne, nikako mi se ne sviđa bjesomučno tipkanje tinejdžera i djece po mobitelima, udubljenih u vlastite izmišljene svijetove, dok realnost prolazi mimo njih....njihovi mali životi postaju on-facebook, umjesto on-face....
Ono dobro što je trebalo nastati od toga...povezivanje dragih prijatelja koji se dugo nisu čuli, koji su se preselili, izgubili kontakt, kontaktiranje rodbine po svijetu i ostvarivanje nekih poslovnih kontakata...to je prešlo u pretjerivanje...u nerealnost i otuđenost...
Razlog za postojanje, razlog za prijateljstvo, razlog za bliskost i iskrene emocije, za stisak ruke i blagi pogled....taj razlog je postao ništavan, odjednom nepotreban....jadan....
Ah, vratite mi moje djetinjstvo.....tamo smo gledali jedni druge, a ne ekrane....tamo smo samo bili ili ne, sudjelovali ili ne, veselili se i plakali ili ne...sada su mnogi na dva mjesta odjednom, dok ovo mjesto na javi postaje ljuska, a sve ostalo je on-line....
Post je objavljen 18.02.2012. u 09:20 sati.