Može se reći da mali pisac u meni čuči odmalena....nisam toga bila ni svjesna( odnosno vremenom sam zaboravila na to) dok nisam pred neki dan našla u svojoj staroj sobi bilježnice i razne spomenare iz djetnjstva, škole....razne gluposti koje sam skupljala, razne uspomene....a među njima dokaz da sam i puno mlađa gajila talent prema pisanju.
Doduše, to moje pisanje je bilo više produkt zadaća i lektira, a ne neke dobrovoljne akcije, ali talent je bio tu...recimo...barem što se tiče ocjena za te iste uratke....
Međutim, po meni, ono što razlikuje pravog pisca, umjetnika, od mene (ili meni sličnima) je taj nazovimo urođeni nagon, želja, potreba da se netko izrazi na taj način( ili bilo koji drugi, npr. slikanje, skladanje), znači talent upakiran sa neizdrživom potrebom da se nešto na taj način izbaci iz sebe....
E, to je ono što ja nisam imala, odnosno smatram sebe relativno multitalentiranom za svašta, ali ništa dovoljno jako, odnosno dovoljno dobro izraženo...znači neka blago umjetnička duša, ali bez nekog prevelikog talenta oko kojeg bi se mase oduševljavale, da se tako izrazim ( jedno vrijeme sam i crtala, plesala, plela, šivala, zanima me uređenje interijera, estetika u bilo kojem smislu...itd.)
To je nekako i prokletstvo i blagoslov, jer nikad ništa od toga, a eto čovjeka veseli....šteta da se to ne može pretočiti u nešto kvalitetno, svrsishodno....Moram priznati da zavidim nekim ljudima koji znaju samo nešto od toga, ali znaju to jako dobro, znaju da je to njihov život, znaju da će to biti sve što će ih ikada zanimati....
Ono što sam ja zapravo htjela, je napisati jednu svoju pjesmu koja je nastala prije nekih dvadesetak godina, a sada kada je pročitam mislim da sam stvarno dobro odradila te zadatke tada i petice koje sam dobivala nisu bile bez razloga.
Eto, prosudite sami:
Samo on!
Samo je jedan pravi
koji zna sve patnje,
samo jedan koji vjeruje
i kojem se vjeruje
zauvijek.
Samo on zna,
samo on razumije,
samo njemu se daju
usne ljubavi.
Tiho se slijevaju suze
niz obraze,
tuga i bol kaplju
na njegovo lice.
Samo on trpi
ljutnju i ponos,
samo on prešuti,
zaboravi, okrene
novi list.
Samo njemu
možeš reći ne,
dugo mu pričati u noći,
samo njemu
i on razumije.
On plače zajedno sa tobom...
Zagrljeni sjedite,
držite se za ruke,
šapćete, maštate,
veselite se, on te voli.
Samo njegove riječi
prodiru u tvoje srce,
diraju dušu,
grizu ponos.
Dugo te voli,
dugo sluša
tvoje riječi
tvoje hirove i ljutnju.
Budi zahvalna,
slušaj ga,
vjeruj mu,
jer otići će...
Ostati ćeš sama,
u dugoj noći
i samo će tužni
koraci prolaznika
čuti tvoje suze.
U ruci će biti
suha grana starog
hrasta
umjesto njegove ruke.
Dugo ćeš plakati,
dugo čekati,
a nitko više neće čuti
riječi tvoje
volim te.....
Post je objavljen 25.11.2011. u 16:54 sati.